Piše: Aleksandar Živković
Da li je prošlo dovoljno vremena da se o Slobodanu može slobodno (i produktivno) razgovarati?
U „odjecima i reagovanjima“ na „Listu najznatnijih Crnogoraca druge polovine XX vijeka“najviše primjedaba došlo je, za sada, na tretman Slobodana Miloševića na njoj. Autor ovih redaka misli da će budući istoričari svakako smatrati Slobodana Miloševića jednim od najuticajnijih Crnogoraca svih vremena. I da će se dugo sporiti o prirodi i rezultatima njegovog uticaja.
No, možemo li sada, makar da skiciramo, kakav je bio njegov uticaj na Crnu Goru? Najlakše je reći bio je fatalan ili bio je preporođujući. Prvo pitanje koje se postavlja, po meni, da li je Milošević imao vremena da mu uža otadžbina bude u fokusu? Njegovi bliži saradnici upitani o politici o Crnoj Gori, najčešće su odgovarali, baš tako: nemamo sad vremena. Pritisnut kosovskom, zatim svejugoslovenskom. krizom svoju politiku s „drugim okom u glavi“ prepuštao je Stanišiću i Vučeliću. Ali to ne znači da Miloševićev uticaj na političke i kulturne prilike u Crnoj Gori nije bio ogroman, i na simboličnom i na realnom planu.
Krenimo redom. Slobodan Milošević oslanjao se na saradnju sa crnogorskim rukovodiocima (najviše Vidojem Žarkovićem) u pridobijanju jugoslovenskog vrha za popravljanje položaja Srbije u Jugoslaviji (smanjivanje nadležnosti pokrajina koje su praktično kontrolisale „užu Srbiju“). Tu saradnju započeo je, uostalom Ivan Stambolić, ali se crnogorskim funkcionerima činilo da im je Slobodan kao „njihov“ bliži. (Zvanično, kako se vodilo po tadašnjoj nomenklaturi, Slobodan Milošević bio je „srpski kadar“, a njegov rođeni brat Borislav „crnogorski kadar“.)
Došla je tzv. antibirokratska revolucija, zapravo prva od tadašnjih narodnih revolucija u istočnoj Evropi, koja je odnijela i ondašnje crnogorsko rukovodstvo.
Kult Slobodana Miloševića tada je bio na vrhuncu u Crnoj Gori:
„Crna Gora Sloba rodi da Kosovo oslobodi!
Slobodane, srpski sine, kad ćeš doći na Cetinje?
Kad ćeš doći pod Lovćenom čekamo te sa ordenom!“
Na Cetinje, mislim, nikada nije došao.
Godine su počinjale januarom, ustoličio je u Podgorici mlade lavove: Momira, Mila i Sveta. Partijska infrastruktura u Srbiji i Crnoj Gori nijesu se puno razlikovale, ali prioriteti SPS-a i DPS-a itekako jesu. To je bio zamjetak kasnije crnogorske nezavisnosti. Prvu cijenu tog podgoričkog puta platio je predsjednik Crne Gore Budo Kostić, kome mladi lavovi nijesu dozvolili da bude od naroda izabran za predsjednika. Bio je suviše „prosrpski“.
Kada je bila Haška konferencija lorda Karingtona, Momir Bulatović prihvatio je lordov plan: nezavisnost republika u postojećim granicama, uz garantije visoke autonomije Krajine, kakvu bi trebalo da dobije i Kosovo. Tada se razišao, pokazaće se na kratko, sa Miloševićem, i zbog toga bio mnogo napadan i u Srbiji i u Crnoj Gori.
Branio se u Skupštini Crne Gore: „Ako neko misli da ovom narodu ne treba ni Skupština, ni Vlada, ni Predsjednik, neka to i kaže.“
Bio je to signal za Miloševića da se odnosi sa Crnom Gorom moraju regulisati. Pokazao je maksimalnu popustljivost u stvaranju SR Jugoslavije, Žabljačkim ustavom aprila 1992. godine, kojim je stvorena „polukonfederacija“ Srbije i Crne Gore. (Ni to nije zadovoljavalo Zapad koji je na Londonskoj konferenciji iste godine tražio rasturanje SRJ i u Srbiji „vraćanje prava“ Vojvodini i Kosovu,)
Poslije Žabljačkog ustava politički uticaj Slobodana Miloševića u Crnoj Gori postepeno je padao, ali uticaj na šire slojeve naroda bio je i dalje dosta jak. Crnogorska birokratija borila se gotovo čitavu deceniju da ga suzbije,
Ovom prilikom dodao bih samo ovo: još nije razjašnjeno koji je „genijalac“ tražio i isplanirao „dubrovačku operaciju“. Činjenica je da ju je Mira Marković javno osudila dok je bila u toku.
