Razgovarao: Vojislav Durmanović
Jovan Zafirović, rođen 1997. u Gnjilanu, već se upisao u vrhove srpske satire. Živi u Kosovskoj Mitrovici, gde studira sociologiju, a objavljuje u Politici, Večernjim novostima, Enigmatici, Ježu, Ilustrovanoj Politici, Šipku. Dobitnik je Vibove nagrade, nagrada Mladi tipar, Vuk Gligorijević i Poenta. Scenarista je emisije Karavan na Prvom programu Radio Beograda. Nedavno se našao na udaru pretnji, što su osudili UNS i DNKiM, od strane onih koji su se pronašli u njegovoj razornoj kritici servilnosti i jednoumlja.
Čitajući kratke priče i aforizme iz tvoje najzrelije knjige ,,Kosovski cirkus”, stičem utisak da srpska satira pročišćena od moralističkih klišea i salonskog prenemaganja izranja upravo tamo gde je danas nepravda-planina najtvrđa, cinizam moćnika osetniji, ljudska egzistencija, ionako prigušena, komodifikovana u poker čip za ibarsku izvedbu Erdutskog sporazuma. Minulog meseca nisu te zaobišle ni pretnje: kako je to na strašnom mestu postojati kao čovek od akcije čija je akcija pisanje?
Jovan Zafirović: Satira mora biti pročišćena od moralističkih klišea i salonskog prenemaganja, jer je, jednim delom, upravo to i predmet satire. Bez mrvice ironije, savršeno je na strašnom mestu postojati! Živimo u vremenu, kako se govori, „postistine”, što je, zapravo, samo eufemizam za laž. Obmane, manipulacije, vređanje inteligencije iskrivljenim slikama više nikoga ne žuljaju – taj mrak je, danas, postao zona konfora. Niko se ne buni, misli, ništa ne može da uradi. Može, makar da kaže i spasi dušu svoju. Može, evo, aforizam je demant tim defetističkim tvrdnjama. Pretnje koje pominjete, naime, došle su zbog jednog aforizma, zbog dvanast reči. Uzburkale su sve – Srbe, Albance, vlast, opoziciju, lažne i prave profile. Funkcionisati i pisati o prostoru čiji je svaki trenutak istorijski jeste obavezujuća stvar. Svako ko misli da se bavi javnim životom i da pritom svedoči istinu, mora da ima na umu reči koje je neko negde rekao, a one glase: prijatelj istine je neprijatelj mnogih. Ako hoćete da pišete satiru, najpre porazgovarajte sa sobom i odgovorite na pitanje – Da li ste spremni na nemire?
– Tvoji aforizmi, poput onog da će kosovski Srbi ostati tu gde su – na rubu ambisa, govore o apsurdnosti položaja naših sugrađana i sunarodnika na udaru pakosti prištinskog režima. U kojoj vezi stoje gorko istorijsko iskustvo i smisao za autoironiju – je li to, kao npr. kod Ćopićevih junaka, mehanizam opstajanja onamo gde je sloboda pre označavala diskontinuitet u vekovnom kontinuitetu neslobode?
Jovan Zafirović: Čovek živi ma kakve god okolnosti bile i on, u zavisnosti od svog karaktera, aktivira svoje odbrambene mehanize uz pomoć kojih opstaje. Uglavnom ljudi sa strane patetišu, sažaljevaju, tuguju, žive nas oplakuju. Kao takvi, mogli bi se sablazniti kada bi videli da se, na teške teme, Srbi sa Kosova i Metohije, šale. U konkretnom slučaju, ovde spoljni faktori ugrožavaju slobode. Ipak, čovek može biti slobodan i u zatvoru. Teške su okolnosti, na ivici nepodnošljivosti, ipak, misao i duh su sastojci koji ga čine slobodnim. Slobodnim i za autoironiju. Srbi se ovde šalom, često gorkom, brane.
– Izgleda li ti da se sadašnja kriza duha, oličena u banalnom konzumerizmu i posvemašnjnoj instrumentalizaciji mišljenja, najpre poznaje po odumiranju humora, tog možda i vrhovnog talenta duha, u javnom govoru?
Jovan Zafirović: Mislim da nikada humor nije imao boravište u javnom govoru. Uglavom potiče iz naroda. Pored banalnog konzumerizma i površnosti, koja nesumnjivo hara, ne stičem utisak da humor odumire. Naprotiv. Humor je uvek u najtežim trenucima, kod nas, dolazio do izražaja, te tako imamo primere o odnosu prema velikim silama, destrukciji sistema, lokalnih moćnika i drugih, nemalih, iščašenja…
– Jedan veliki politički pesnik izneverenih i osramoćenih, žrtava ravnodušnosti – Mahmud Derviš, opevao je breg nad Alhambrom odakle je, suočen sa izborom između predaje ili rata koji ne može dobiti, poslednji uzdah pustio zadnji vladar Andaluzije. Da li u izvesnom smislu, sluteći iz mnogih tvojih proznih skica emotivnog sveta tamošnje svakodnevice, Kosovo za današnje Srbe postaje neka metafora nestajanja, izgubljenog raja nalik na Derviševu Andaluziju?
Jovan Zafirović: U mojoj prozi uglavom obitava moja generacija, generacija koja nije upoznala raj (ako ga je na Kosovu ikada bilo), ona je rođena malo pre ili malo nakon NATO agresije na našu zemlju i odrastala je u periodu javašluka, dominacije sile, nepravdi i ona se za raj sada bori. Ni u jednom liku, pored njegovih reči koje naslućuju osećanje koje ste uočili, u nekom dijalogu, nema ravnodušnosti. Više bih rekao da je Kosovo metafora borbe, a ne nestajanja. U toj borbi, svakako, ima nestajanja, pesimizma, preispitivanja, ali to je ono što čini borbu. Padovi i ustajanja.
