Piše: Maja Solar
Osvrtanje na Frantza Fanona ne može biti dekorativno, radi velike brojke koja je povod, već nas upućuje na teorijsku i političku zapitanost šta je nama Fanon danas. I jesmo li, imajući u vidu fanonovska upozorenja, mogli bolje?
Podudarno, i Franc Fanon i Patris Lumumba su rođeni prije sto godina, čak dijele isti mjesec rođenja, i umrli su iste godine. Lumumba je ubijen početkom 1961, a Fanon je krajem godine umro usled neuspešnog lečenja od leukemije. Lumumba i Fanon su ipak tešnje povezani od puke brojčane simbolike, pre svega kroz antikolonijalnu borbu.
Nakon Lumumbine smrti, Fanon piše memorijalni tekst, koji je kasnije objavljen u glasilu alžirskog Fronta nacionalnog oslobođenja “El Moudjahid”, pod naslovom “La mort de Lumumba: Pouvions-nous faire autrement?” (“Smrt Lumumbe: Jesmo li mogli drugačije?”). Možda deluje začudno kako u jednom tekstu nastalom tragičnim povodom, nakon ubistva prijatelja i druga, Fanon uspeva da i u toj formi ima kritički pristup i da stvar politizira.
Ali ako poznajemo delo Fanona, spoj predivnog načina pisanja i problematiziranja u kojem se sve propituje duboko, kritički, otvoreno i radikalno (tj. korenito), onda i nije toliko čudno: teško da bi napisao tekst prigodničarskog karaktera a bez analize i političkih poenti.
Vojin Grubač: Vlada opstaje zbog interesa Zapada, Milatović opstruiše i živi u bezvazdušnom prostoru
U tom ozračju, ni osvrtanje na Fanona ne može biti dekorativno, radi velike brojke koja je povod, već nas upućuje na teorijsku i političku zapitanost šta je nama Fanon danas. I jesmo li, imajući u vidu fanonovska upozorenja, mogli bolje?
Možda jedno od najpreciznijih određenja ko je bio Franc Fanon je ono Imanuela Valerstina: “Ko god da je Fanon bio, on nije bio postmodernista. Pre bismo ga mogli okarakterisati kao, jednim delom, marksističkog frojdovca, drugim delom, frojdovskog marksistu, a najvećim delom kao potpunog posvećenika pokreta revolucionarnog oslobođenja” (Čitati Fanona u XXI veku).
Započinjanje određenja negativno, time da nije bio postmodernista, nije nimalo slučajno. Poznato je da se mnoštvo radikalnih političkih, aktivističkih i teorijskih figura prekraja, pacifikuje i prilagođava tako da ipak nekako mogu ući u kanonske prikaze i u popularnu kulturu. Pripitomljavanje, brisanje najradikalnijih elemenata i pomeranje fokusa na ono što je “najsvarljivije” važi i za recepciju Fanona.
Njegovo ime ulazi u akademiju uglavnom kroz odvajanje od marksizma, razvodnjeno i ispražnjeno od militantnosti, sa pretežnim akcentom na psihološke teme. Čak je i kooptirano kao odbrana ideje da je kapitalizam moguć bez rasizma i da su crni kapitalisti ono što sistem tobože poboljšava.
Takva izvitoperavanja donekle omogućava i Fanonova fascinantna širina znanja, tema kojima se bavio i polja u kojima je delovao, pri čemu se onda “otkine” neki komadić iz celine. U slučaju Fanona, ipak, sva vlakna ove celine su bitna. Mnoštvo je lica Fanona, ali sva su zapravo revolucionarna.
Neprekidno upućujući i na ekonomsku dimenziju “nasilja” i prinuda, Fanon nam pokazuje da se logika kapitalizma ne može otpetljati od kolonijalnosti, rasizma i imperijalizma. Stoga i danas, mi koji nastavljamo da živimo tu logiku, puno toga možemo dobiti iz Fanonovih analiza
Mnogolikost Fanona kroz biografsku skicu mogla bi se ispisati ovako: mladi Fanon koji odlazi s rodnog ostrva MartiniK da bi se borio protiv fašista u Drugom svjetskom ratu; Fanon pod literarnim uticajem, ali i kritičkim odmakom od pokreta
Negrituda (posebice Aiméa Césairea, jer je njegova konceptualizacija crnaštva bila ponajviše antiesencijalistička, što Fanona ipak nije sprečilo da, kasnije, bude oštar prema Sezerovom kompromisnom političkom radu i zagovaranju departmanizacije prekomorskih teritorija); Fanon koji se vraća u Francusku, studira medicinu i izučava psihoanalizu (Frojda, Adlera, Reiha, Junga, Lacana), dopunjujući je sociogenetskom dimenzijom; Fanon koji izučava filozofiju, oblikujući se pod uticajem fenomenologije (posebice Mauricija Merlo-Pontyja, čija predavanja u Lionu je slušao), Hegela, Marksa, Sartrea, Levi-Strosa itd; Fanon koji se bračno združuje sa Marie-Jozef Dublé, poznatijom kao Džozi Fanon, također militantkinjom i novinarkom; Fanon psihijatar koji istražuje veze društvenog i psihičkog, usredsređujući se na uticaj rasizma; Fanon koji radi u bolnici Saint-Alban i zajedno sa Tokvilom (učesnikom u Španskom građanskom ratu i marksistom) eksperimentiše sa socio-terapeutskim pristupima; Fanon kao pisac knjige “Crna koža, bele maske” (1952), u kojoj nas uvodi u dubine psihe prožete rasističkim povredama, imajući u vidu horizont psiho-društvenog i političkog oslobođenja koje naziva razotuđenjem (la désaliénation); Fanon koji odlazi u Alžir krajem 1953. jer je dobio radno mesto u bolnici Blida-Joinvil; Fanon koji se našao usred revolucionarnih događaja i pridružuje se borbi za nezavisnost, kao onaj koji leči i gerilske borce, kao glasnogovornik FLN-a; Fanon koji je primoran na egzil u Tunis, gde je radio kao angažovani psihijatar u nekoliko bolnica; Fanon kao novinar za “El Moudjahid” (nekoliko eseja odatle prevedeno je i objavljeno u jugoslovenskom izdanju knjige “Sociologija revolucije”, 1977); Fanon koji na Kongresu crnih pisaca i umetnika u Rimu 1959. raskida sa Négritude pokretom, zalažući se za borbu za nacionalno oslobođenje i stvaranje novog humanizma (usputno, u Rimu se susreće sa De Beauvoir i Sartreom); Fanon kao ambasador u Gani u ime Privremene vlade Alžirske Republike (GPRA); Fanon koji Alžirsku revoluciju razumeva kao deo Afričke revolucije, odnosno sveopšteg oslobođenja čovečanstva; Fanon koji se zalagao za panafričke strategije, kao i afričku miliciju za samoodbranu i međupomoć, te bio bliži revolucionarnim pozicijama poput onih Kwamea Nkrumah-a (Gana), Patrisa Lumumbe (Kongo), Sékoua Touréa (Gvineja), Juliusa Nyererea (Tanzanija), Féliksa Moumiéa (Kamerun); Fanon koji politički edukuje boračke trupe na tunisko-alžirskoj granici; Fanon koji poslednje mesece života odlučuje iskoristiti za pisanje svog političko-teorijskog testamenta, “Les Damnés de la Terre” (1961, a u jugoslovenskom prevodu “Prezreni na svijetu” se pojavljuju 1973).
Elis Bektaš: Tužna i nadasve istinita pripovest o zlatokosom dečaku Ernstu Hajnesu
Najpoznatija, a i najkontroverznija iz ugla moralističko-građanskog zgražavanja, njegova je teorija nasilja. Fanon nam daje ozbiljnu teoriju, pa i politički predlog za upotrebu nasilja, ali nikada nije bio glorifikator nasilja po sebi. Njegova nijansirana analiza pokazuje psihičke učinke kolonijalnih povreda, kojima se generišu različite patologije i izbijaju mentalne bolesti, ali se kolonijalizam objašnjava i kao nasilje u strukturnom smislu.
Neprekidno upućujući i na ekonomsku dimenziju “nasilja” i prinuda, Fanon nam pokazuje da se logika kapitalizma ne može otpetljati od kolonijalnosti, rasizma i imperijalizma. Stoga i danas, mi koji nastavljamo da živimo tu logiku, puno toga možemo dobiti iz Fanonovih analiza.
Šta je to kolonijalizam u strukturnom smislu, kako kolonijalnost ostaje u srcu onoga što je on imenovao neokolonijalizmom, kako kolonijalni rasizam deli istu logiku sa drugim oblicima rasizma, šta su problemi i neprilike nacionalizma, ko su sve klasni subjekti borbe i kako misliti ulogu seljaštva i lumpenproletarijata, zašto je oslanjanje na zapadnjačku pomoć problem, zašto UN intervencije u konačnici uvek spašavaju kolonijalnu moć, ipak – i zašto Treći svet ulazi u savez sa evropskim masama (ne sa evropskim vladama), zašto su kompromitovane afričke marionetske vlade podbacile, zašto se dekolonizacija suštinski nikada nije dogodila, zašto ustanak nije terorizam, zašto teorija – ona revolucionarna – ipak ima ulogu u borbi, šta su politička edukacija i znanje za mase, kako kultura nastaje iz borbe, šta je oslobođenje u univerzalnom smislu i ko je novi čovek… samo su neka od pitanja zbog kojih i danas ponavljamo Fanona.
Moguće je da je jedno od lica Fanona, ono koje kruži danas, lice bauka, jer se nadvija opasno po sistem. O “bauku Fanona” piše i Peter Hudis u knjizi “Franc Fanon: Philosopher of the Barricades” (“Franc Fanon: Filozof barikada”), te ističe da je ono što ga čini savremenim to što je njegovo delo prepuno upozorenja i usmerenja kako da ne izgubimo iz vida univerzalno.
Fanonovsko je, dakle, ono što se tiče čovečanstva, a značaj Fanona u svijetu u kojem su kolonijalnost i imperijalizam ustrajna tekstura društvenih odnosa, ostaje sve dok je kapitalizma. Neumorno propitivanje jesmo li mogli drugačije valjalo bi rigorozno razrađivati u fanonovskom duhu: (samo)kritički i s borbenim ciljem slobode za sve.
Izvor: Portal Novosti
