Piše: Atanas Stupar
(Što se dešava na književnoj sceni Crne Gore)
U Crnoj Gori se vode žestoke borbe oko književnih nagrada. Učesnici su političke stranke i njihovi navijači, analitičari patriotizma, predstavnici nevladinih organizacija, režiseri i djelatnici raznih struka. Književna djela koja bi trebala biti osnov za nagradu ostavljena su po strani.
Da se u tim književnim djelima očitavalo zanatstvo, kreacija, nešto iskustva i intimizma, da su bila nadahnuta maštom, emocijama, doživljajima spoljnjeg i unutrašnjeg svijeta, da su razvijala suptilne, sugestivne, nijansirane odnose prema vremenu, kulturi, istoriji za njih bi se čulo i prije nego se ušlo u proces predlaganja, žiriranja i nagrađivanja.
Književna produkcija u Crnoj Gori je ogromna. Mislim da više od 90% izdatih knjiga pridoda pjesništvu. Ostatak se odnosi na eseje, romane, kratke priče, dječje knjige.. Teško je sačiniti i spisak izašlih knjiga kamoli nešto od toga pročitati i predstaviti javnosti. Pa ipak ovlašnim pregledom u ono što je štampano brzo i lako se može zaključiti da izuzetno malo toga zaslužuje da bude vrednovano kao književnost.
Malo i premalo je književnosti u Crnoj Gori. Mnogo i premnogo je nagrada za književnost u Crnoj Gori. Isto važi i za region. Nagrada je toliko da se njihov broj i povodi graniče sa sarkazmom.
Iako štetan za kulturu taj ogroman disparetit između kojekakvih književnih nagrada i njima krunisanih kojekakvih djela pokazao se veoma korisnim za naše pisce koji se dokazaše kao vješti lovci na nagrade. Književna udruženja su slično lovačkim udruženjima ostvarila prisne saradnje. Došlo je do regionalne razmjene trofeja (književnih nagrada) po principu ja tebi u mom lovištu ti meni u svom lovištu. Ne bi to bilo zabrinjavajuće da veliki broj tih nagradica (književnih trofeja) nije predstavljao uvod u onaj najveći – nagradu za životno djelo. U našem kulturnom ozračju Život je bitan Djelo je nevažno.
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
Domaća javnost saznaje za književna djela tek kada njihovi nacionalno eksponirani autori konkurišu za visoka društvena priznanja koja im obezbjeđuju doživotne penzije. Nikakvog čuda što otpočnu javna prepucavanja. Uslijede oštre podjele i konfrontacije. Krug ozlojeđenih i uvrijeđenih širi se sve više. Ovoga puta u sukobe oko nagrade uvučen je i sud.
Ma koje stvaralaštvo (književno, likovno, muzičko, folklorno..) s jedne strane treba prepustiti profesiji, inspiraciji, slobodnom vremenu, interesovanju, raspoloženju, užicima onoga ko stvara a s druge strane obezbijediti da stvoreno sa što manje prepreka dopre do krajnjih korisnika. Umjesto toga naša država je još u prošlom vijeku napravila fatalnu grešku. Odlučila je da određene stvaraoce izdvoji iz konkurencije, da ih prigrli i brine o njima do kraja života a ono što su stvorili nametne društvu kao nezaobilazno kulturno nasleđe. Kulturama i civilizacijama koje su iznjedrile svjetski značajne književnike i umjetnike to nikad nije bilo ni u primisli. Dovoljno je pogledati sudbine njihovih književnih velikana.
Bez ikakvih razloga i potreba natovarila je Crna Gora svojim građanima budžetsku obavezu doživotnog izdržavanja onih koji se u smutnim vremenima i pod sumnjivim okolnostima proglasiše za književnike i umjetnike.
Kako smo došli u tu situaciju ?
Pomagali smo svakoj palanci da ustanovi nagrade za kulturu i umjetnost. Podržavali smo široko rasprostranjena nagrađivanja bez ikakvih prethodnih vrednovanja. Olako smo pristajali na multikulturalne šićare i pogodbe. Izmiješali smo hijerarhijske nivoe. Uveli smo sistem državnih protežiranja i privilegovanja bez stručnih uvida u kvalitet, društveni značaj i potrebu za onim što se favorizovalo u kulturi. Dozvolili smo monopolizacije u oblastima koje po prirodi stvari počivaju na talentu a razvijaju se radom, energijom i stvaralačkim duhom autora kao individue.
I što je najgore uspostavili smo i održali paralelna, takozvana stečena prava za izabrane stvaraoce, onamo gdje prava ne mogu egzistirati mimo opštepoznatih i zakonom zaštićenih autorskih prava tih istih stvaralaca.
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
U iole ozbiljnijim književnostima čitalac je glavna nagrada piscu. U Crnoj Gori pisci ne trebuju čitaoce. Štaviše suvišni su im. Pisci su preokupirani konkursima, žirijima i državnim nagradama. S freško odštampanim knjigama pod miškama obigravaju oko najprestižnije državne nagrade, ne toliko zbog slave, koliko zbog doživotnih apanaža koje im ta nagrada garantuje. Činovnički se držeći procedura ambiciozni pisci zatrpavaju sekretare žirija potvrdama o nagradama koje su tokom karijera prikupili.
Sjetite se što se nedavno dešavalo na završnom sastanku žirija za Trinaestojulsku nagradu. Svakom kandidatu članovi žirija su provjeravali obavezujući minimum od četiri prethodno dobijene književne nagrade ne upuštajući se kog su nivoa i koje ozbiljnosti te nagrade. Maksimalan broj nagrada nije bio ograničen. Od kandidata do kandidata kretao se u rasponima dvocifrenih brojeva.
Čitaoci su unaprijed izuzeti iz postupaka nagrađivanja. Nikome nije padalo na pamet da im predstavi djela tih mnogostruko nagrađivanih a za državu i društvo tobože značajnih pisaca. A i čemu bi to služilo kada je odavno poznato da se najviše državne nagrade i najunosnije sinekure u Crnoj Gori dodjeljuju u skladu sa rezultatima izbora. Uostalom rezultati izbora se odražavaju u svim slojevima i djelatnostima crnogorskog društva. Zašto bi kultura predstavljala izuzetak.
(Nastavak u sledećem broju)
