Besjeda mitropolita Amfilohija izgovorena na Okruglom stolu „Vraćanje Njegoševe kapele na Lovćen – vraćanje smisla Crnoj Gori“, koji je održan u Nikšiću 9. maja 2013. godine u okviru manifestacije „Dani Svetog Vasilija Ostroškog“.
U onom časopisu koji je izlazio ’70-tih godina – „Umjetnost“, valjda se tako zvao, neko je zapisao, ne znam da li je Dobrica Ćosić, rečenicu koja sve više dobija na značenju. Rekao je da je jedno od bezumlja XX vijeka rušenje crkve Svetog Petra na Lovćenu i skrnavljenje groba Vladike Rada. Kako vrijeme prolazi to bezumlje postaje sve opipljivije, sve vidljivije i ako se ne dogodi ono što bismo svi mi željeli: da se u toku ove godine vrati Njegoš u svoju crkvu i da se vrati crkva na Lovćen, ostaće još neko vrijeme (ne znamo do kad, ali u svakom slučaju neće vječno) ta rana kosovska, ne kažem to slučajno, koja je rana lovćenska i rana Njegoševa.
Mogu da vas obavijestim da sam upravo danas uručio premijeru Crne Gore g. Đukanoviću pismo koje sam uputio još prošlog ljeta ondašnjem premijeru Lukšiću. Ovo je pismo onda ostalo samo njemu uručeno, iako je bilo naslovljeno i vladi, jer je premijer Lukšić smatrao da u tom trenutku ono teško može da prođe u vladi. Ja sam to ispoštovao, ali sad više ne možemo da čekamo.
Dakle, danas sam dostavio g. Đukanoviću to pismo, sa jednim propratnim pismom i sa knjigom „Sedam Njegoševih sahrana“, koja je izuzetno značajna i dragocjena – sami Bog je naučio ovu našu dvojicu, Slobodana Kljakića i Ratka Pekovića, da baš u ovom trenutku objave siže svega toga što se događalo sedamdesetih godina i prije toga, i da te podatke tako sažeto i jasno iznesu. Dostavio sam takođe g. Đukanoviću i katalog ove izložbe: „Njegoševa kapela na Lovćenu i arhitekta Nikola Krasnov“, jer i on pravi jedan presjek u slici svega onoga što se događalo, i u isto vrijeme prikazuje ličnost Nikolaja Krasnova, jednog od najvećih ruskih arhitekata, što je često puta previđano, koji je u stvari projektovao crkvu, odnosno obnovu crkve Svetog Petra na Lovćenu.
Nikolaj Krasnov, to se navodi i u ovom katalogu, graditelj je najznačajnijih građevina u Beogradu, i ostavio je dubokog traga u Beogradu i šire od Beograda. Rušenje crkvice je dakle ne samo grijeh protiv Lovćena, Njegoša i njegovog zavještanja, nego je grijeh i protiv upravo tog velikog i poznatog ruskog arhitekte, koji je i ovdje bio i proveo ostatak svoga života, ostavivši tragove prethodno i u Rusiji: od Soče i onda redom, i na kraju krajeva obnovivši crkvu na Lovćenu onakvu kakva je ona izvorno bila, sa malom onom dopunom oko crkve.
Zahtjev je bio mitropolita Gavrila Dožića da obnovljena kapela bude potpuno istovjetna prvobitnoj, te je takav nalog i dat. To svjedoči i inžinjer Popović, rukovodilac obnove: na njegov komentar da je oltarska apsida mala u odnosu na kapelu, rečeno mu je da je takav nalog dobijen, da su oltarska apsida i onaj presto u njoj ostali sačuvani, i da to mora da ostane kako je bilo, i tako je i urađeno. Isto je toliko značajno i to što je kamen sa Ivanovih korita, iako je pričaju da je kamen donijet ne znam odakle, on je s kamenoloma Zlatarice, sem što je onaj sarkofag Svetog Petra II Lovćenskog bio urađen od mletačkog kamena.
Iako ovo pismo – koje je sad zvanično pismo najvišem upravnom organu Crne Gore – imate u knjizi „Sedam Njegoševih sahrana“, ja bih da vam ga na neki način prepričam i da istaknem ono što je povod za slanje toga pisma još prošle godine, pa i sada. Povod je vezan za obilježavanje 200-godišnjice rođenja Vladike Rada, kako u propratnom pismu stoji „ove nesumnjivo najznačajnije ličnosti, pored njegovog strica Svetog Petra koju je iznjedrila Crna Gora u svojoj istoriji“. Naglasio sam da je ovo „istorijska prilika da se konačno ispoštuje za svako ljudsko biće dostojna poštovanja, svetinja poslednje volje a, kamoli za jednu ličnost kakva je Njegoš“ – da se obnovi njegova izvorna kapela i da se u nju pohrane (po sedmi put) njegove svete mošti. I tu, i u ovom propratnom pismu koje sam uputio, podvlačim g. Đukanoviću da sam uvjeren da će Vlada Crne Gore „odgovorno i pozitivno prihvatiti ovaj predlog ne samo sa u aktu navedenih razloga nego i da bi se skinulo ‘prokletstvo’ sa Crne Gore koje je ostavio mitropolit Petar II ako ne bude sahranjen na Lovćenu u spomen-crkvi koju je za života podigao svome stricu Svetom Petru Cetinjskom.”
Samo pismo govori o tome da je kapela, kao što jeste, bila zadužbina Svetog Petra II Cetinjskoga podignuta po njegovom nalogu i na mjestu koje je on sam odredio kucnuvši štapom i položivši– takođe po svjedočanstvu Medakovića – i kamen temeljac toj kapeli. Čujem da se negdje našlo da se Krasnov divio pronađenom Njegoševom crtežu osnove same kapele: da je to mogao uraditi samo neko ko je izuzetno stručan znalac za arhitekturu takve vrste. To je bila njegova poslednja želja i navodim one njegove poznate riječi: Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu… To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinit›, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu. Tu citiram i Medakovića, koji je bio u tom trenutku sa Vladikom na Lovćenu i koji je posvjedočio da je Vladika stavio svojom rukom osnovni kamen crkve na Lovćenu.
To je Vladika i poslije ponavljao: Kopajte me na Lovćen u novu crkvu. Vuk Vrčević takođe svjedoči: „Njegoš ju je dao obijeliti i svake se godine po njegovoj zapovijedi Liturgija služila u njoj za dušu neumrlih crnogorskih junaka“. To je mnogo značajno, jer ovi koji su rušili crkvu, pa evo i do danas, oni smatraju da to nije bila nikakva crkva nego da je to bila neka vrsta mauzoleja, i da se to ne tiče njega kao mitropolita nego da je on tu kao državnik koji je nezavisan od svoje vladičanske službe, i da kao takav jedino i može da se tretira.
Onda navodim u tom pismu da je ova crkvica „prvi put srušena od Austrijanaca, u noći između 12. i 13. avgusta 1916. godine, poslije osvajanja Lovćena (11. januara 1916.) radi podizanja na njenom mjestu spomenika (visine ‘od 16 do 32 metra’) Franji Josifu ‘kao geniju pobjede i slave’. Tim povodom je bio raspisan konkurs na kome je uzelo učešća 17 umjetnika sa preko 100 izložbenih objekata, prikazanih na izložbi u Herceg Novom, koju je, na carev dan (dan Franje Josifa, 18. avgust), otvorio ‘presvijetli Veber sa pet članova Komisije’ (Komisija je odobrila projekat slikara arhitekte Marka Rašice iz Dubrovnika). Okupatorska vlast, međutim, vidjevši svoju propast, ponudila je obnovu crkve (1918). Mitropolit Mitrofan Ban, koji je prethodno bio primoran da snese Njegoševe kosti u Cetinjski manastir, obavjestio je okružnog austrougarskog zapovjednika (1918) da je ‘Lovćenska kapela posvećena po kanonskim propisima Sv. Pravoslavne Crkve i kao takva stoji pod mojom upravom i staranjem’, i da se ‘saglasno crkvenim kanonima nikakve obnove na crkvama ne mogu učiniti bez sporazuma i blagoslova nadležnog arhijereja.’“
Kristalno je jasno da se radi o crkvi o kojoj je do obnove brinuo paroh dugodoljski, Đuro Pejović sa Njeguša, koji oktobra 1921.g. dostavlja akt Cetinjskoj konsistoriji u kojem „Komisija za procjenu štete na hramu, konstatuje, pored ostalog, da će se crkva, ukoliko ostane u takvom stanju ‘naredne zime srušiti u Koprivnu valugu’“, to je dolje ispod samoga Lovćena
„Obnovu crkve na Lovćenu i prenos na Lovćen Njegoševih kostiju, pokrenuo je nasljednik Mitrofana Bana, Mitropolit crnogorski dr Gavrilo Dožić na Arhijerejskom Saboru 19. novembra 1920. Pošto se 1921. g. poklapala sa sedamdesetogodišnjicom Njegoševe smrti Sabor je donio odluku da se te godine opravi crkva i prenese u nju Njegoš, ‘uz učešće Crkve i države’. U tom cilju 21. februara 1921. g. osnovan je na Cetinju Odbor za obnovu i prenos pod predsjedništvom mitropolita dr Gavrila sa članovima vojvodom Božom Petrovićem – Njegošem, Milovanom Džakovićem, velikim županom Zetske oblasti i dr. Zbog pomanjkanja materijalnih sredstava, jer Crna Gora i Mitropolija nijesu mogli da ih obezbijede, formiran je u Beogradu Glavni odbor pod predsjedništvom istog Mitropolita u koji su ušli Jovan Cvijić, predsjednik SANU i mnoge druge ličnosti ondašnjeg kulturnog života (1923).
Te godine je tadašnji patrijarh Dimitrije uputio apel kralju Aleksandru, krvno vezanom sa Petrovićima (njegova majka Zorka je ćerka kralja Nikole, a sam Aleksandar je rođen na Cetinju).“ (Jedini kralj koji je rođen na Cetinju je kralj Aleksandar, jer i djeca kralja Nikole su se rađala u Beču ili gdje drugdje, a kralj Nikola se rodio na Njegušima.)
Kralj je „obećao da će lično obezbijediti sredstva potrebna za crkvu i prenos Njegoša“.
Nastaviće se…
