Piše: Nebojša Popović
„Tada nisam vjerovao, kao što ne vjerujem ni sada, da iko treba da se bavi isključivo politikom. Za čovjeka je strašna nesreća ako počne da osjeća kako mu sredstva za život i sreća zavise od ostanka na funkciji. Takvo osjećanje ga sprječava da bude od stvarne koristi narodu dok je na funkciji i uvijek ga stavlja pod strašan pritisak da izda svoja uvjerenja samo da bi zadržao funkciju“
Teodor Ruzvelt, 26. predsjednik SAD
U Americi se već decenijama etablirao izraz – „wage slave“ (rob na nadnici/plati). Kao takav ušao je u popularnu kulturu pa pojedine knjige i rok numere nose istovjetan naziv. U pitanju su osobe koje u potpunosti zavise od mjesečnih prihoda, sa malo ili nimalo šanse da se to stanje promijeni.
Ključno je primjetiti da takve ljude samo jedan korak dijeli od siromaštva. Doslovce, od prosjačkog štapa i gladi.
Iako trenutno zaposleni, za takve građane dovoljno je da samo jedan mjesec ne prime mjesečnu zaradu pa da odmah nastanu egzistencijalni problemi. Od nemogućnosti plaćanja računa, renti i kredita, pa do zadovoljenja bazičnih potreba za hranom i odjećom. Takvih je nažalost većina građana u Crnoj Gori, bez obzira da li rade za državu ili privatni sektor. Društveno-političke posledice koje iz toga proizilaze su enormne.
Gubitak posla i nezaposlenost takođe se nalaze u vrhu čimbenika koji utiču na hronični stres i zdravlje. Jedna važna studija međunarodnog tima istraživača pod nazivom „Nezaposlenost i mentalno zdravlje: globalna studija uticaja nezaposlenosti na različite mentalne poremećaje“, pokazala je da je utvrđena snažna pozitivna veza između nezaposlenosti i mentalnih poremećaja, prije svega – anksioznosti, depresije i bipolarnog poremećaja. Dok je kod specifičnih demografskih grupa utvrđen i povećan stepen korištenja opojnih droga te poremećaja u ishrani.
U pitanju je reprezentativna analiza sprovedena u 201. zemlji, i to za period od pola vijeka (1970 – 2020 godina).
Imajući u vidu da je bjelodano jasno da većina građana Crne Gore spada u kategoriju – „najamnih robova“ koji su tek na korak o gladi, zapitajmo se sada zatim ponovo, ali u novom svjetlu, nije li s toga posve prirodno da u Crnoj Gori buja partitokratija i ostali socijalni defekti koji uz nju idu.
Sa duge strane, za ovo kratko razmatranje, ne manje korisno je podsjetiti da je u Starom Rimu bilo zakonom propisano da članovi Senata mogu biti isključivo situirani i imućni ljudi. Rimljani su se u ovoj stvari očito vodili sličnom logikom kao i na početku teksta, gore citirani Tedi Ruzvelt, jedan od nekolicine najznačajnijih predsjednika u istoriji SAD-a, koji je očito iz prve ruke upoznao ljudsku prirodu. Logično, ljudi čija egzistencija visi o koncu mnogo su ranjiviji i podložniji različitim vidovima koruptivnog ponašanja.
Elem, problem Crne Gore je što njeni tajkuni i moćnici nisu nimalo nalik na rimske senatore mudrace, poput Marka Tulija Cicerona, Katona Starijeg i Mlađeg, braće Grah… Tu nipošto nije riječ o filosofima i intelektualcima. Nova kasta crnogorskog „velikog“ biznisa većinom je procvetala na poslovima koji su bili povezani sa državom, ali u onom posve neslavnom i za poštene ljude stidnom određenju. Ta kasta je s toga sasvim beslovesna na temu šta su i šta zaista predstavljaju državni poslovi. Razapeta između ucijenjenih „robova na nadnici“ i turbo-folk tajkuna skromnih, često i deformisanih dometa i obrazovanja, Crna Gora je prinuđena da tavori u opasnom limbu. Limbu iz kojeg očito nema rešenje kako da se izvuče.
