Piše: Dr Tamara Ljujić
Iako je Miloš Obrenović lično u početku odbijao da se o Karađorđu govori negativno – što potvrđuje i njegovo pismo Vuku Karadžiću iz 1824. godine u kojem traži da se o voždu ne piše ružno – sa dolaskom kneza Aleksandra Karađorđevića na vlast taj odnos se i u književnosti menja.
Dva veka Karađorđevića u srpskoj književnosti
Iako je Miloš Obrenović lično u početku odbijao da se o Karađorđu govori negativno – što potvrđuje i njegovo pismo Vuku Karadžiću iz 1824. godine u kojem traži da se o voždu ne piše ružno – sa dolaskom kneza Aleksandra Karađorđevića na vlast taj odnos se i u književnosti menja
Saznati da li se dela o Karađorđevićima još uvek čitaju, osam decenija nakon silaska poslednjeg vladara ove dinastije sa prestola, deluje kao gotovo neizvodljiv poduhvat. Pa ipak, odgovor se, pomalo neočekivano, pojavio na marginama stranica knjiga javnih biblioteka. Iako bi svako pisanje i podvlačenje u takvim primercima trebalo strogo kazniti, ovoga puta to „nasilje nad knjigom” postaje dragoceno svedočanstvo. Roman Vuka Draškovića Aleksandar od Jugoslavije i memoari kralja Petra Drugog podstakli su čitaoce ne samo na unutrašnju polemiku sa piscem već i na potrebu da svoja razmišljanja zapravo i zapišu. Iako se većina tih beleški odnosi na razumevanje istorijskih događaja, one otkrivaju dve činjenice: da čitaoci i dalje osećaju potrebu da njihov pogled na prošlost bude saslušan i da je književnost o Karađorđevićima i danas živa i bliska savremenom čitaocu.
Tematsko istraživanje u nauci o književnosti ima svoja značajna ograničenja, naročito kada je reč o proučavanju istorijskih ličnosti kao junaka književnih dela. Prvo se odnosi na opasnost da pažnja istraživača bude usmerena više na istorijsku građu iz koje su dela nastala nego na samo književno delo. U tom slučaju, fokus se pomera sa tumačenja umetničkog sveta na proveru istorijske verodostojnosti, što može doneti zanimljiva saznanja, ali ne doprinosi razumevanju samog teksta. Druga opasnost leži u mogućnosti da se ovakvo istraživanje svede na puki katalog dela – pregled naslova koji će, mada može pokazati bogatstvo opusa, malo reći o zajedničkim poetičkim obeležjima i vrednostima tih dela.
Valja na početku istaći da su Karađorđevići u srpskoj književnosti prisutni više od dva veka – od 1804. godine, kada su tokom Prvog srpskog ustanka nastale prve epske pesme u kojima se kao junak javlja Karađorđe (od kojih se neke slobodno mogu odrediti kao estetski najuspešnija dela u kojima se ovaj vladar javlja), pa sve do, na primer, već pomenutog romana Vuka Draškovića iz 2018. godine. Dugotrajnost ove teme u srpskoj književnosti svedoči o njenoj izrazitoj receptivnoj vitalnosti i o trajnom interesovanju autora za vladarsku figuru kao nosioca istorijskog i simboličkog značenja. Stoga se može pretpostaviti da će se motivi povezani sa Karađorđevićima i u budućnosti nastaviti razvijati u savremenom književnom stvaralaštvu.
Uvid u korpus dela posvećenih vladarima iz dinastije Karađorđević pokazuje da su, u žanrovskom pogledu, najzastupljenije pesme, drame i romani. Kao najčešći književni junak javlja se vožd Karađorđe, za njim kralj Aleksandar, a potom kralj Petar Prvi. Znatno manje pažnje u književnosti posvećeno je knezu Aleksandru i kralju Petru Drugom, što ukazuje na specifične istorijske, ideološke i kulturne okolnosti.
Iako se može zaključiti da je istorijski 19. vek prevashodno obeležila vladarska porodica Obrenović, postoji značajan broj književnih dela u kojima se kao junak javlja Karađorđe, te je na njih potrebno posebno ukazati. Kako zapaža Miroslav Timotijević u studiji Srpske cveti, da bi došlo do glorifikacije lika kneza Miloša, bilo je neophodno izvesno degradiranje lika Karađorđa. Iako je Miloš lično u početku odbijao da se o Karađorđu govori negativno – što potvrđuje i njegovo pismo Vuku Karadžiću iz 1824. godine u kojem traži da se o voždu ne piše ružno – sa dolaskom kneza Aleksandra Karađorđevića na vlast taj odnos se i u književnosti menja. Pitanje Karađorđevog odlaska iz Srbije 1813. godine, koje je bilo prisutno bez etičke ocene, u delima pristalica dinastije Obrenović počinje da dobija negativan ton.
Tema Karađorđeve smrti
Sima Milutinović Sarajlija u drami Tragedija srpskog gospodara i vožda Karađorđa (1847) Karađorđa označava kao krivca što je napustio narod 1813 („Već je tvoje tam’ umuklo ime, / Strah i slava iščezla je tvoja / U narodom tobom ostavljenu”), dok Miloševu odluku o ubistvu vožda relativizuje, predstavljajući je kao posledicu pritiska Turaka. Tema Karađorđeve smrti i rivalstva dvojice ustaničkih vođa nastavlja da bude prisutna i kasnije.
Posebno mesto u nizu dela zauzima roman Pere Todorovića Smrt Karađorđeva, objavljen u Malim novinama 1892–1893. godine, čije objavljivanje najbolje ukazuje kako funkcioniše odnos između književnosti i političkog centra moći, koji je u 19. veku bio nerazdvojno povezan sa Dvorom i samim vladarom. Kao učesnik Timočke bune (1883) i zatočenik pomilovan kraljevom voljom, Todorović je tokom vladavine kralja Milana bio u zavisnom položaju i pisao po nalogu Obrenovića. Tek nakon Milanove abdikacije 1889. godine oslobađa se te obaveze i objavljuje roman u kojem ponovo aktuelizuje pitanje Karađorđeve smrti. U tom delu lik kneza Miloša dobija negativne crte, dok je Karađorđe oslobođen moralne krivice za odlazak iz Srbije, jer je, kako kaže Jelena, bio tada bolestan.
Dok je književnost 19. veka pre svega bila zaokupljena odnosom Karađorđa i Miloša, jaka cenzura u zemlji dovela je do toga da je u javnosti 1903. godine bila gotovo nepoznata ličnost Petra Karađorđevića, koji je nakon Majskog prevrata (preciznije, puča) došao na presto. Potreba za legitimizacijom novog vladara kod šire javnosti, kao i blizina stogodišnjice početka Prvog srpskog ustanka, krunisanja i početka vladavine kralja Petra, doveli su do toga da se pre svega u dramskoj književnosti pojavi niz tekstova posvećenih Petrovom slavnom pretku. Ti tekstovi počinju dramom Dragutina Ilića Ženik slobode (1903), izvedene u okviru proslave krunisanja, zatim slede drame Dušana Milenkovića i Mihaila Sretenovića, a potom i dela Branislava Nušića, Miloša Perovića, Miloša Cvetića, Aleksandra Stankovića i Vladislava Kaćanskog. Primećuje se i pomeranje tematskog fokusa: više se ne govori samo o Karađorđevom dolasku na vlast i smrti već se sve češće u prvi plan dovodi pitanje tipa vladavine koju on zastupa.
Važno je napomenuti da se u periodu do Drugog svetskog rata objavljuje i malo poznata trilogija romana Stojana Živadinovića posvećenih Prvom srpskom ustanku, kao i nešto popularnija Srpska trilogija (1934) Stevana Jakovljevića, u kojoj se kao junak pojavljuje kralj Petar. Aktuelni vladari, kralj Petar i kralj Aleksandar, biće opevani u poeziji – i narodnoj i autorskoj. Posebno će u fokusu ovakvih dela biti kralj Aleksandar nakon nasilne smrti, jer je nakon njega na prestolu ostao maloletni kralj Petar Drugi, nedovoljno poznat javnosti, dok knez Pavle, kao namesnik, nije uživao široku popularnost.
Jelisaveta Karađorđević: Crna gora vraća Kralja Nikolu kući na Cetinje
Ukidanje monarhije i dolazak komunista na vlast imali su pre svega značajan uticaj na istoriografiju. Tadašnja vlast želela je da se kao početak srpske revolucije označi Prvi srpski ustanak, te je 1979. godine obeleženo 175 godina od podizanja ustanka. Na položaj koji je u to vreme imala dinastija Karađorđević najbolje ukazuje činjenica da su na naučnom skupu održanom u junu 1980. godine pod naslovom Istorijski značaj srpske revolucije tri govornika imala pozdravne govore: tadašnji republički sekretar za kulturu, potpredsednik Skupštine Grada Beograda i potpredsednik SANU. Međutim, ime Karađorđa, vođe Prvog srpskog ustanka, pomenulo se samo jednom.
Ipak, ova tema u književnosti nastavlja da bude aktuelna, naročito u drami, što nije iznenađujuće jer je ona, kako primećuje Đerđ Lukač, pogodnija kao književni oblik za prikazivanje značajnih istorijskih ličnosti. Počev od drame Ivana Studena (Svetolik Stanišić) Vožd, koja je bila nagrađena na konkursu koji je Narodno pozorište raspisalo povodom proslave svoje stogodišnjice i koja je i danas zanimljiva čitaocima zbog modernijih rešenja u oblikovanju likova i motiva, do drama koje tokom devedesetih godina, u uslovima promene političke situacije, pišu Miladin Ševarlić, Žarko Komanin i Mile Kordić, u kojima se sve više u fokus stavlja tip vladavine i unutrašnji sukobi u ustaničkoj Srbiji oko vlasti.
Memoarska proza
Druga polovina 20. veka bila je plodna i kada je reč o romanima. Dušan Baranin 1957. godine objavljuje roman Karađorđe (prvi iz trilogije posvećene ovom periodu), a zatim slede i drugi romani posvećeni Karađorđu: Gospodari Danka Popovića (umetnički možda i najuspeliji među njima iako se, uprkos naslovu, može postaviti pitanje da li je ovo roman o srpskom narodu ili o njegovim vladarima), Karađorđe: vožd serbski Radomira Smiljanića i Vostanije Svetlane Velmar Janković (2004). Smiljanić je napisao i roman Viteški kralj ujedinitelj: ubistvo u Marselju, posvećen kralju Aleksandru, kome će se dvadeset pet godina kasnije pridružiti tematski srodan roman Vuka Draškovića Aleksandar od Jugoslavije (2018). U oba dela u fokusu su političke prilike koje su dovele do smrti kralja.
Posmatra li se filmska produkcija prethodnih godina, uočiće se da je lik kralja Petra dobio važno mesto, što svakako ima svoju literarnu podlogu u romanima kao što su Vreme smrti Dobrice Ćosića, Čarape kralja Petra Milovana Vitezovića i Veliki rat Aleksandra Gatalice.
Silazak dinastije Karađorđević sa političke scene uslovio je pojavu niza memoarskih dela njenih članova u drugoj polovini 20. i prvim decenijama 21. veka. Ovi tekstovi svedoče o potrebi pripadnika dinastije da, nakon gubitka institucionalnog okvira preko kog su nekada prenosili svoje ideje i poruke, sada to čine putem memoarske proze – najdirektnijeg oblika komunikacije sa javnošću. Posebno se, zbog svog istorijskog značaja, izdvajaju pomenuti memoari kralja Petra Drugog.
Na kraju, naučna čestitost nalaže da autor iznese i estetsku ocenu ovih dela. Posmatrano u celini, mada obimom veoma bogata (u ovom tekstu naveden je tek manji broj naslova), književnost posvećena Karađorđevićima najčešće nije iznedrila dela visoke umetničke vrednosti. Na to je svakako uticala izrazita vezanost autora za istorijske predloške i nemogućnost uspostavljanja neophodne distance koja bi omogućila umetničku slobodu. Svakako, to ne umanjuje vrednost ovih tekstova kao kulturnog svedočanstva: oni čitaocima i tumačima i danas pružaju mogućnost da ponovo preispitaju sopstvene predstave o prošlosti. Nadajmo se samo da će se ta potreba za dijalogom ovog puta ispoljiti na društvenim mrežama i drugim savremenim prostorima razmene mišljenja, a ne na marginama stranica, ipak, svima nama dragocenih knjiga.
*naučni saradnik Instituta za srpsku kulturu Priština – Leposavić.
Naučni skup „Karađorđevići i književnost”
Trodnevni naučni skup posvećen članovima dinastije Karađorđević kao književnim junacima, autorima i inspiracijama umetnicima vizuelnih i muzičkih umetnosti održan je u Domu Vukove zadužbine i Biblioteci Instituta za književnost i umetnost u Beogradu od 3. do 5. novembra 2025. godine.
Učesnici skupa bili su: D. Vukićević, B. Zlatković, I. Borozan, T. Ljujić, M. Sloboda, S. Šeatović, D. Ivanić, S. Vojinović, J. Milovančević, A. Marković, A. Živković, B. Suvajdžić, A. Kozić, R. Eraković, Z. Nestorović, M. Kokanović Marković, T. Vićentić, G. Maksimović, D. Ilić, A. Milinković, S. Knežević, P. Petrović, N. Marjanović, V. Matović, T. Jovićević, A. P. Stevanović, S. Milosavljević Milić, N. Đurić, D. Rančić, A. Milanović, J. Aleksić, Z. Hadžić Radović, S. Garonja Radovanac, D. Vukelić, B. Antonić, J. Milić i M. Kandić.
Skup su svojim prisustvom uveličali NJ. K. V. princ naslednik Filip i NJ. K. V. princeza Danica Karađorđević.
Izvor: Politika Magazin
