Piše: Elis Bektaš
U ideološko-propagandnom jezičkom registru postoji jedan neugodan običaj: kad god se vojska mijenja, govori se o modernizaciji. Pojam je dovoljno tehnički da ne izaziva nelagodu, dovoljno apstraktan da ne traži objašnjenja i dovoljno neutralan da se pod njega može podvesti gotovo sve — od nabavke novih gaća i podgaća za vojnike do radikalnih doktrinarnih zaokreta. Modernizacija ne znači ništa drugo nego napredak. Problem, međutim, leži u skoro pa sakrosanktnom pristupu pojmu napretka, koji se rijetko preispituje pa zato društvo po pravilu propusti da na vrijeme uvidi klice budućih problema u današnjem napretku.
No, ako laže koza ne laže rog, odnosno ako lažu političari ne lažu organizacijsko-formacijske strukture u kojima se promjena vojne paradigme vidi neuporedivo jasnije nego u političkim tiradama pa čak i u doktrinarnim i strateškim dokumentima. A najmanje laže i najiskrenija je najmanja taktička i borbena jedinica – pješadijsko odjeljenje. Ono što su država i vojska voljne učiniti s pješadijskim odjeljenjem, voljne su učiniti i sa korpusima i armijama.
U tom smislu, evolucija pješadijskog odjeljenja u Bundesveru predstavlja mnogo više od pukog taktičkog i tehničkog ažuriranja. Ona predstavlja tiho, ali dubinsko preusmjeravanje sa defanzivne logike ka logici pokreta — a pokret, odnosno manevar, u ratu je samo eufemizam za ofanzivu.
Krajem Hladnog rata pješadijsko odjeljenje Savezne Republike Njemačke bilo je oblikovano jednom jedinom pretpostavkom: ako rat dođe, treba zadržati, usporiti, umoriti, a odlučujuće bitke vodiće neko drugi. Njegova struktura bila je stabilna, hijerarhijska i teška. Puškomitraljez MG3, sa svojom ogromnom kadencom i gotovo grotesknom potrošnjom municije, nije bio samo oružje nego doktrinarna ideja. On je zaključavao bitačnu prostoriju, tjerao protivnika da zalegne i pretvarao prostor u trigonometrijsku funkciju vremena i metaka. Takvo odjeljenje nije bilo zamišljeno da prodire, nego da opstaje; ne da improvizuje, nego da izdrži.
Bilo bi pogrešno takvu strukturu pješadijskog odjeljenja smatrati za slabost. Naprotiv, ono je bilo plod racionalne defanzivne arhitekture jedne države koja je znala da se nalazi na zamišljenoj liniji tuđeg prodora. Odjeljenje je bilo zupčanik, potrošni element velike mašine masovne mobilizacije, i njegova snaga proizlazila je iz sistema i hijerarhijske uklopljenosti, a ne iz autonomije. Takvo pješadijsko odjeljenje omogućavalo je generalima da planiraju odbrambene operacije po idejama vojski treće generacije, odnosno industrijskih masovnih vojski i da sa relativnim pouzdanjem očekuju da će uspješno odbraniti velike gradove, industrijske zone, vitalne komunikacije… odnosno da će protivnika prinuditi na usporavanje i na rat iznurivanja.
Savremeno pješadijsko odjeljenje Bundesvera polazi od sasvim drugačije pretpostavke. Eliminacija MG3 i prelazak na lakše, logistički manje zahtjevne vatrene sisteme često se predstavlja kao pitanje ergonomije i interoperabilnosti. Ali logistika nikada nije oblikovana samo ekonomijom niti je ideološki neutralna. Odjeljenje koje troši manje municije i koje je manje zavisno od stalnog snabdijevanja, te koje ima manje vojnika, nije samo praktičnije — ono je sposobno za duže, dublje i pokretljivije djelovanje, jednostavnije je i za popunu i za transport. Takvo odjeljenje projektovano je za kretanje, a ne za čekanje.
Takvi, naizgled neznatni i taktičkim te ekonomskim razlozima opravdani zahvati na organizacijsko-formacijskoj strukturi pješadijskog odjeljenja ukazuju na neuporedivo važnije zahvate na doktrinarni i na unutrašnjoj logici. Današnje odjeljenje više nije skup unaprijed definisanih vatrenih timova, nego modularna struktura u kojoj komandir upravlja funkcijama, a ne formacijama. Vatreni timovi se formiraju ad hoc, prema zadatku i prostoru, a ne prema taktičkom pravilu. To ne samo da olakšava komandovanje u uslovima visoke mobilnosti, nego i drastično smanjuje kognitivno opterećenje komandira u ofanzivnim operacijama. Odjeljenje postaje samostalna taktička cjelina, sposobna da reaguje i dejstvuje bez stalnog oslanjanja na više ešalone.
Ako se ovakvo odjeljenje posmatra izolovano, promjena može djelovati umjereno, gotovo neprimjetno. Ali vojske ne ratuju izolovanim odjeljenjima. U kombinaciji sa modernim tenkovima, borbenim oklopnim vozilima pješadije, oklopnim transporterima i samohodnom artiljerijom, dobija se kvalitativno nova sposobnost: povratak operativnog manevra a samim tim i povratak ofanzive na strateškom nivou. Ne samo zadržavanje, nego prodor; ne samo odbrana, nego eksploatacija uspjeha; ne samo reagovanje, nego oblikovanje prostora borbe.
Tu dolazimo do politički neugodnog dijela priče. Dok se javni diskurs uporno drži termina poput odvraćanja i povećanja odbrambene sposobnosti, struktura snaga govori sasvim drugačijim jezikom. Nije potrebno postojanje agresivne namjere da bi postojala agresivna sposobnost. Jer jednom konstituisane sposobnosti imaju sopstvenu logiku, nezavisnu od trenutnih političkih uvjerenja. Stvar postaje još dramatičnija kada i politička uvjerenja u sebi sadrže rat, kao što je slučaj sa današnjim Berlinom. Rat nije ono što se deklarativno najavljuje, nego ono za šta se stvara infrastruktura. A infrastruktura savremenog njemačkog pješadijskog odjeljenja nije infrastruktura čekanja, nego infrastruktura kretanja.
U tom smislu, pješadija ne laže. Strategije se mogu kamuflirati, retorika se može prilagođavati, ali struktura najniže borbene jedinice uvijek govori istinu. Kada odbrana postane pokretna, pitanje više nije da li je ofanzivna, nego samo kada i pod kojim uslovima će se ta ofanzivnost smatrati racionalnom.
A humanistička pozicija, ako još ima ikakvog smisla, počinje upravo tu: u odbijanju da se eufemizmi prihvate kao zamjena za mišljenje i u insistiranju da se stvari nazivaju njihovim pravim imenom — čak i kada to ime nije politički udobno. Njemačka se, ne samo sa svojim najsitnijim taktičkim jedinicama, već i sa svojim modernizovanim Leopardima, Pumama, Bokserima, Šakalima, samohodnim haubicama PzH 2000, Patrijama, višecjevnim raketnim sistemima, dronovima… sprema za rat. I to ne za rat čija je svrha odbrana Njemačke.
Zbog toga, mudro je uvijek jednim uhom osluškivati šta govori zvanični Berlin i jednim okom gledati na puteve koji vode iz Njemačke. Pogotovo kada u berlinskim foteljama sjede političari koji imaju, najblaže rečeno, blagonaklone i kontroverzno revizionističke stavove po pitanju uloge njemačkih oružanih snaga u Drugom svjetskom ratu i sve češće ih predstavljaju kao zlosrećne vizionare u borbi protiv komunizma i protiv Rusije.
