Piše: Đorđe Matić
“Ako je ‘Bojna Čavoglave’ vrijednost samo zato što zastupa određene ideološke vrijednosti, kako očekuješ da se vrednuje ono što je stvarno dobro?”, retorički je pitao pisac i muzički kritičar Đorđe Matić u razgovoru s novinarom Ernestom Marinkovićem za emisiju Vide TV Vida art, koja je dostupna na ovoj poveznici.
Hrvatska je kultura “apsolutno ideologizirana već trideset i toliko godina”, tvrdi Matić. “Nastala je na etničko-nacionalnom principu kao vrijednosti po sebi, a ne na umjetničkim valerima kako se umjetnost treba vrednovati. Sve je ideologizirano. To je anomija, raspad sistema. Tako je i u pjesništvu, u visokoj kulturi: učinak je samo po onome koliko si blizak određenoj ideji, koja je već kao takva bila sužena, isključiva, mononacionalna, etnička, reakcionarna i tako dalje”, kazao je Matić.
Od 1990., tvrdi on, “nema skale vrijednosti. Važno je samo koliko si vjeran određenoj ideologiji. Ne zna se više što je dobro, a što loše”. U takvim uvjetima, “oni koji se čude prošlogodišnjim zabranama kao da su prespavali ovih 35 godina: zabranjivanje se naprosto moralo dogoditi”. “Nevjerojatno je kako ljudi cokću i zgražaju se nad stvarima. Ali, mislim da je to psihološki obrambeni mehanizam, da ljudi odbijaju vidjeti gdje žive 35 godina”, ocjenjuje Matić. Jer, nastavlja, “cijela premisa ovdašnje kulture napravljena je na isključivanju: ona je mononacionalna i monoetnička, i samo kroz to sito propušta sve ostalo, pa što prođe, prođe. Naravno da će se zabranjivati sve što od te ideologije odstupa”.
Ipak, Matić misli da masovnost zabranaških okupljanja “nije znak jačine nego slabosti, potrošenosti, sloma te ideologije”. “Jer ako joj toliko treba da zabranjuje, da se puše, da se pokazuje, da bude toliko radikalna u stilu, koliko je uistinu djelatna? Izvan politike, jako slabo. Dobro se zna otkud se sve to određuje”, argumentira Matić dodajući kako se na takvim skupovima okuplja “slomljena populacija, pauperizirana, proletarizirana, koja uglavnom živi drugdje ili ima svoje male koristi… To nije znak snage, nego slabosti”, tvrdi.
Za Matića, “veći problem od Thompsona je to što ljudi više ne znaju tko je Grigor Vitez”. “Nastale su generacije koje već 35 godina ne znaju tko je Miloš Crnjanski, Branko Ćopić… Tu je borba za svakog čovjeka: da ljudi nešto pročitaju, da vide kolika im je rupa nastala od isključivog sistema”. Dijelom je to posljedica općeg pada obrazovanja, na svim razinama društva, premda Matić podsjeća kako su “godine formacije ove države pokazale da to nije nužno povezano s obrazovanjem”.
“Sve to vuče korijen iz 1990. godine. Tko to odbija vidjeti, neće nikad dobiti odgovor na ovo što se sada događa, i nastavit će coktati i zgražati se”. Naime, “neki od najobrazovanijih kadrova u Hrvatskoj bili su najveći reakcionari, nacionalisti i šovinisti”, podsjeća pisac koji je i sam živio u emigraciji. “Moja profesorica Dubravka Ugrešić stradala je od svojih kolega, od kojih su neki najobrazovanji u ovoj kulturi. Podmetanja, pisma iza leđa… To su radili najvrsniji ljudi, koji su, s jedne strane, pisali najvažnije antologije, inovirali našu kulturu, a s druge, pretvorili se u cinkaroše. Što očekuješ ako na tome praviš bazu?”, pita Đorđe Matić.
Autor sjajnih eseja o popularnoj glazbi govorio je i o fenomenu rokenrola koji je, kaže, “nastao čudom”. “Sam po sebi je bastardna umjetnost: dijelom baštini elemente avangardi 20. stoljeća, a s druge strane dolazi iz vrlo niskog korijena i niskih formacija; umjetnost koja se odjednom pojavila i zavladala svijetom. Nekih trideset godina rokenrol je bio jedina relevantna umjetnost”, tvrdi Matić.
No, iščeznuo je, kaže, i postao “stvar muzeja”, jer “nije bio namjeren da traje”. rokenrol je “sve stilske formacije europske umjetnosti ponovio kroz nekoliko decenija – kako ćeš očekivati da to bude vječno?” Rok je bio “pucanj energije i kreativnosti koji je mogao trajati samo kratko”. “Sjećam se kako već krajem osamdesetih dolazi do gašenja te kulture, jer je, kao i sve avangarde, došla do svog prirodnog kraja”.
Danas, Matić zagovara neku vrstu obrnutog procesa. “rokenrol je bio izraz ubrzanja društva, zapadnog i našeg, a kako je naše bilo sporije, rokenrol ga je ubrzavao. Danas je cijelo društvo toliko ubrzano da čovjek u sat vremena vidi više fotografija nego što je čovjek do kraja 19. vijeka u cijelom životu vidio slika: u tom smislu bi trebalo usporiti stvari”.
Matić se poziva na Milana Kunderu, koji “ubrzanje vidi kao neku vrstu barbarizma, a od usporavanja pravi metaforu civilizacije”. “Cilj je što više usporiti, promisliti, micati se od brzih medija: svatko tko stvarno razmišlja a ne ide u masu, pa čak ni uz klanove, male grupe sebi sličnih, taj već oslobađa drugu vrstu energije”.
Matić se slaže s dojmom da živimo u vremenima s nikad više medija, a nikad manje kvalitetnog sadržaja. “Gdje god je konformizam – a ovo su konformistička vremena – kako ćeš imati izvrsnost, i slijeva i zdesna? Izvrsnost, istinska individualnost ide kontra struje čak i osviještenih dijelova društva, jer i na tim polovima postoji jednoumlje”, tvrdi.
Izvor: Portal Novosti
