Piše: Milorad Durutović
„Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“, I. Kant
Da li je neki čovjek „normalan“ ili „nenormalan“ ne određuju njegove intelektualne, kognitivne, motoričke, obrazovne, pa ni socijalne sposobnosti. Pitanje „normalnosti“ — stani-pani — svodi se na pitanje moralnosti: da li se čovjek u svojim bitnim odlukama upravlja univerzalnim vrijednostima ili isključivo potrebama prehranjivanja sopstvenog ega.
Primjera radi, ima u književnom esnafu tušta i tma Egosaurusa koji svoje stvaralačke rezultate podešavaju tako da steknu neki ego-benefit, socijalni komfor ili materijalnu korist. Još konkretnije: ima Egosaurusa koji su kadri da lažiraju sopstveni si-vi, da bez trunke stida ustvrde kako su oni najbolji, najprevođeniji, najcjenjeniji, a da pritom ne dostave nikakav relevantan dokument, niti bar ime viteza koji ih je inaugurisao za izuzetnost. Čak ni sopstvenim djelima to ne mogu dokazati, jer, ukoliko i postoje, ona se češće otvaraju kao gomila opštih mjesta, improvizacija i kompilacija tuđih ideja.
Milorad Durutović: Vrijeme kreketuše (Sasvim mali pojmovnik pakla)
Koliko su pak takvi individualci štetni za zdravlje zajednice, najbolje se vidi onda kada „normalni“ ljudi — dakle, oni koji se određuju prema univerzalnim vrijednostima, čak i po cijenu lične štete bilo koje vrste — odbiju da prihvate društvenu poziciju koja bi im mogla donijeti svakovrsne koristi. Suočeni sa sobom, budući prosvijećeni, oni kažu: Ne, ne želim. Hvala na ponudi, ali takva pozicija prevazilazi moje kompetencije. Nijesam kvalifikovan; strpljivo čekam da sazrim za neke odgovornije ili plaćenije uloge.
Dabome, u očima puka taj „normalni“ čovjek biće proglašen „nenormalnim“: biće im neshvatljivo kako neko može tako nonšalantno da odbije poziciju moći koja mu se nudi. Ne mogu oči puka, kao ni oči Egosaurusa, da shvate zašto je upravo „nenormalnost“ prva pretpostavka moralnosti, savjesti i odgovornosti — i pred sobom i pred drugima.
