Piše: Jasna Ivanović
…Pod njim nebo, nad njim nebo. Tako je, u ikoničkoj pjesmi, Popa definisao Kosovo polje, prostor na kojem odsudnu mjeru događaja ne mjeri kantar sagrađen čovjekom. Ne kanimo simboliku pjesme, ili njen poetski predio, poistovjetiti s fudbalskim terenom, no nečeg zajedničkog, makar u pervertiranom smislu, još kako imaju.
Polje kao svako
Dlan i po zelenila
Kao primjer za ogled poslužiće nam fudbalska utakmica između reprezentacija Crne Gore i Hrvatske, održana ovog ponedeljka u Podgorici. Teren pod Goricom bio je polje bitke, i to ne metaforične bitke fudbalskih timova već stvarne kulturološke bitke koja se odvijala usput.
Uvertiri bitke pristupilo se temeljno poput načalstvovanju obreda. Mjere opreza zbog dolaska stotina hrvatskih navijača uslovile su da grad doživi cjelodnevnu saobraćajnu blokadu ravnu opsadi. Crveni meteo alarm užario je situaciju. Stislo nebo i odozgo i odozdo. Ipak, sve navedeno spada u situacije ,,pod kontrolom“, prilike za koje demokratski sistemi imaju mehanizme rešenja.
Sjedinjena krv bojovnika
Kulturolozi poodavno tretiraju fenomen udruženog fudbalskog navijanja kao savremeno polje bitke. Poprišta su drugačija u odnosu na istorijska, ali elementarne težnje učesnika ostale su iste. U prvom redu, takoreći na prvoj liniji fronta, izdvaja se težnja za artikulacijom identiteta. Pripadati, po pravilu drevne izreke da kap vode može biti spasena samo ako pristupi okeanu. Šta su to došli da artikulišu hrvatski navijači u Podgorici? Najprije, otklon od pomiriteljske politike, nakon poslednjeg neoustaškog skandala u Splitu. Tim povodom mnogo mudrih ljudi izreklo je mnoge mudre riječi, ali navijači, ti moderni bojovnici koji dijele krv na crvenu i bijelu, izrekli su, vokspopulistički, one zadnje: ,,Nema oprosta.“ Ovako sročenom konačnom stavu prethodio je poetski odgovor navijačima Crne Gore, koji su i nedavno, ali i od devedesetih u raznim prilikama isticali transparent: ,,Sa Lovćena vila kliče / Oprosti nam, Dubrovniče!“ U pjesmuljku na drugoj strani tribina lovćenska vila premetnula se u četnika i primila poziv koji nećemo navoditi, pristojnosti radi.
Polje kao nijedno
Dok se odgovor lovćenskoj vili može tretirati kao legitiman izbor hrvatskih navijača, povici ,,Ubij Srbina!“ i ,,Ko ne skače pravoslavac je!“ vape za tzv. sudskim epilogom. Pri čemu, čitalac nije dopro ni do tačke prethodne rečenice, a već mu je jasno da do tzv. epiloga neće doći…jer je fudbal polje kao nijedno! U njemu ne važe opšti zakoni sistema koji je stvorio čovjek već nadvladava ono što čovjek jeste. Ili kraće – stadion je mjesto gdje nije onako kako bi trebalo da bude već onako kako jeste.
Kos naglas čita
Tajna slova rasuta po polju
Književna kritika izmjestila je Popino Kosovo polje iz mitskog, opšteg i junačkog u simboličko, lično i unutarnje, u ,,arhi-polje“ ljudske unutarnje drame. Ako je performans artikulacije nacionalnog identiteta i aktuelnih političkih tenzija, koji su izveli hrvatski navijači u Podgorici, bio lakmus-papir za stvarno, unutarnje stanje društva, onda čak, koliko god to pervertirano zvuči, možemo i da im kažemo hvala. Hvala što ste naglas iščitali, što ne lažete, pardon, što ne tovite diplomatske iluzije mudrih. Od sada smo viši prijatelji, da parafraziramo Njegoša, ili ako hoćete navijački – ma bravo, bravo, komšije!
