Piše: Sloboda Manojlović
Dr Jusef Kamal Alhuri (dr Yousef Kamal Alkhoury) je dekan Vitlejemskog biblijskog koledža (Bethlehem Bible College), u Palestini. Nakon diplomiranja u Vitlejemu, odlazi prvo u SAD gde završava master studije, a zatim u Holandiju gde brani doktorski rad iz kontekstualnog biblijskog tumačenja i teologije. Autor je brojnih akademskih tekstova na arapskom i engleskom jeziku u međunarodnim publikacijama. Predaje Kontekstualnu teologiju na osnovnim studijama i Javnu teologiju (Public theology) na master studijama na Vitlejemskom biblijskom koledžu. Član je upravnog odbora Kairos Palestine, palestinskog hrišćanskog pokreta koji se zalaže za okončanje izraelske okupacije i pravedno rešenje konflikta, i osnivač je Akademskog saveza za međuverski dijalog u Palestini (Academic Alliance for Interfaith Dialogue in Palestine). Oženjen je i živi u Vitlejemu u Palestini. U razgovoru za Teologija.net govorio je o svom životu i radu u okupiranoj Palestini, o hrišćanskom cionizmu, genocidu u Gazi i drugim temama.
Rođeni ste i odrasli u Gazi u pravoslavnoj zajednici, u detinjstvu ste bili i čtec u crkvi Svetog Profirija, no Vaše teološko promišljanje može se okarakterisati kao evangelističko. Da li sebe doživljavate kao pravoslavca ili evangelistu?
– U pogledu mog nasleđa, ja sam pravoslavac. Ali u pogledu teologije, u pogledu na to kako pišem i kome se obraćam, u pogledu određenih doktrina, više naginjem ka evangelizmu. Moja pozadina je pravoslavna, jer potičem iz porodice sa dugom lozom pravoslavnih sveštenika u Gazi. To je loza duga skoro 800 godina, tačnije 36 generacija sveštenika. Odatle potiče i naše prezime, jer khoury na arapskom jeziku znači sveštenik. Poslednji od sveštenika iz moje porodične loze je služio u crkvi Svetog Porfirija u Gazi pre 150 godina. Prigrlio sam ovo pravoslavno nasleđe i negujem ga, sebe doživljavam kao pravoslavnog palestinskog hrišćanina.
Želeo sam da saznam više o Svetom Pismu, o teologiji zemlje i u opšte o ideji „izabranog naroda“, o hrišćanskoj cionističkoj doktrini i narativu, pa sam upisao osnovne teološke studije na Vitlejemskom biblijskom koledžu. Tu se desio trenutak „otkrivenja“ – da sam pravoslavac i evangelista. To deluje kontradiktorno, ali čini mi se da uspevam da prevaziđem razlike. Kasnije u toku svog akademskog usavršavanja, naročito nakon završetka master studija u SAD i doktorata u Evropi, počeo sam više da cenim pravoslavnu veru.
Kada ste otišli iz Gaze?
– Iz Gaze sam izbegao 2007. godine, jer je izraelska blokada bivala sve jača i moji roditelji su smatrali da je za mene bezbednije bilo da odem. U Gazi sam počeo studije prava, ali zbog izraelskih restrikcija nisam mogao da ih nastavim, pa sam nakon prelaska na Zapadnu obalu upisao Vitlejemski biblijski koledž. I momentalno sam se zaljubio u bogoslovlje.
Jednom rečju, prepoznali ste svoj poziv, pozvanje, da služite kao teolog…
– Da, prepoznao sam svoj poziv, šta je ono što želim da radim, a to je da predajem, da pišem, da se bavim zastupanjem. Taj poziv se vremenom razvija, otkrivaju se novi načini na koje taj poziv može da se konkretno ostvari, šta je sve to na šta ste pozvani.
Da li nekada taj poziv osećate kao teret? Možda je ovo pitanje lične prirode, no razgovaramo kao hrišćani u trenutku genocida u Gazi, kako kao teolog sa istinskim poverenjem u Boga razumete sav ovaj užas koji se dešava? Kako se suočavate sa ovim beznađem oko nas?
– Oh, kako odgovoriti na to pitanje?! Suočavam se tako što ne prestajem da govorim o stradanju Palestinaca, tako što se trudim da veru održim živom. Ponekad poželim da nisam verujući i da nemam ovaj poziv, u tom slučaju bilo bi mnogo lakše sve napustiti i pronaći bolji život negde drugde. Kad pogledate oko sebe, ljudi se osećaju bespomoćno, stvarnost je deprimirajuća, i onda kao hrišćanin, kao teolog, osećate odgovornost, i da iako se i vi osećate beznadežno morate da se borite protiv tog osećaja ne samo u sebi već i u drugima. Ponekad zaista poželim da odustanem, jer ovo je stvarnost. No, onda dođem na koledž i vidim moje studente, vidim ljude oko sebe koji, kao i Vi, solidarnost sa nama skupo plaćaju i onda kažem sebi vredi, vredi boriti se. Zajedno smo u ovome, imamo zajednicu ovde. Ponekad, smatram da je ovo važno naglasiti, ljudi romantizuju sumud [na arpskom jeziku sumud znači postojanost, nepokolebljivost, i predstavlja koncept koji označava palestinski svakodnevni nenasilni otpor izraelskoj okupaciji]. Ovaj koncept treba racionalno posmatrati, jer ga tako često romanticiziramo. A mi zaista često osećamo ove egzistencijalne uspone i padove. Sumud je težak, ne romantičan.
Hvala Vam što ste ovo naglasili, jer to je upravo ono što iz ličnog iskustva osećam. Prvih nekoliko godina mog života ovde suočavala sam se sa dubokom egzistencijalnom krizom vere. Svakodnevno gledam užasnu nepravdu, okupaciju i stradanje palestinskog naroda i pitam se kako sve to da razumem, kako da očuvam nepokolebljivu veru ako sve ovo ne mogu emotivno i intelektualno da procesuiram. To je bilo zaista poražavajuće za moje biće. Stalno sam se pitala da li je moguće, Bože, vidiš li ovo stradanje?! No, nakon izvesnog vremena shvatam da jedino Bog ovim ljudima daje nadljudsku snagu da izdrže ovaj pritisak. Pa opet, ovo je sve tako previše, previše nepravde, bola, stradanja koje traje decenijama. I to je svakodnevni unutrašnji konflik koji osećam.
– Da, to je tako istinito. Ovakve borbe sa Bogom ne treba odbacivati, već prigrliti. Jer, to je u suštini svo Pismo. Jakov se „rvao“ sa Bogom, i sam Hristos se borio jer je u sred stradanja zavapio „Oče, gde si?!“ Vremenom počnemo da gledamo kroz sve to što se ovde dešava. Ja sam shvatio da sve ovo nije Bog, već palost (brokenness) ovog sveta. Bog nema ništa sa tim. I to me navodi na pitanje da li uopšte slavimo istog Boga? Jer, hrišćanski cionisti i oni koji podržavaju Izrael i njegov naseljeničko-kolonijalni projekat i ja ne služimo istom Bogu, mi nismo isti hrišćani. To su nepomirljive razlike. Jedan je plemenski, genocidni bog, a drugi je sveljubeći, svebrižni Bog, onaj koji je voljan da bude žrtva genocida, a ne počinitelj. Ovo su dva zaista različita boga, i ja verujem u ovog drugog, onog koji se ovaplotio u Hristu.
Složićete se da je malo hrišćana koji tako promišljaju. Jer, problem nastaje kada to želite da podelite sa hrišćanima „napolju“, u svetu, koji tvrde da je u pitanju jedan Bog. Jer kažu, jedno je Sveto Pismo, pa je to jedan isti Bog i Njegov izabrani narod. Kako komunicirate sa tim ljudima?
– Kao što ste i sami rekli, mnogi hrišćani to ne razumeju, prosto nismo prošli kroz isti misaoni proces, te stoga uvek uzimam u obzir ko je publika kojoj se obraćam. U ovom slučaju, vaši čitaoci su većinski pravoslavne veroispovesti. Znamo da je u pravoslavnoj teologiji Crkva izabrani narod Božiji. Crkva je otelotvorenje obećanja iz Starog Zaveta. Pa kako je onda moguće da neki i dalje veruju da postoji jedan poseban, izabrani narod Božiji? Žrtva koju je Hristos prineo ne može se ponoviti, jer ju je on prineo za sve. Sveto Pismo je vrlo jasno. „Izabranost“ nije stvar dnk, ili krvi ili etničke pripadnosti. Izrailj je uvek bio mešavina naroda. Kada su izašli iz Egipta mnogi Egipćani su im se pridružili, oni su se mešali. Kad ih vidimo u drevnoj Palestini, u Hanaanu, tu se mešaju sa narodima koji tu već žive, sa Filistejcima, Hananejcima i mnogim drugim. Setimo se samo, Rava iz Knjige Isusa Navina je bila Hananejka, Tamara iz Prva knjige Mojsijeve je takođe Hananejka. Ovi narodi su se uvek mešali, to je zaista bio „melting pot“. I kasnije, kroz čitav Stari Zavet vrlo je očigledno da se ne radi o etničkoj pripadnosti, ili o krvnom srodstvu ili dnk. U pitanju je vera. I to je upravo ono čemu nas hrišćanstvo uči. Međutim, kada razgovaram sa „sola Scriptura“ hrišćanima, što većina evangelista i jeste, onda imam drugačiji pristup. Kada govorimo o evangelistima na Zapadu, naročito u SAD i Kanadi gde je evangelizam mejnstrim, to hrišćanstvo je, u stvari, mešavina rasizma, politike i religije. Tada često pominjem jedan primer. Imam jednog prijatelja Jevrejina, znate, koji je bio veliki farisej, ko se na sva usta hvalio da je progonitelj Crkve. Njegovo ime je Pavle. Gonio je crkvu, a onda je počeo da propoveda da je upravo Crkva izabrani narod Božiji. U Poslanici Rimljanima nas uči da „izabranost“ nije stvar etničke pripadnosti ili toga da ste deca Avramova, već da deca Božija postajete po veri.
Složićete se da je jedan od velikih problema sa kojim se savremeno hrišćanstvo suočava, a naročito ono na Zapadu, nasumično citiranje biblijskog teksta koji je izvučen iz konteksta. Evidentno je da se Sveto Pismo sve više upotrebljava kao politički argument, i da se biblijski tekst primenjuje kao nepobitna činjenica na situacije u skladu sa ličnim tumačenjem.
– Poznata vam je cionistička krilatica: Zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje. Ovu frazu je prvi put upotrebio Aleksander Kejt 1843. godine, a kasnije i lord Šaftesbri 1854. godine. Potonji u svojoj knjizi opisuje da postoji pusta zemlja na koju nas Bog svojim promislom poziva, nas sinove Avraama, Isaka i Jakova, da je naselimo. Kasnije, ovu frazu popularizuje Izrael Zangvil, pisac i cionistički lider, i ona postaje jedna od krilatica cionističkog pokreta. Za tu ideju naseljavanja Jevreja na pustu zemlju cionisti koriste odeljak iz Knjige Proroka Isaije 6 glava, 11 stih (u srpskom prevodu taj stih glasi: „A ja rekoh: Dokle, Gospode? A On reče: Dokle ne opuste gradovi da budu bez stanovnika i kuće da budu bez ljudi, i zemlja dokle sasvim ne opusti“). No, ovaj odeljak govori o Božijem sudu nevernom Izrailju u Starom Zavetu. Stihovi 9. i 10. upravo govore o tom neizbežnom Božijem sudu Izrailju koji je oslepeo i ogluveo na Božije zapovest. Bog se obraća Proroku Isaiji, a on uzvikuje: „dokle Gospode?!“ I Bog mu odgovara da će to trajati dok ne opuste gradovi i budu bez stanovnika i dok zemlja ne opustoši. I cionisti to primenjuju na Palestinu, kao da je Palestina poslednjih 3.000 godina bila pod Božijom kaznom i da su Jevreji sve vreme bili u egzilu. Prvo zaboravljaju da se povratak iz egzila već desio, još oko 6. veka pre Hrista, a drugo da zemlja nije bila pusta. U Palestini su oduvek živeli ljudi, Palestinici. Čak i nakon izgnanstva, oni su ostali u Palestini i to su Palestinici koji su bili Jevreji, oni koji su onda postali hrišćani, pa muslimani. Oni koji su nastavili da koegzistiraju zajedno, kao multireligiozna i raznolika grupa ljudi.
To je upravo činjenica koju je jako važno naglasiti kada se govori o palestinskom narodu, o njegovim korenima. Jer cionistički narativ negira postojanje Palestinaca kao posebnog naroda i navodi da su ti ljudi u stvari Arapi muslimani koji su okupirali Palestinu. Vi lično, u svojim korenima, imate više jevrejske krvi nego većina današnjih Jevreja u Izraelu. Ko su bili prvi hrišćani? Pa ljudi iz jevrejske zajednice, zar ne? Hristos je bio Jevrejin iz Palestine. Vi koji ste ovde rođeni i Vaši preci, i uopšte palestinska hrišćanska zajednica ovde, imate dublje jevrejske korene nego jevrejski naseljenici koji dolaze iz SAD ili Evrope. Jer Vaši preci ovde u Palestini su bili ti prvi hrišćani.
– Da, apsolutno. Ali, često predviđamo neke važne činjenice, a jedna od njih je da su ovde živeli i arapski Jevreji. Takođe, prva grupa ljudi koja je naselila Gazu bili su Arapi. Često navodim događaj Pedesetnice, jer jedan od jezika kojim Duh progovara kroz apostole je i arapski. Zašto bi arapski bio jedan od govornih jezika u Jerusalimu, u vreme Pedesetnice, ako tada nije bilo arapskih Jevreja u Jerusalimu? Očito da Bog uključuje i Arape u njegov zavet kroz Crkvu i kroz krv Hristovu. Kada govorimo o Jevrejima, ne možemo o njima misliti isključivo kao o homogenoj, etnoreligijskoj grupi ljudi, koja je vrlo jedinstvena, vrlo ekskluzivna, vrlo isključiva. To je pogrešno razumevanje. Cionizam je okupirao umove i imaginaciju ljudi, podjednako koliko je okupirao i našu zemlju. I to je ozbiljan problem, naročito na Zapadu, kao i to što je cionizam sebe izjednačio sa judaizmom. Time je cionizam zapravo „oteo“ judaizam, sa ciljem da služi svom političkom, nacionalnom i naseljeničko-kolonijalnom projektu u Palestini. A to je upravo ono što mnogi Jevreji govore. Ako pogledate kroz istoriju, cionizam nije bio popularan pokret među Jevrejima u Evropi. Ahad Ha’am (Ahad Ha’am), što na jevrejskom znači „jedan od naroda“, bilo je pen ime jevrejskog pisca i mislioca Ašera Ginsberga (Asher Ginsberg). Ha’am je kritikovao Herclov cionizam i govorio da Palestina nije bila prazna, bez ljudi, i da ono na čemu Jevreji treba da rade jeste kulturni i duhovni cionizam. Po njegovim rečima, Jevreji treba da brinu o univerzalnoj, apsolutnoj pravdi za sve, a to se dešava kada se vratimo Mojsiju i prorocima, naročito naglašavajući proroka Jeremiju. Ljudi danas, i u proteklih 70-80 godina, pokušavaju da cionizam koriste kao sinonim za judaizam, a to je tako duboko antisemitsko shvatanje i uz to vrlo opasno. Cionizam ne predstavlja jevrejski narod. To je upravo ono što govori rabin Jakov Šapiro (Yaakov Shapiro), američki ortodoksni rabin koji na odličan način demontira ovaj pogrešan narativ. Takođe, imate nekoga kao što je Piter Beinart (Piter Beinart) koji je napisao „Biti Jevrejin nakon uništenja Gaze“, i koji u svom delu kaže da „cionizam skrnavi Božije ime“. To su sve činjenice koje ne iznosimo ja ili Vi, već upravo Jevreji.
U vremenu kada su sve jači pokušaji da se cionizam izjednači sa judaizmom, jako je važno čuti takve autentične jevrejske glasove koji akcenat stavljaju na suštinu verovanja jevrejskog naroda koja nema nikakvih dodirnih tačaka sa političkom ideologijom cionizma.
– Da, apsolutno! Međutim, smataram da je jedan od glavnih problema taj što Zapad jednostavno insistira na usklađivanju, sjedinjenju, sa cionizmom, jer je to zapravo njegovo „čedo“. Istorija zapadnog naseljeničkog kolonijalizma i uopšte kolonijalizma je duboko ukorenjena u cionizmu. Verujem da kad god Amerika pogleda u ogledalo vidi Izrael. I kad god Izrael pogleda u ogledalo vidi Ameriku. Oni su odraz jedno drugog. Oboje su sagrađeni na etnoreligijskoj supremaciji, oboje su naseljeničko-kolonijalnog karaktera i oboje koriste Sveto Pismo kao argument za svoje politike. Amerika je nova obećana zemlja sa novim izabranim narodom, a starosedelački narod Amerike je viđen kao i Hananejci, Filistejci i Amalek. Nedavno sam govorio pred američkom publikom i jedna od tema je bila korišćenje Svetog Pisma kao političkog oružja, i tom prilikom sam rekao da ti obnovitelji [evangelisti – revivalists] koje oni tu slave su upravo ljudi koji su izvršili genocid nad starosedelačkim narodom. Nažalost, i u hrišćanstvu proslavljamo neke ljude kao ideale duhovnosti i kao vrlo važne ličnosti u istoriji hrišćanstva, a oni su u suštini bili vrlo „tamne“ ličnosti koje su bili nosioci teologije ropstva i ubijanja starosedelačkih naroda. Tom prilikom sam i naglasio da je jedan od tih američkih obnovitelja (evangelista) o starosedelačkim narodima severne Amerike govorio kao o Amaleku. Takvi ljudi su artikulisali ovakvu teologiju. I mi u Palestini čujemo to isto. U tome leži opasnost ovakvog folklornog hrišćanstva, kada naseljeničko-kolonijalni projekat kakav je Izrael nastao 1948. godine pogrešno razumemo kao drevni Izrailj. Po toj logici, svaki potez koji današnji Izrael učini je opravdan, jer je tako pisano u Svetom Pismu, kada Bog šalje Izrailj u Jerihon da uništi Hananejce ili da uništi Amalek, čitav njegov narod. Naglašavam, ovaka ideologija truje crkvu i dušu hrišćanstva, dušu čitavog sveta. To je vrlo opasno.
Verujem da primećujete, naročito za vreme studija u Evropi ste mogli to da osetite, da mi beli evropski hrišćani u suštini verujemo da smo mi ti, a ne tamnoputi ljudi sa Bliskog istoka koji govore arapski i druge semitske jezike, koji smo svetu preneli radosnu vest hrišćansta. U našem razumevanju mi smo ti koji su njih pokrstili, jer pobogu Evropa je hrišćanska tekovina a Bliski istok je u stvari jedna nerazvijena oblast koju nastanjuju isključivo muslimani. Iz tog ugla superiornosti mi posmatramo i okupaciju Palestine. Lako se saosećamo sa evropskim ili američkim Jevrejima i hrišćanima cionistima koji su u istorijsku Palestinu došli u proteklih nekoliko decenija kao naseljenici, dok za tamnopute bliskoistočne starosedeoce baš i nemamo empatije.
– Hrišćani koji tako posmatraju svet su u stvari u koliziji sa samim sobom. Jer Bog nije odlučio da se otelotvori u belom Rimljaninu, već u progonjenom tamnoputom palestinskom Jevrejinu koji je živeo pod okupacijom i koji je stradao od te bele rimske okupacije. To je ono što je orijentalizam učinio ljudima na Zapadu, koji nisu svesni da su i sami postali žrtve svoje ideologije. Ako smo kao hrišćani posvećeni etici kojoj nas je Hristos učio, ove granice između ljudi ne bi trebalo da postoje. „Nema ni Jevrejina, ni neznabožaca“. Cionizam „igra“ na tu loptu, s ciljem naglašavanja razlike među ljudima, jer to razlikovanje stvara hijerarhiju. Cionizam tako sebe predstavlja superiornim u odnosu na hrišćanstvo. Jedna od najugroženijih žrtava cionizma, hrišćanskih cionista kao i nažalost pravoslavne crkve u Evropi i na Zapadu su palestinski pravoslavnih hrišćani. Pravoslavno hrišćanstvo u Gazi je bilo većinsko. Oko 60% hrišćanskog stanovništva u Gazi bilo je pravoslavne veroispovesti. A sada gledamo kako ta zajednica nestaje. Sećam se kako je arhiepiskop Gaze vladika Aleksije, sa kojim imam jako blizak odnos pun poštovanja, na jednoj od vaskršnjih službi plakao jer ljudi odlaze, nema pravoslavnih. Pretnja je toliko realna da mogu da kažem da se pravoslavna zajednica u Gazi istrebljuje. Ljudi za tu situaciju krive Hamas i radikalne muslimane, no istina je da upravo Izrael ubija hrišćane u Gazi. U poslednjih 20 godina jedan hrišćanin u Gazi je ubijen od strane muslimana. Da li znate koliko hrišćana je za to vreme ubijeno od strane Izraela? Više od 30 ljudi! Moji roditelji su u skloništu u pravoslavnoj crkvi u Gazi. Dok je trajalo kratko primirje (od 19. januara do 18. marta) moji roditelji su se vratili našoj kući u naš komšiluk, u kome su svi muslimani. Ko brine o mojim roditeljima? – Muslimani. Ko je toliko puta za to vreme skuvao ručak i podelio sa mojim roditeljima? – Muslimani. Moja majka isto tako deli hranu sa svojim komšijama. To je primer komšijske, bratske ljubavi koju neki ljudi ne mogu da razumeju, jer ih njihova etnoreligijska ekskluzivistička ideologija čini slepim da vide mogućnost da čak i u sred tame, u sred genocida, hrišćani i muslimani mogu da žive zajedno, da je suživot u miru i te kako moguć.
Narativ koji se na Zapadu forsira je da su bliskoistočni hrišćani, naročito u Palestini, progonjeni od strane radikalnih muslimana i da iz tog razloga u velikom broju napuštaju svoju domovinu. Kao da viševekovna istorija suživota muslimana i hrišćana na Bliskom istoku nije dovoljan pokazatelj kvaliteta tog odnosa.
– Zapad koristi tu ideju progona da bi opravdao svoju politiku prema muslimanima. A istina je da smo mi ovde više progonjeni od strane hrišćanskog Zapada nego od strane naših muslimanskih komšija. Hrišćanski Zapad, kao i cionizam, ima taj doživljaj nepogrešivosti i nemogućnost razumevanja da je on u stvari nasilnik i ugnjetavač. Ukoliko kao hrišćani nemamo hrabrosti da introspektivno, samokritički pogledamo u sebe, postoji bojazan da ćemo izgubiti to hrišćansko ruho u koje je naša duša odevena.
Pomenuli ste roditelje, recite nam malo više o svojoj porodici u Gazi.
– Moji roditelji i dve sestre, od kojih jedna ima svoju porodicu, i dalje su u gradu Gazi, dok je treća sestra u Egiptu. Pravoslavna i katolička crkva su u neposrednoj blizini u gradu i tu su utočišta pronašli preostali gazanski hrišćani. Situacija je zaista užasavajuća, ne postoji način da se preživi i moji roditelji, iako vole Gazu, sve više razmišljaju o odlasku kada se za to ukaže prilika. Glad je uzela maha, moji roditelji imaju jedan obrok dnevno, meso nisu videli mesecima. Nestašica je namirnica i zbog toga su cene astronomske, ljudi kupuju povrće na komade, kriške. Moja majka je naučila kako da mesi hleb mešajući smrvljenu makaronu sa malo brašna. Već mesecima moji roditelji žive na ivici egzistencije. Osećam se potpuno bespomoćno, ponekad osećam i krivicu jer sam u Vitlejemu i imam hranu. Nažalost, kao što vidimo, Izrael uspeva u tome da normalizuje genocid, ljudi su navikli da evo već pune dve godine gledaju snimke stradalnika u šatorima. Mi sad ovde sedimo i razgovaramo dok je moja porodica pod realnom pretnjom uništenja. Budimo iskreni, mislim da živimo u svojevrsnom stanju poricanja. Živimo u modu preživljavanja („survival mode“), svakako drugačije nego ljudi u Gazi, ali i dalje je to puko preživljavanje. U suprotnom, ne bih mogao da izdržim ovaj svakodnevni život, ne bih mogao da idem na posao, da predajem studentima, jer ja i dalje moram da funkcionišem, da vodim neki svakodnevni život ispunjen obavezama. Stoga, živim u tom modu preživljavanja, potiskujem emocije, brige, traume, a u meni se sve lomi. Ne znam koliko još dugo mogu ovako. Mi Palestinci smo rođeni u traumi i nekako smo naučili da živimo sa njom, a to je tako opasno. Kada sam živeo tri godine u SAD, tek tada sam shvatio da ono što živim u okupiranoj Palestini nije život, nije normalno. Potrebno je da izađeš „napolje“ da shvatiš da ovo ovde nije normalno, da je ovo samo preživljavanje bez ljudskog dostojanstva koje okupacija oduzima. Onaj ko ima privilegiju da može s vremena na vreme da putuje „napolje“ svaki put doživi veliki šok kad se ovde vrati. Naročito sada, u vreme genocida. Iako na prvi pogled, kada bi neko sad ušao ovde i pogledao ljude koji piju kafu i razgovaraju, sve deluje normalno, mi smo potpuno svesni činjenice da izraelski vojnici mogu svakog trenutka da upadnu, da mi ne možemo da idemo dalje od čekpointa [izraelskog ilegalnog kontrolnog punkta] koji je tu blizu. To je svakodnevna unutranja borba koju vodimo, koji i Vi lično znate iz svog iskustva, jer živimo ovde a znamo za drugačiji, bolji, život „napolju“. I nekada iz tog osećaja „krivice preživelog“ (survivor’s guilt) ostajemo ovde. Mislim da je u mom slučaju ostanak ovde to kombinacija pozvanja koje imam i tog osećaja „krivice preživelog“. Imao sam mogućnost da odem, da nastavim postdoktorske studije u Evropi, ali shvatio sam da sam potreban ovde, ovoj zajednici, mojim studentima, da ovde imam priliku da služim. Možda će to nekome zvučiti kao neki idealistički zanos, ali ja istinski verujem da Hristova nauka nije idealistička, već da je vrlo praktična. Mesto dekana ne vidim kao dobru poziciju ili titulu, već kao mogućnost da služim. Ja zaista uživam u radu sa studentima na našem koledžu. I uprkos svemu, ostajem u Palestini.
Izvor: Teologija.net
