Piše: Sveštenik Gojko Perović
Povodom pete godišnjice od upokojenja mitropolita Amfilohija, podsjetiću javnost na jedno od prvih Njegoševih ostvarenja „Crnogorac k Svemogućem Bogu“. Ova poema predstavlja autentični duhovni doživljaj Petra Drugog Petrovića-Njegoša, a izuzetno nalikuje Davidovim psalmima. To nalikovanje je dokaz da je mogućnost interpretacije biblijske riječi beskonačna, kroz sve vjekove i u svakoj bogoljubivoj duši. Smatram da je ona nastavljena i u djelu mitropolita Amfilohija. Koliko Njegošev stih podsjeća na Davidov (a podsjeća veoma, istovremeno ne gubeći na originalnosti), toliko i Amfilohijevo djelo podražava i jednoga i drugoga tragaoca za Božijim licem i Božijim znacima.
I jedan i drugi, pa evo i treći – bili su istovremeno duhovni pastiri svoga naroda i daroviti pisci. Isto tako, sva trojica su izazivali sporenja među ljudima oko sagledavanja veličine i značaja njihovog djela, ali je pozitivno nadahnuće onim što su ostavili iza sebe, neuporedivo veće od kritika i kontroverzi. Najprije, treba ukazati na ovu zanesenost Bogom, koja je sve njih nosila od najranije mladosti i koja se samo uvećavala i postajala sve snažnija, do njihovog posljednjeg zemaljskog izdisaja. Književni spomenik toga zanosa je upravo pomenuta Njegoševa pjesma, ali i Njegošev testament, a samim tim i sve ono što je Petar Drugi napisao između ta dva svoja ostvarenja. Davidovi psalmi su morali biti uzor u toj duhovnoj poeziji cetinjskom vladici. To se vidi prostim upoređenjem stihova, a to znamo i iz činjenice da su prve i jedine Njegoševe formalne škole bile one u Cetinjskom manastiru i one kraj topaljske crkve u Herceg Novom i u Manastiru Savini. Isto tako stvari stoje i sa dječakom i mladićem Ristom Radovićem i njegovim prvim časovima u školi kraj Manastira Morače, pa dalje, širom svijeta…
Osnivanje škola u kojima će biti prepletena svetovna i duhovna nauka, bila je težnja i dostignuće, kako Njegoša, tako i mitropolita Amfilohija. Kao ljudi knjige i posvećenici razvoja izvorne evropske kulture, zasnovane na susretu Božije Riječi i ljudskog uma, i Njegoš i Amfilohije su znali isto ono u šta su vjerovali i što i danas poštuju osnivači drevnih evropskih univerziteta, a što stoji na grbu sveučilišta u Oksfordu: „Gospod je svjetlost moja“. Otuda su novovjekovne (a ne samo srednjovjekovne) škole u Crnoj Gori, koje je pokrenuo Njegoš, a nastavili knjaževi Danilo i Nikola, imale u programu i racionalne nauke i bogoslovlje. To danas imaju i Cetinjska bogoslovija, i Pravoslavna gimnazija „Svetog Save“ u Podgorici, škole čiji je rad pokrenuo (prvu obnovio, a drugoj osmislio ideju rada) mitropolit Amfilohije.
Nadahnutost Kosovskim zavjetom, kao svojevrsnim srpskim Termopilom, samo hristijanizovanim junačkim djelom kosovskih junaka, i slojevitim, vjekovnim narodnim pamćenjem (naročito u Crnoj Gori) bilo je, takođe, zajedničko nadahnuće mladog Njegoša (s obzirom na njegov kratak zemaljski vijek, mi i ne znamo za drugog osim za „mladog Njegoša“) i Đeda (kako je narod od milošte zvao mitropolita Amfilohija). Borbenost i junački karakter kosovskog spjeva, koji obojica (svaki na svoj način) nastavljaju u svom stihu („Vidovdane, moj očinji vide…“), opet neodoljivo nalikuje na potresnost fizičke i duhovne borbe zapisane u psalmima. Činjenica je da su Davidove ,,ratoborne“ stihove, tolike generacije hrišćana i judeja (pa i mnogih drugih kultura i duhovnih pravaca) alegorijski razumjele i prenijele ih na dublji, duhovni plan, ne samo narodne borbe za opstanak, nego i unutrašnje duhovne borbe čovjeka sa samim sobom. Ona nas upućuje na oprez i prema Njegoševim i Amfilohijevim stihovima. Da ne brzamo u nekom partijskom i ideološkom zanosu, koji će Njegošu prilijepiti karakter ,,genocidnog pjesnika“ a Amfilohiju „pobornika ideje krvi i tla“. Iako su se i jedan i drugi, često puta, čak i fizički nalazili na krvavom poprištu, obojica su „na strašnom mjestu“ postojali. A možda nema strašnijeg ni uzvišenijeg mjesta od one Amfilohijeve odbrane džamije u Beogradu. Ne samo riječima, ni porukama, nego svojim tijelom i fizičkim životom.
Zatim, poput Psalmopojca, i Njegoš i Amfilohije su inspirisani duhovnim podvigom molitvenika i pustinjaka, kakav je književni lik igumana Stefana. U njemu se očigledno sabiraju živa svjedočanstva brojnih podvižnika, neizbrisiva iz narodnog pamćenja. Zato je danas teško protumačiti do koje mjere su u ,,igumanu“ zastupljeni Sveti Petar Cetinjski i Sveti Vasilije Ostroški, slava im i milost, ili neki od svetogorskih staraca, kakve je susretao mladi Amfilohije – a od koje granice je ,,starac sa brojanicama“ slika samih autora, koji, poput cara Davida, prizivaju Božije ime, dan i noć. Sve je, i stilski i suštinski, prekriveno kaluđerskim velom. A „kaluđer“ ne predstavlja ostatak neke nama nerazumljive prošlosti. Kaluđer (grčki: kalo-geros) je i imenom i djelom, nešto što nam danas izuzetno nedostaje, u vremenu vještačke i ekranizovane „pameti“ – dobri starac, odnosno dobra, lijepa i dušekorisna starost.
Zato su datumi upokojenja mitropolita Amfilohija i Njegoša, oba naslonjeni na dan upokojenja Svetog Petra Cetinjskog, mnogo više od kalendarske koincidencije. Oni su jedna lijepa slika da su pomenuti cetinjski i crnogorski mitropoliti živjeli istim duhom i sa sviješću da su sve što imaju dobili od Boga, te da opet, sve što imaju i čemu se nadaju, treba da upute, tom istom, jednom i jedinom, Svemogućem Bogu.
Izvor: Pobjeda
