Piše: Slobodan Vladušić
U trenutku kada književnost postane roba, koja se ipak vrednuje po tome koliko se prodaje, onda i pisci moraju da uzimaju u obzir ukus publike. Sada se od književnosti više ne traži veličina, već funkcionalnost i ponavljanje onoga što čitalac već zna ili misli.
Januar je mesec kada se dodeljuju književne nagrade i tada vodostaj interesovanja za savremenu srpsku prozu naglo poraste. Po običaju, ispituju se odluke žirija, daju se ovakve ili onakve ocene dobitnika. Ja to, međutim, neću raditi, iz dva razloga: prvo, zato što je sada februar, a ne januar, i drugo zato što sam za tri godine obitavanja u žiriju za Ninovu nagradu (i još nekoliko godina u žirijima drugih nagrada) imao prilike da vidim koliko je žiriranje zahtevan i težak posao.
To, međutim, ne znači da je razmišljanje o savremenoj srpskoj prozi dosadan i uzaludan posao. Naprotiv, veoma je zanimljiv, posebno kada čovek ima 50 plus godina. Dužina boravka u književnosti, osim što povećava rizik od staračke čangrizavosti, daje čoveku i neke prednosti. Recimo, zahvaljući tim godinama, seća se perioda kada je za sebe i nekoliko svojih tadašnjih drugara, mogao da kaže su ljudi književnosti.
Slobodan Vladušić: Trebaju li Zvezdi i Partizanu strani košarkaši?
Bilo je to tokom devedesetih godina prošlog veka. U sintagmi čovek književnosti mogla se tada još uvek osetiti aura koja je poticala iz mita o književnosti. Po tom mitu, veliki pisci su bili velike ličnosti, koje nisu raspolagale samo talentom za književnost, već i svetskim iskustvom i zanimljivim i prostranim unutrašnjim životom. Pisanje za njih nije bilo povezano sa (banalnim) razlozima poput zarađivanja novca, već sa izražavanjem lične slike sveta i velikim književnim ambicijama i zahvatima, koja teže da izraze duh vremena, sudbinu naciona ili pak, da svoju jedinstvenu ličnost obznane nekom vrstom tematske ili poetičke pobune.
Tako su nastajala velika književna dela, događaji u istoriji nacionalne književnosti. Iako se prodavala, književnost nije bila roba, već zbir jedinstvenih dela umetnosti, čija je vrednost bila nezavisna od tržišta. Zato se i štampala u povezima koji su mogli da traju, činilo se, stotinama godina.
Čitalac kao koautor
Pored pisca, mit o književnosti je obuhvatao i čitaoca. On je takođe, imao svoju mitologiju. Za njega čitanje nije bilo puka zabava, već čin u procesu samoizgrađivanja vlastite ličnosti. Kada bi se susreo sa nekim velikim delom koje ne može da razume, čitalac bi imao utisak da možda još uvek nije dorastao do njega. Zato su ljudi čitali iste knjige u različitim vremenskim periodima svog života.
Recimo, kada sam sa 18 godina, na sivo maslinastoj straži u tri ujutru, pokušao da čitam Kišov Peščanik, ništa nisam razumeo. Međutim, već tri godine kasnije, smatrao da je to jedna od najboljih knjiga koju sam ikada pročitao. (Smatram to i dalje). U svakom slučaju, pisanje i čitanje knjiga bio je jedan gotovo mističan proces putem koga su ličnosti pisaca stvarale ličnosti čitalaca, tako što su od njih tražili da budu dostojni velikih književnih dela.
Čitanje nije bilo puka zabava, već čin u procesu samoizgrađivanja vlastite ličnosti
Čitaoci bi tada postajali koautori velike književnosti, ili čak tamniji i izuzetniji bardovi od dobrih pisaca, kako bi to rekao H.L.B. čitalac i pisac. U to vreme, činilo se da književnost nema nikakve veze sa tržištem, već samo sa humanizmom, odnosno slavljenjem stvaralačkih mogućnosti čoveka (pisca i čitaoca). Studenti književnosti koji su tek ulazili u taj mistični svet čitanja i pisanja, nisu verovali da su bolji od drugih, ali su verovali da su različiti.
Slično su mislili i ljudi oko njih, koji nisu studirali književnost ili je nisu čitali: ako bi student književnost odao svoj identitet, oko njega bi se stvarao ili zid ćutanja, iza koga se nalazila slutnja da taj čovek ima neka tajna znanja, ili odbrambeni mehanizam sadržan u opasci da neće imati od čega da živi u budućnosti. Student književnost bi se na to samo nasmejao: intenzitet života u književnosti ukidao je svaku brigu za budućnost (u kojoj će, uzgred budi rečeno, najveći broj njih imati ne samo šta da jede, već i više od toga).
Sa konačnim raspadom zemlje odnosno tzv. tranzicijom, nestale su velike državne izdavačke kuće, u koje je država, dok je postojala, upumpavala novac, kako bi ljude pretvarala u pisce i čitaoce, odnosno u ličnosti. Književnost se tada našla na ledini.
Izgledalo je da je jedini način da preživi, taj da pisac postane megafon globalističke ideologije. Mnogi su zbilja izabrali tu mogućnost i od tada je za njih bilo bitnije šta izjave, nego šta napišu. (Kada je u pitanju nacija, ovim piscima se gadilo sve osim nacionalne penzije – to je bio jedini način na koji su želeli da participiraju u životu svoga naroda). Međutim, zahvaljujući preduzimljivosti privatnih izdavača, u prvom redu Lagune a zatim i Vulkana, uskoro se pojavila i druga mogućnost zvana tržište.
Na prvi pogled, izgledalo je kao da tržište nije mnogo promenilo književnost, ali sada, nešto više od dve decenije kasnije, jasno vidimo da se nešto ipak dogodilo: mit o književnosti je nestao, a sa njim je nestao i onaj intenzitet života koji je književnost nudila čoveku književnosti, bez obzira da li je bio pisac ili čitalac.
Tržišna logika
U trenutku kada književnost postane roba, koja se i pored svih eufemizama, ipak vrednuje po tome koliko se prodaje, onda i pisci moraju da uzimaju u obzir ukus publike. A tržište menja publiku. Čitalac koji poštuje pisca i koji ulaže napor da ga razume, počinje sada sebe da gleda kao mušteriju, koja je u uvek u pravu. Ona od robe traži da zadovolji njene zahteve, jer je to uslov da je kupi.
Sada se od književnosti više ne traži veličina, već funkcionalnost: književnost treba da u nama pobudi snažna osećanja preko identifikacije sa junacima ili da nas zabavi, zadovoljavajući naša žanrovska očekivanja (horor, ljubavni roman, epska fantastika) i našu politički korektnu, dakle, usku sliku sveta. Sa druge strane, mušterija ne očekuje da je pisac uznemiri nekom odvratnom scenom, ili da se ,,pravi pametan” tj. da piše nešto što ona ne može da razume ili da se bavi tzv. ,,velikim temama” koje mušteriji naviknutom na sitnice koje život znače, kvare raspoloženje, ili da tematizuje neke politički nekorektne teme (sudbinu naciona, Kosovo i tako dalje) koje iritiraju građane.
Tržište, principijelno, ne traži od književnosti da čoveka približi svetu, već naprotiv, da ga oslobodi od sveta ili da mu ponovi ono što čitalac već zna ili misli o svetu. (Znam čitaoce koji programski čitaju samo prevedenu ili samo žanrovsku prozu, iz jednostavnog razloga: zato što ne žele da to što čitaju ima bilo kakve veze sa stvarnošću koja ih okružuje).
Kao što mušterija ne želi da kupuje dva broja veće cipele, već one koje su po njenoj meri, tako ona ne želi da kupuje ni knjige do kojih tek treba da doraste. Umesto toga, ona ih odbacuje kao škart, ne shvatajući da sa tim delom odbacuje i ideju o vlastitom samoizgrađivanju, jer knjige ipak, nisu cipele: ako noga u jednom trenutku više ne može da raste, duh ličnosti ipak može.
Međutim, tržištu ne treba čovek koji od sebe stvara ličnost, budući da je ličnost otporna na svemoć tržišta. Zato tržište uporno laska mušteriji da je uvek u pravu i da je svako ko pokuša da od mušterije traži nešto više, samo ,,elitista” odnosno ,,fašista”.
Razume se, i ranije su postojali čitaoci koji su književnost čitali tržišno, ali u doba postojanja mita o književnosti, oni nisu davali ton književnosti. Oni su imali pragmatičan odnos prema književnosti, a književna republika je bila dovoljno prostrana za sve, pa i za njih. Međutim, kada je književnost postala samo još jedna stvar koja se kupuje i prodaje, ovaj tip čitalaca i njihov pristup književnosti, postao je dominantan, prosto zato što ih ima najviše.
Studije književnosti
Sve ovo utiče i na pisca. On danas vrlo dobro oseća da ne piše za istoriju književnosti, već za konkretne potrošače koji od od njega traže da bude zanatlija, a ne umetnik. Ne traži se veliko delo, koje prevazilazi duh čitaoca, već funkcionalno delo koje ga zadovoljava. Zato pisac na tržištu postaje neka vrsta preduzetnika.
On stvara robu (književno delo) i pregovara sa tržištem, kako bi znao šta najbolje može da uspe na tržištu. On podešava stil, da ne bude suviše težak za praćenje, a najbolje bi bilo da je i pomalo duhovit; on bira temu koja nije riskantna ili problematična u bilo kom smislu i koja ne izaziva odijum potrošača. Zato je najbolje za temu uzeti običan život pojedinca, poput Knausgora, koji nikome ne bode oči, a zatim dodati po potrebi tačno onoliko političke korektnosti koliko je potrebno da bi se diskretno mogla otvoriti poneka vrata, a da pri tom ne izgleda kao da je pisac baš ideološka splačina.
Tržištu ne treba čovek koji od sebe stvara ličnost, budući da je ličnost otporna na svemoć tržišta
Pisac vrlo dobro zna da njegov uspeh na tržištu podrazumeva jednu vrstu bezličnosti, što je u doba mita o književnosti bilo ravno smrti, zato što je tada pisac percepiran kao ličnost koja zrači širinom iskustva, novinom i buntom. Tržište, međutim, novinu dozvoljava samo ako nije novina, a bunt samo ako nije bunt. Iako tržište može da bude politički neutralno, mediji koji oblikuju poziciju pisca na tržištu imaju svoju idelogiju.
Slobodan Vladušić: Pekić i Crnjanski – jedno (ne)ostvareno prijateljstvo
To znači da je sa aspekta proboja na književnu scenu (što podrazumeva i naklonost medija, posebno onih koje gleda najveća grupa čitalaca) najkorisnije ne izjašnjavati se baš o svemu i baš prejako (ne treba baš biti kao Pekić, ili kao Crnjanski tokom tridesetih godina prošlog veka) posebno ako to izjašnjavanje više vrata zatvara, nego što ih otvara. Treba se držati ustaljenih floskula o umetnosti, književnosti, pisanju i životu, a ako se baš očekuje neka rečenica, ona treba da bude politički korektna.
To je način na koji pisac sebe održava u mreži tržišta. On više nikada neće biti umetnik ili ličnost (eventualno – simulakrum umetnika ili ličnosti), jer tržište to ne toleriše, ali zauzvrat može da postane ,,uspešan čovek” ili ,,selebriti”, poput američkih pisaca kojima se ne divimo zbog dela, već zbog tiraža. Doduše, uspeh dolazi sa ograničenim rokom trajanja. To trajanje bi trebalo da obezbede istorije književnosti, samo što te istorije više neće biti – zato što više neće biti ni književnosti.
Tako dolazimo do jednog suštinskog paradoksa kada je u pitanju savremena srpska književnost. Protivno ideji da će kraj književnosti nastati onda kada je više niko ne bude čitao, pokazuje se da književnost nestaje i onda kada se, doduše, čita, ali kada više nije relevantna kao književnost. Ukratko, knjige će se pisati i čitati, ali književnost možda više neće postojati. To se poklapa sa krahom mita o književnosti koji joj je davao važnost, tako što ju je razlikovao od sredstva za zabavu ili robe za prodaju.
Danas je tržište knjiga u Srbiji i dalje živo i vitalno, što pokazuje broj knjižara Lagune i Vulkana. I dobro je što je tako, jer nestanak tržišta ne bi značio povratak mita o književnosti, već samo to da književnost više ne bi bila čak ni roba.
Međutim, i pored vitalnosti tržišta, broj studenata književnosti, a posebno nacionalne književnosti, katastrofalno opada. Sada već možemo zamisliti trenutak u bliskoj budućnosti kada više niko neće želeti da studira srpsku književnost. Jedan od uzroka za ovo napuštanje književnosti je simboličko bankrotstvo države. Uveren sam da niko u ministarstvu kulture – a tu pre svega mislim na one koji to ministarstvo vode – ne razmišlja o činjenici da za nekoliko godina možda neće biti više brucoša koji žele da studiraju srpsku književnost.
Prijatelji u prošlosti
Nasuprot suicidalne ravnodušnosti države, primećuje se uspon korporativnog mnoštva opsednutog ekranima kao simbolom postojanja i korporacijama kao simbolom profita. U takvoj atmosferi, mit o književnosti doživljava krah, baš kao i aura umetnika odnosno ličnosti koja svoju vrednost gradi na činjenici da je jedinstvena i nesvodiva na druge ličnosti.
Književnost je, naime, uvek podrazumevala jednu vrstu usamljenosti – usamljenost pisanja i čitanja – a danas, u doba mreža, ta usamljenost ne donosi ništa uzvišeno, kao u doba mita o književnosti, već postaje sinonim za smrt. Zato pisci pokušavaju da pre svega postanu deo mreže (koju čini tržište i politička korektnost) i spremni su da se u zamenu za to obezliče i odreknu od ideje veličine. Paradoksalno: da bi književnost bila uspešna (profitabilna) ona mora biti ,,mala” i nebitna: da nikome ne smeta i da nikoga ne pogađa.
Šta nam na kraju od književnosti preostaje? Kao što sam rekao, povratak u jučerašnji mit o književnosti više nije moguć. Potrebno je, očigledno, osmisliti neki novi mit koji danas, u tržišnim uslovima, može da književnosti podari smisao i auru.
Jedan moj dragi prijatelj došao je tako do zaključka da književnost treba ,,pustiti u pogon” odnosno povezati sa životom čitaoca kao pojedinca. Tek u tom kontekstu, književnost postaje iznova relevantna, doduše ne više kao umetnost, već kao izvor saveta za lakši život (vrlo dalekovidan naslov jedne od zbirke priča Gorana Petrovića!). Drugi način je može biti pretvaranje pisanja u oblik psihoterapije, po modelu bojanki. Pisanje tada postaje aktivnost koja nas opušta, zabavlja, smiruje, dok njen rezultat – književno delo – suštinski nije od prevelike važnosti.
Na kraju, nekoliko reči i o meni koji sam napisao ovaj tekst, da me neko ne bi pogrešno razumeo. Danas, kada narcisoidnost i egocentrizam za većinu ljudi predstavljaju sasvim normalan stav prema svetu, logično je da se svaka analiza duha vremena svodi na psihologiju onoga ko je tu analizu napisao.
Pre nego što mi čitalac ovog teksta pripiše lične frustracije, trebalo bi da zna da iza sebe imam četiri romana: prva dva su se više dopala kritičarima, a druga dva čitaocima. Prodao sam ih ukupno u tiražu od nekih tridesetak hiljada primeraka. Veoma sam zahvalan svim ljudima koji su ih kupili i pročitali. Neki od njih su sada moji prijatelji i, bez preterivanja, to smatram najvećom dobiti od svoje književnosti. Pored toga, dobio sam i nekoliko književnih nagrada za svoje romane i nekoliko odličnih tekstova o njma. Dakle, lično, kao pisac, nemam razloga da se žalim.
Žalim samo za svojim prijateljima u prošlosti (sintagma pripada Crnjanskom, koji je jedan od njih) do kojih mi je veoma stalo, jer sam sa njima proveo bezmalo čitav život. Iako su nekada umeli da učine i neke stvari koje nisu baš pohvalne, to su dobri ljudi i velike ličnosti, koji su tu svoju veličinu preko velikih književnih dela, nesebično stavljale na raspolaganje svakom svom čitaocu, pa tako i meni. Ako te svoje prijatelje budem izgubio, izgubiću, čini mi se, i samoga sebe.
Slobodan Vladušić: Šta Musijala poručuje srpskim univerzitetima?
Zato, ovaj tekst, na kraju, posvećujem studentima srpske književnosti: prošlim, sadašnjim i onima koji će je tek upisati. Ovi hrabri ljudi će u budućnosti imati zadatak da sačuvaju i revitalizuju srpsku književnost koja ovaj narod čini narodom i spašava ga od statusa biomase. Njihova borba će se odvijati na tržištu knjiga, a njen uspeh zavisiće od toga da li će se tom tržištu moći otvoriti breša slobode, koja će
Izvor: Novi Standard
