Pišu: Džefri Saks i Sibil Fares
Ekonomista Džon Mejnard Kejnz je još 1919. godine, u knjizi Ekonomske posledice mira, zapisao čuvenu misao:
„Ne postoji suptilniji niti sigurniji način da se sruši postojeća osnova društva od kvarenja valute. Taj proces angažuje sve skrivene sile ekonomskih zakona na strani razaranja, i to na način koji ni jedan čovjek od milion nije u stanju da prepozna i dijagnostikuje.“
Sjedinjene Američke Države usavršile su ovu vještinu razaranja tako što su dolar pretvorile u oružje, koristeći ekonomske sankcije i finansijske politike da izazovu slom valuta u zemljama koje su na meti. Dana 19. januara objavili smo tekst „Hibridni rat SAD i Izraela protiv Irana“, u kojem smo opisali kako Sjedinjene Države i Izrael vode hibridne ratove protiv Venecuele i Irana kroz usklađenu strategiju ekonomskih sankcija, finansijske prinude, sajber-operacija, političke subverzije i informativnog rata.
Ovaj hibridni rat osmišljen je s ciljem da se unište valute Irana i Venecuele, kako bi se izazvali unutrašnji nemiri i, u konačnici, promjena režima.
Već 20. januara, samo dan nakon objavljivanja našeg teksta, ministar finansija SAD Skot Besent je javno potvrdio — bez ikakvih ograda, izvinjenja ili dvosmislenosti — da je naš opis zaista zvanična politika Sjedinjenih Američkih Država.
„Krajnje je vrijeme da se države svijeta suoče sa američkim odmetničkim ekonomskim ponašanjem… Ovakva bezakonost je nezakonita, neodgovorna, štetna, destabilizujuća i, u konačnom ishodu, neefikasna čak i u ostvarivanju sopstvenih američkih ciljeva, a kamoli globalnih.“
U intervjuu u Davosu, sekretar Besent je detaljno objasnio kako su sankcije Ministarstva finansija SAD namjerno osmišljene tako da dovedu do sloma iranske valute, parališu njegov bankarski sistem i izvedu iransko stanovništvo na ulice. Riječ je o kampanji „maksimalnog pritiska“, čiji je cilj da se Iranu uskrati pristup međunarodnim finansijama, trgovini i platnim sistemima.
Džefri Saks i Sibil Fares: Sveobuhvatni mirovni plan za Bliski istok
Besent je tom prilikom izjavio:
„Predsjednik Tramp je naložio Ministarstvu finansija i našem odjeljenju OFAC — Kancelariji za kontrolu strane imovine — da izvršimo maksimalan pritisak na Iran. I to je uspjelo, jer je u decembru njihova ekonomija kolabirala. Vidjeli smo kako je jedna velika banka propala; centralna banka je počela da štampa novac. Postoji nestašica dolara. Nisu u stanju da obezbijede uvoz, i upravo zato su ljudi izašli na ulice.“
Ovdje je otvoreno i nedvosmisleno izložen uzročno-posljedični lanac: američke sankcije su izazvale slom valute i krah bankarskog sistema.
Ova monetarna nestabilnost dovela je do nestašica uvoza i širokog ekonomskog stradanja, što je na kraju izazvalo nemire. Besent je svoje izlaganje zaključio tako što je postupke SAD okarakterisao kao „ekonomsku državničku vještinu“, a ekonomski slom Irana kao „pozitivan“ razvoj događaja:
„Dakle, ovo je ekonomska državnička vještina, bez ispaljenog metka, i stvari se ovdje kreću u veoma pozitivnom pravcu.“
Ono što sekretar Besent opisuje, naravno, nije „ekonomska državnička vještina“ u njenom tradicionalnom smislu. To je rat vođen ekonomskim sredstvima, u potpunosti osmišljen da proizvede ekonomsku krizu i društvene nemire koji vode ka padu vlasti. I upravo se to samohvalisavo predstavlja kao „ekonomska državnička vještina“.
Ljudska patnja koju izaziva otvoreni rat i ona koju donose razorne ekonomske sankcije nisu tako različite kako se ponekad misli. Ekonomski slom proizvodi nestašice hrane, lijekova i goriva, istovremeno uništavajući ušteđevinu, penzije, plate i javne službe.
Namjerno izazvan ekonomski kolaps gura ljude u siromaštvo, neuhranjenost i preranu smrt, isto kao i otvoreni rat.
Ovaj obrazac stradanja kao posljedice američkih sankcija dobro je dokumentovan. Kapitalna studija objavljena u časopisu The Lancet, koju su sproveli Francisko Rodriges i saradnici, pokazuje da su sankcije u značajnoj mjeri povezane sa naglim rastom smrtnosti, pri čemu su najjači efekti uočeni kod jednostranih, ekonomskih i američkih sankcija, a ukupan broj žrtava uporediv je sa onim u oružanim sukobima.
Ekonomski rat ove vrste krši temeljna načela međunarodnog prava i Povelju Ujedinjenih nacija. Jednostrane sankcije, nametnute izvan ovlašćenja Savjeta bezbjednosti UN, naročito kada su osmišljene da izazovu stradanje civilnog stanovništva, nezakonite su.
Hibridni rat ne izmiče međunarodnom pravu time što izbjegava bombardovanje (iako su SAD i Izrael, naravno, i Iran nezakonito bombardovali). Nezakonitost američke „ekonomske državničke vještine“ ne odnosi se samo na Iran i Venecuelu, već i na desetine drugih zemalja koje trpe štetu zbog američkih sankcija.
Evropa je, čini se, možda počela da uviđa da saučesništvo u američkim ekonomskim zločinima ne donosi spas, budući da se Trampova administracija sada okreće protiv same Evrope na sličan način — doduše, uz carine umjesto sankcija.
Džefri Saks: Zaustavite Netanjahua prije nego što nas sve poubija
Tramp je prijetio Evropi carinama ukoliko ne preda Grenland Sjedinjenim Državama, iako je tu prijetnju barem privremeno povukao. Kada je Tramp „pozvao“ Francusku da se pridruži njegovom Odboru mira, zapretio je uvođenjem carine od 200 odsto na francusko vino ako Francuska odbije poziv. I tako redom.
Sjedinjene Američke Države mogu da vode ovakvu sveobuhvatnu ekonomsku ofanzivu zato što je dolar ključna valuta u globalnom finansijskom sistemu.
Ukoliko treće zemlje ne postupe u skladu sa američkim sankcijama protiv Irana i Venecuele, SAD prijete da će uvesti sankcije bankama tih trećih zemalja — konkretno, da će ih isključiti iz poravnanja u dolarima (poznatih kao sistem SWIFT).
Na taj način SAD sprovode svoje sankcije i nad zemljama koje bi inače rado nastavile trgovinu sa državama koje Vašington nastoji da gurne u ekonomski kolaps.
Iako američke sankcije kratkoročno djeluju tako što proizvode bijedu i patnju, njihova neprekidna i masovna primjena ubrzano podstiče druge ekonomije da se odvajaju od američkog finansijskog stezanja.
Zemlje BRIKS-a, kao i mnoge druge, sve više šire međunarodnu trgovinu u sopstvenim valutama, gradeći tako alternative upotrebi američkog dolara i time izbjegavajući ovakve sankcije. Sposobnost Sjedinjenih Država da drugim zemljama nameću finansijske i trgovinske sankcije uskoro će opadati — vjerovatno naglo u godinama koje dolaze.
Krajnje je vrijeme da se države svijeta suoče sa američkim odmetničkim ekonomskim ponašanjem. Sjedinjene Države vode ekonomski rat sve većim intenzitetom, dok ga istovremeno nazivaju „ekonomskom državničkom vještinom“.
Ovakva bezakonost je nezakonita, neodgovorna, štetna, destabilizujuća i, u konačnom ishodu, neefikasna čak i u ostvarivanju sopstvenih američkih ciljeva, a kamoli globalnih.
Evropa je do sada uglavnom okretala glavu na drugu stranu. Možda će se sada, kada je i sama pod prijetnjom, probuditi i pridružiti ostatku svijeta u nastojanju da se stane na put američkom drskom i nezakonitom ponašanju.
Džefri D. Saks je univerzitetski profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Univerzitetu Kolumbija, gdje je od 2002. do 2016. godine rukovodio Institutom za Zemlju. Takođe je predsjednik Mreže UN za rješenja održivog razvoja (SDSN) i komesar Komisije UN za širokopojasni razvoj.
Sibil Fares je stručnjakinja i savjetnica za politiku Bliskog istoka i održivi razvoj u okviru SDSN-a.
Izvor: Consortium News
