Piše: Džo Lorija
Prevod: Žurnal
U svom znamenitom govoru na Američkom univerzitetu u Vašingtonu, prije šezdeset dvije godine, u kojem je – na zgražavanje mnogih – tražio mir sa Sovjetskom Rusijom i okončanje Hladnog rata, predsjednik Džon F. Kenedi je rekao:
„Prije svega, braneći sopstvene vitalne interese, nuklearne sile moraju izbjegavati one sukobe koji protivnika dovode u položaj da bira između ponižavajućeg povlačenja i nuklearnog rata. Prihvatiti takav kurs u dobu nuklearnog oružja bilo bi dokaz samo potpunog bankrota naše politike – ili kolektivne žudnje za smrću cijelog svijeta.“
Dvadeset osam godina kasnije, administracija Bila Klintona, kao i sve kasnije američke administracije – kulminirajući možda u ovoj najneodgovornijoj – dokazale su bankrot američke politike čineći upravo suprotno od onoga što je Kenedi savjetovao: pokazujući riješenost da ponize i maltretiraju nuklearno naoružanu Rusiju.
Najstrašniji trenutak – onakav kakvog su se generacije plašile – nastupio je 26. novembra 2024. godine, kada su Sjedinjene Države isprovocirale Rusiju američkim i britanskim raketnim udarima po ruskoj teritoriji, ispaljenim sa teritorije treće zemlje, uz učešće američkog i britanskog osoblja, ignorišući potpuno jasno upozorenje Moskve da to može dovesti do nuklearnog sukoba.
Time što su direktno gađale teritoriju Rusije raketama ATACMS i Storm Shadow, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo – zemlje koje Rusija nije napala – stavile su Moskvu pred „izbor između ponižavajućeg povlačenja i nuklearnog rata“.
Početak na samom kraju Hladnog rata
Ponižavanje Rusije počelo je već sa krajem Hladnog rata čijem se okončanju Kenedi nadao, ali ne pod uslovima koje je on zamišljao. Iako je Džordž H. V. Buš obećavao da neće biti trijumfalizma, on je procvjetao čim je Bil Klinton došao na vlast.
Devedesetih godina, Volstrit i američki korporativni pljačkaši sjurili su se u bivši Sovjetski Savez, bacili oko na njegova ogromna prirodna bogatstva, „ogolili“ nekadašnja društvena preduzeća, obogatili sebe, podigli klasu oligarha i gurnuli u bijedu rusko, ukrajinsko i ostalo postsovjetsko stanovništvo.
Poniženje se još pojačalo odlukom da se NATO devedesetih širi na istok, uprkos obećanju datom posljednjem sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu u zamjenu za ujedinjenje Njemačke.
Čak je i američki čovjek u Kremlju, Boris Jeljcin, iskazivao protivljenje širenju NATO-a, dok ga je senator Džo Bajden podržavao, iako je vrlo dobro znao da će to neminovno izazvati rusko neprijateljstvo.
Nakon osam godina dominacije SAD i Volstrita, Vladimir Putin postao je predsjednik Rusije na samu novogodišnju noć 1999. godine. Tražio je prijateljstvo sa Zapadom. Ali ga je Bil Klinton ponizio već 2000. godine, kada je, u roku od nekoliko sati, odbio Putinov zahtjev da Rusija uđe u NATO.
Rusija je, po okončanju Hladnog rata, tražila da bude prihvaćena u ostatak svijeta, ali su nas SAD „prevarile“, rekao je Putin. Nisu mogle da podnesu zaista nezavisnu Rusiju u trenutku kada se na tom prostoru moglo – i još uvijek može – zaraditi ogromno bogatstvo.
Putin je onda zatvorio vrata zapadnim uljezima kako bi obnovio ruski suverenitet i dostojanstvo, što je neizbježno izazvalo bijes Vašingtona i Volstrita. Taj proces se nije odigrao u formalno nezavisnoj Ukrajini, koja je do danas ostala podvrgnuta zapadnoj dominaciji.
Desetog februara 2007. godine, ogorčeni Putin održao je govor na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji, u kojem je osudio agresivni američki unilateralizam, rekavši:
„Jedna država, i to, naravno, prije svega Sjedinjene Države, prešla je svoje nacionalne granice na svaki mogući način. To je vidljivo u ekonomskoj, političkoj, kulturnoj i obrazovnoj politici koju nameće drugim narodima. Pa, kome se to sviđa? Ko je zbog toga srećan?“
Posebno se usredsredio na širenje NATO-a na istok. Rekao je:
„Imamo pravo da pitamo: protiv koga je usmjereno ovo širenje NATO-a? I šta se dogodilo sa uvjeravanjima koja su nam davali naši zapadni partneri poslije raspuštanja Varšavskog pakta? Gdje su te izjave danas? Niko ih se više i ne sjeća. Ali ja ću se usuditi da vas podsjetim šta je tada rečeno. Želio bih da citiram govor generalnog sekretara NATO-a gospodina Vernera u Briselu 17. maja 1990. On je tada rekao: ‘Činjenica da smo spremni da ne rasporedimo snage NATO-a izvan njemačke teritorije daje Sovjetskom Savezu čvrste bezbjednosne garancije.’ Gdje su te garancije danas?“
Barnsova opomena
Putin je govor održao tri godine nakon što su baltičke države, bivše sovjetske republike na granici s Rusijom, ušle u zapadni savez, NATO. Zapad je ponizio Putina i Rusiju ignorisanjem njihovih legitimnih bezbjednosnih interesa kada je 2008. godine, samo godinu nakon njegovog govora, NATO saopštio da će Ukrajina i Gruzija postati članice. Četiri druge bivše države članice Varšavskog pakta pridružile su se Savezu 2009. godine.
Vilijam Barns, tada ambasador SAD u Rusiji, a kasnije direktor CIA u Bajdenovoj administraciji, upozorio je u depeši Vašingtonu, koju je objavio Vikiliks:
„Ministar inostranih poslova Lavrov i drugi visoki zvaničnici ponovili su snažno protivljenje, naglasivši da će Rusija dalje širenje na istok posmatrati kao potencijalnu vojnu prijetnju. Proširenje NATO-a, posebno na Ukrajinu, ostaje za Rusiju ‘emocionalno i neuralgično’ pitanje, ali iza snažnog protivljenja članstvu Ukrajine i Gruzije stoje i hladni strateški razlozi. U Ukrajini to uključuje strahovanja da bi to pitanje moglo da rascijepi zemlju na dva dijela, da dovede do nasilja ili čak, kako neki tvrde, do građanskog rata, što bi natjeralo Rusiju da odluči da li da interveniše.“
U novembru 2009. Zapad je ponovo ponizio Rusiju potpuno odbacivši njen prijedlog za novi bezbjednosni aranžman u Evropi. Moskva je objavila nacrt prijedloga nove arhitekture bezbjednosti, za koju je Kremlj tvrdio da treba da zamijeni zastarjele institucije kao što su NATO i OEBS.
Godine 2014, Sjedinjene Države su gurnule stvar do kraja u Ukrajini organizujući državni udar i tako raspirile upravo ona strahovanja o kojima je Barns pisao 2008. godine: da bi to „moglo da rascijepi zemlju na dva dijela, da dovede do nasilja ili čak, kako neki tvrde, do građanskog rata, što bi natjeralo Rusiju da odluči da li da interveniše.“
Vlast u Kijevu, koju su SAD dovele na vlast, napala je etničke Ruse u otcijepljenom Donbasu, koji je branio svoja demokratska prava od puča. Uslijedio je građanski rat, baš kako je Barns upozoravao. Rusija je, zajedno sa Evropom, sačinila formulu mira – Minske sporazume – kojima je bilo predviđeno da autonomni Donbas ostane unutar ukrajinske države. Te sporazume je potvrdio i Savjet bezbjednosti UN.
Ali sporazumi su propali. U decembru 2022. godine, bivša njemačka kancelarka Angela Merkel otkrila je i zašto: praktično je priznala da je Zapad prevario Rusiju, ostavivši joj utisak da je prihvaćen mir, dok je NATO za to vrijeme kupovao vrijeme da naoruža i obuči Ukrajinu za rat protiv Rusije. Bilo je to još jedno otvoreno poniženje Moskve, koja je, kako bi rekao Putin, bila „odigrana“.
Sva ova istorija sakrivena je od zapadne javnosti, koja rusko ulaženje u Ukrajinu vidi kao izolovan, iz čista mira izveden čin.
Ulazak u rat u Ukrajini
Prije nego što je Rusija intervenisala u Ukrajini, Moskva je u decembru 2021. pokušala još jednom: uputila je SAD i NATO-u nacrte ugovora u kojima je izložila prijedlog nove bezbjednosne arhitekture u Evropi, prema kojem bi se povukle naprijed raspoređene trupe i rakete iz novih istočneevropskih članica NATO-a. I ovoga puta Zapad je s visine odbacio te prijedloge, uprkos ruskom upozorenju da prijeti rat.
U noći februara 2022. kada je Putin objavio ulazak Rusije u ukrajinski građanski rat, govorio je o tome kako je Zapad godinama ponižavao Rusiju ignorišući njene legitimne bezbjednosne brige, uključujući i one koje se tiču etničkih Rusa u Donbasu. Kao glavni razlog za vojnu intervenciju naveo je, iz ruske perspektive, egzistencijalnu prijetnju koja dolazi od širenja NATO-a.
Posle trideset godina američkog krajnje neodgovornog pokroviteljstva, Rusiji je očito bilo dosta. Putin je tada poručio svijetu:
„Naše najveće brige i strepnje tiču se onih temeljnih prijetnji koje su bezobzirni zapadni političari stvarali Rusiji uporno, grubo i bez ikakvog obzira, iz godine u godinu. Mislim na širenje NATO-a na istok, koje svoju vojnu infrastrukturu neprestano približava ruskoj granici.
Činjenica je da smo u posljednjih trideset godina strpljivo pokušavali da postignemo dogovor sa vodećim državama NATO-a o načelima ravnopravne i nedjeljive bezbjednosti u Evropi. Kao odgovor na naše prijedloge, suočavali smo se, iznova i iznova, ili s ciničnim obmanama i lažima, ili sa pokušajima pritiska i ucjene, dok je Sjevernoatlantski savez nastavljao da se širi uprkos našim protestima i zabrinutostima. Njegova vojna mašina se kreće i, kako sam već rekao, približava se samom našem rubu.
Zašto se to dešava? Otkud ta drska navika da nam se obraćaju s visine svoje navodne izuzetnosti, nepogrešivosti i prava na sve? Kako se može objasniti ovaj prezriv i omalovažavajući odnos prema našim interesima i našim sasvim legitimnim zahtjevima?“
Putin je rekao da su Amerikanci „odigrali“ Rusiju lažima o širenju NATO-a. Pozvao se na
„ obećanja da se NATO neće širiti na istok ni za jedan jedini inč. Da ponovim: prevarili su nas ili, jednostavnije rečeno, odigrali su nas. Naravno, često se može čuti da je politika prljav posao. Možda i jeste, ali ne bi smjela biti ovoliko prljava, ne u ovoj mjeri. Ovakvo ponašanje varalica suprotno je ne samo načelima međunarodnih odnosa, nego prije svega opšteprihvaćenim normama morala i etike.“
Putin je rekao da je Rusija dugo nastojala da sarađuje sa Zapadom. „Oni koji teže globalnoj dominaciji javno su proglasili Rusiju svojim neprijateljem. Učinili su to nekažnjeno. I ne grešite, za to nije bilo nikakvog razloga“, naglasio je.
Prema njegovim riječima, raspad Sovjetskog Saveza doveo je do nove podjele svijeta i promjene međunarodnog prava i pravila. Bili su potrebni novi dogovori, ali umesto toga:
„… svjedočili smo stanju euforije, nastalom iz osjećaja apsolutne nadmoći, nekakvom modernom apsolutističkom poretku, spojenom sa niskim kulturnim dometima i arogancijom onih koji su kreirali i nametali odluke koje su služile samo njihovim interesima.“
Ko je sada ponižen?
Poslije skoro četiri godine velikog rata u Ukrajini, sada Sjedinjene Države i Evropa stoje pred poniženjem.
Rusija je dobila tri rata koja su joj nametnuta: ekonomski, informativni (osim na Zapadu) i rat na terenu.
Prije nego što je Džo Bajden „odšepao“ sa vlasti, odlučio je da dozvoli da SAD napadaju Rusiju sa ukrajinske teritorije, kako bi se Ukrajini pomoglo da zadrži dovoljno ruske teritorije zauzete u Kurskoj oblasti ljeta 2023. godine i kasnije je koristi kao monetu za potkusurivanje u pregovorima o obustavi borbi. Drugim riječima, Bajden je znao da je Ukrajina izgubila.
Ali ovo nikada nije bio rat za odbranu Ukrajine. To je bio rat za svrgavanje ruskog lidera, što je i sam Bajden priznao, i za ponižavanje Rusije nazad u položaj sluge iz devedesetih – rat koji i dalje traje.
Tramp je drugi put došao na vlast obećavajući da će odmah okončati rat. Ponovo je uspostavio direktan kontakt sa Putinom, koji je Bajden bio prekinuo, i sada ga napadaju već i zbog toga što uopšte sluša rusku stranu.
Tramp, ma koliko na drugim poljima pravio skandale i prelazio svaku mjeru, ipak vidi realnost ruske pobjede na bojnom polju i pokušava da je ugradi u mirovni sporazum. Ali mora da savlada žestok otpor evropskih vlada i neokonzervativaca u Vašingtonu.
Mir za sva vremena
U svom govoru Kenedi je prizivao svjetski mir. Pitao je:
„Kakav mir ja to imam na umu? Kakav mir mi tražimo? Ne Pax Americana nametnut svijetu američkim oružjem. Ne mir groblja, niti sigurnost roba. Govorim o istinskom miru, o miru koji život na zemlji čini vrijednim življenja, koji omogućava ljudima i narodima da rastu, da se nadaju i grade bolji život za svoju djecu – ne samo o miru za Amerikance, nego o miru za sve ljude, i žene i muškarce; ne samo o miru u našem vijeku, nego o miru za sva vremena.“
Neokonzervativci i evropski lideri uložili su previše svog ponosa, ugleda i novca svojih građana u pokušaj da „američkim oružjem“ nametnu Pax Americana Rusiji. Oni i dalje žele da drže Moskvu pred istim onim izborom: ili ponižavajuće povlačenje, ili rizik nuklearnog rata.
Pitanje je samo: dokle misle da mogu ići u ponižavanju Rusije ovog puta?
Džo Lorija je glavni urednik Consortium News i bivši dopisnik UN za Wall Street Journal, Boston Globe i druge listove, uključujući Montreal Gazette, londonski Daily Mail i The Star iz Johanezburga. Radio je kao istraživački novinar za londonski Sunday Times, kao finansijski reporter za Bloomberg News, a novinarsku karijeru započeo je kao devetnaestogodišnji dopisnik New York Times-a. Autor je dvije knjige: A Political Odyssey (sa senatorom Majkom Gravelom, s predgovorom Danijela Elsberga) i How I Lost By Hillary Clinton (s predgovorom Džulijana Asanža).
Piše: Consortium News
