Piše: Dejan Ilić
Prikaz filma„The Great Flood“ (Netflix, 2025)
Što da ne, završimo godinu prikazom filma iz žanra katastrofe. Ne, ne zato što je 2025. bila katastrofalna godina: već sam onomad rekao – iz ugla pobune ili, ako vam je tako draže, slobodarskog duha, bila je veličanstvena. Ko misli da smo sposobni za više nego što smo postigli u 2025, evo nam 2026. da to potvrdimo. Iz mog ugla, pak, ako i 2026, bez obzira na to da li će u njoj biti izbori, završimo kao pobunjeni/slobodni žitelji Srbije, biće dobro.
Ali, ako i nije bila katastrofalna, 2025. je to sasvim lako mogla da bude. Baš kao što isti takav (razoran) potencijal ima i 2026. Nije se desilo u 2025, i to je dobra vest s kojom ćemo srećni završiti ovu godinu. Što sa samim filmom, o kome će ovde biti reč, u stvari i nema mnogo veze. (Mislim, veza postoji, i na nju ćemo skretati pažnju kasnije.) „Velika poplava“ je, dakle, priča o katastrofi, a ta katastrofa je potop. Onaj pravi, sveopšti, što znači mitski, to jest biblijski.
Čitalac se seća starozavetne priče: ljudi su bili grešni, bog se rasrdio i rešio da ih zbog toga kazni tako što će ih sve podaviti. Dobro, ne baš sve, ali gotovo sve. To bi bilo jedno čitanje mita. Drugo čitanje bi moglo ići ovako – na početku ljudi su se pokazali kao trošni, iskušenjima podložni, za greh prijemčivi. Brzo su se pokvarili, pa je bog rešio da – resetuje sistem. To jest, da dâ šansu za novi početak tako što će sve staro biti izbrisano i što će se krenuti od takozvane nule.
U južnokorejskom filmu reditelja Kima Byung-wooa (meni, ruku na srce, nepoznatog, ali vidim da je uradio šest filmova i da je dobijao nagrade) imamo skoro pa istu priču o potopu, kao i dve mogućnosti da je razumemo: ili je potop kazna za sebično čovečanstvo ili je šansa za novi početak za neke nove, bolje ljude. U prvom odnosno drugom delu filma više ćemo naginjati prvom, odnosno drugom tumačenju. Jer, od polovine priča dobija drugi tok i menja žanr.
Metafora o resetovanju (biblijskog ili savremenog, svejedno) sveta u filmu više nije (samo) metafora. U tom drugom delu, potop vidimo kao deo programa kreiranog za veštačku inteligenciju: kroz ponavljanje/petlje istih događaja ona stiče (ispravne) emocije, a to znači – da ih usvoji, razume i primeni. Nadalje, ono što nam se u prvom delu filma činilo kao neupitna stvarnost priče, u drugom delu praktično gubi stabilni ontološki status u meri da više ne znamo šta se zaista dogodilo u priči.
Što gledaocu, emocionalno potpuno investiranog u događaje, donosi delimično olakšanje. Istina, privremeno. Jer, pošto shvatimo da ono što se zbiva u priči nije i njen pravi fokus, te da na kraju nije čak ni bitno kako će se priča završiti, jer ne znamo od čega se ona zaista sastoji i šta bi u tako nepouzdano sklopljenom svetu uopšte mogao biti srećan ili tužan kraj, ostaje da sebi objasnimo šta to zaista (bez daha) gledamo.
Ako radoznali čitalac (ispravno) odluči da pogleda film – preplaviće ga emocije. Tako bi se, ukratko, mogao opisati doživljaj filma. Potop koji gledamo videćemo onda kao realizovanu metaforu. Što se film bliži kraju, gledalac sve češće vodu/poplavu na ekranu vidi kao otelovljene jake, nesavladive emocije. Iz čega sledi jednostavan izvod – „Veliki potop“ je film o emocijama. Što znači, ne samo priča koji provocira emocije, nego i priča koja ih elaborira.
Pored toga, još i priča zbog koje, dok je gledamo, preispitujemo i „uvežbavamo“ svoje emocije. Pošto smo to rekli, sasvim kratko o priči. Seul u kome žive majka An-na (ubedljivo je glumi Kim Da-mi) i „njeno“ dete Ja-in (glumi ga veoma drag Kwon Eun) pogađa veliki talas. Gledamo (i navijamo za) majku koja na svaki način pokušava da spasi sina. Niz je dramatičnih scena, uverljivo snimljenih i odglumljenih, u čijoj će senci ostati naizgled sporedni detalji.
Pre „detalja“, nešto o brutalnostima u filmu. Već smo se navikli: južnokorejski filmovi nemaju obzira, barem se meni tako čini, kada prikazuju stradanje ili nasilje. Tabui koji su na snazi u nama (kulturno) bližoj – nazovimo je tako – zapadnoj kinematografiji, kao da ne važe za južnokorejske filmove (mislim na mejnstrim, ne na iskliznuća na kojima stoje neki žanrovi). Ne samo da smo se na to navikli, nego nam se i dopada, ako je suditi po, meni inače neshvatljivoj, popularnosti serije „Skvid Gejm“.
A sad „detalji“: saznaćemo, kao usput, dok se majka s detetom uspinje ka vrhu zgrade, da je An-na zaposlena kao istraživačica u centru UN-a za očuvanje čovečanstva, i to kao programer za emocije. Saznaćemo (ali ćemo odbiti da to primimo k svesti, barem je sa mnom tako bilo) i to da dete nije baš pravo dete, nego je (veštački napravljen) „deo/predmet“ istraživanja. Taj narativni element aktiviraće se u drugom delu filma, i biće osnova za jedan neočekivani obrat na samom kraju.
Konačno, saznaćemo i da se u istraživanje An-na polažu sve nade za opstanak čovečanstva, te da od vode ne strada samo Seul: u potopu nestaje čitav svet. Ali, koliko god to bilo krupno, sve će nam ostati u drugom planu, jer mi, u prvom delu priče, navijamo da majka s detetom stigne do krova najviše zgrade i tako spasi i sebe i dete. Šta će se pak dogoditi na tom krovu, radoznali čitalac će saznati kada odgleda film.
Vojin Grubač: Vlada opstaje zbog interesa Zapada, Milatović opstruiše i živi u bezvazdušnom prostoru
Tek, odatle počinje nova priča, kako je to dobro primetila jedna kritičarka, sklopljena prema matrici iz čuvenog sf filma iz 2014. „Edge of Tomorrow“ (a zapravo, prema još čuvenijem obrascu vremenske petlje iz sad već mnogo više od četvrt veka starog „Groundhog Day“). Pošto shvatimo da više nije reč o pukom spasavanju deteta i majke, nego o usvajanju (ispravnih) emocija, postaje nam očigledno i kako je sklopljen prvi deo filma, na šta, od uzbuđenja, nismo odmah obratili pažnju.
A sklopljen je kao kompjuterska igra. Taj prvi deo podeljen je na manje delove/poglavlja, a između njih, kao neka vrsta cezure, umeću su talasi poplave. Svaki novi talas je oznaka za početak novog segmenta priče ili za novi nivo „igre“. A u svakoj novoj ravni pojavljuju se tipske situacije/okidači za najjače emocije. Kad kažem tipske situacije zapravo mislim na roditeljske noćne more, to jest najveće strahove. S njima se naša junakinja (kako ćemo videti, stalno iznova) nosi kako zna i ume, kao i mi.
Zabavno je da će, prolazeći kroz svaku novu petlju na svakom novom nivou priče, junakinja sticati sposobnosti koje će od nje u drugom delu priče napraviti nešto nalik na superheroja. Ja i inače mislim da biti roditelj pored ostalog znači i biti superheroj, ali – moguće je da grešim. Tek, ovaj film ide naruku mom doživljaju. A superjunakom, ili dobrim roditeljem, postaje se – ponavljanjem. Film je napravljen kao obrazovna priča, ali junaci priče nisu deca: odrasli treba da dorastu situaciji.
(Što je prilika da se na kratko vratimo u Srbiju: čitavu 2025, a sva je prilika da će i 2026. biti takva, možemo videti kao niz ponavljanja istih situacija, i svaki novi put, u istoj situaciji, od nas se, kao glavnih aktera, očekuje da ispravno postupimo, to jest da uradimo nešto drugačije nego ranije i tako pokažemo da smo nešto naučili. Pitanje je koliko ćemo još dobiti prilika za učenje, ali ne treba sumnjati u to da smo nešto već naučili. U 2026. ulazimo iz Novog Pazara, orni za nove lekcije.)
Ako sad treba reći o čemu je „Velika poplava“, evo šta imamo: potop, roditeljstvo, emocije, veštačka inteligencija… Ima tu mesta i za shvatanje države, njenih prava i ograničenja da raspolaže našim životima (i emocijama). Sa svim tim, film izlazi iz žanra katastrofe i ulazi u mejnstrim sf-a. Što se mene tiče, sf jeste najprikladniji kontekst za „Veliki potop“. Da ne širimo priču, dovoljno je reći da ima mnogo filmova u kojima se opšta mesta sf-a sklapaju tako da se kaže nešto važno o – roditeljstvu.
Recimo, davni „Alien“ (iz daleke 1979: nelagoda i strah od porođaja), noviji „A Quiet Place“ (iz 2018: strahovi roditelja), nežni „Arrival“ (iz 2016: žrtvovanje i posvećenost roditelja/majke), potresni „Minority Report“ (iz 2002: gubitak deteta) i – kad smo već kod Spilberga i Kruza – „War of the Worlds“ (2005: kako od muškarca postaje otac)… Čitalac će lako i sam nastaviti dalje. A „Velika poplava“ se fino smešta u taj niz.
Pri tom, u poređenju s raskošnim produkcijama iz nabrojanih filmova, zadivljuje s kako malo sredstava je Kim Byung-woo napravio upečatljivu i verodostojnu priču. U svakom smislu, to je skromna produkcija: nema razbacivanja – nešto malo (inače odličnih) glumaca, nešto malo eksterijera i enterijera (kulise se koriste gotovo kao u pozorištu)… i tek poneka scena koja zaliči na masovnu, da bi se dobio utisak o sveobuhvatnosti i univerzalnosti priče (strada ceo svet).
U neradne dane oko Nove godine, biće to sat i po dobro potrošenog vremena, ako čitalac pogleda film. Pored ostalog i zato što će na kraju, kao glavna emocija u priči prevladati – sasvim prikladno za božićne i novogodišnje praznike – ljubav. Pored ostalog, i na jedan neočekivani način.
Sve vreme gledamo kako majka – recimo to tako – voli svoje dete i čini sve što može za njega (mislim da zato odbijam/o da primim/o k znanju da je reč o veštačkoj inteligenciji, malom robotu ako hoćete), da bismo u jednom trenutku shvatili da je u stvari ljubav deteta (da, da, malog robota) prema majci ključna. Iz te ljubavi rađa se šansa za majku da pokaže i ljubav i sve drugo što je sposobna da uradi za „svoje“ dete. (Kao što su deca i nama, u 2024/25, dala šansu.)
***
Dobro, čitalac se sad već meškolji, majka, pa majka – a otac, gde je tu otac? Oca nema. Barem ne doslovno. Ali, majka u priči ima pomagača (igra ga Park Hae-soo, dobro ga znamo iz prve sezone „Skvid Game“). Odnos njih dvoje razviće se od međusobnog nepoverenja do (istina, uzdržane, ali dosledne) privrženosti. Samo što će pomagač do kraja ostati distanciran, i u odnosu prema majci, a i kao lik u priči.
Kritika će zameriti reditelju i koscenaristi Kimu Byung-woou što nije razvio taj karakter. Meni se pak čini da to nije propust. Autor je, rekao bih, pogodio pravu meru stvari. Pomagač i jeste i nije tu. I tiču ga se i ne tiču događaji u priči. Ali, kada je najpotrebnije, on se pojavljuje i nepogrešivo uradi ono što treba, to jest spasi majku, dete… koga god. Jeste – klasičan mit o ocu. Uneti u to emocije – eto posla za (neku novu) veštačku inteligenciju u (nekom novom) filmu.
Izvor: Peščanik
