Piše: Jovan Dučić
13. novembra 1938.
…
Pouzdano znam da će pitanje Podkarpatske Rusije [1]biti rešeno za najskorije vreme. Eksperimenat sa autonomijom ove zemljice nije uspeo pošto ta zemlja nema uslova da živi nezavisno. Nemačka je imala nameru da od te zemlje napravi jednu ćelijicu buduće slobodne Ukrajine. Ali bi trebalo najpre izgraditi puteve, a oni bi koštali milijarde. Zatim bi trebalo potrošiti veliki novac i da se vrlo zaostali i nekulturni Ruten napravi sposobnim za ma kakvu političku kombinaciju višeg stila. Zato se Nemačka otud povukla. Ali pošto ta autonomija Podkarpatska pože poslužiti Sovjetima, ipak Nemačka pokušava naći neki način da to ne dozvoli. Zato je ove Rutene prosto ponudila Poljskoj da zauzme njihovu zemlju. Poljska, međutim, ima već sada više nego trećinu manjina u svojoj državi, a samih Ukrajinaca, braće ovih Rutena, ima preko 5 miliona. Zato je odbila da primi ovog nemačkog Trojanskog konja u svoje granice. Videći da nije ovde uspela, Nemačka sada pokušava aktivnu podzemnu akciju protiv Poljske, i to u samoj Poljskoj među Ukrajincima, zatim među rumunskim Ukrajincima u Bukovini, i najzad u Besarabiji.
…
Puno strahujem da se tamo ne dogodi i sa Rumunijom. Njena politika je sebična i kratkovida. Ne interesuje se za probleme koji će u najskorijem vremenu doći da se i njoj sruče na glavu. Takav je jedan problem i sudbina Ukrajinaca i nemačka akcija u tom pogledu. Oni gube iz vida da u njenoj Bukovini živi 800.000 Rutena[2], a u Bukovini i Besarabiji još okolo 1 milion Rusa[3], koji će uvek radije prići slobodnoj Ukrajini nego ostati u rumunskom ropstvu. Tek ovih dana se Bukurešt nešto malo prenuo, i to kad su pohvatani letci koji pozivaju na ustanak u tim zemljama, kao što se, uostalom, pozivaju i u Poljskoj i u Rusiji, naravno sve inspirisano iz Nemačke. Niko Rumuniju neće pomoći ako dođe u položaj Čehoslovačke. To bi mogla očekivati jedino od Poljske, s kojom je vezuje ista sudbina i opasnost. Ali da bi pomogla Rumuniju, Poljska mora ostati neokrnjena. A u ovom bi opet Rumunija mogla pomoći Poljskoj. Međutim za ovo ima vrlo malo nade. Ruteni i Ruseni žive sve do ušća Dunava, i Nemačka sve dotle proširila granicu slobodne Ukrajine koja bi zatim postala drugim nemačkim Mandžukom (japanska kolonija u Kini – MZ). Ali Rumunija uvek traži i ništa ne daje. Traži od Poljske da je brani od Mađara i Rusa i Nemaca, a traži od Jugoslavije da je brani od Mađara i Bugara. A ona međutim ostaje inertna i ravnodušna prema svakom. Ona nema hrabrosti da se odluči najzad za jedan od dva moguća stava: sa jednima ili drugima od dva evropska bloka. Poljska je ogorčena što ovo ne dolazi od jednog uverenja nego od jedne nemoći i straha.
19. novembar 1938.
…
Šire se također vesti i o jakoj ukrajinskoj akciji u Rumuniji gde ima preko 1.500.000 Ukrajinaca i Rusa. Ovo je pokret sličan onom kakav se sve više pojavljuje u Poljskoj. Za Besarabiju se veruje da bi je Rusija ponovo uzela čim bi neko došao da išta zatraži na rumunskim granicama. Istina, za Besarabiju ne postoji naročita privrženost, a mnogi Rumuni bi izgleda čak tu zemlju vratili Rusiji kada bi bili sigurni da bi tim Rusija zanavek bila zadovoljena. Besarabija je zemlja deficitarna jer je večno gladna, ne pravi nikakve puteve, i uopšte se ne investira ništa za poslednjih 20 godina otkad je ujedinjena sa Rumunijom. Ona zato ništa ne doprinosti nego, naprotiv, skupo košta ostale aktivne krajeve.
19. novembar 1938.
Pov. Br. 1.289
Razgovor sa Komnenom i grofom Račinskim o akciji Ukrajinaca za oslobođenje od Rusije, Poljske i Rumunije.
Političkom odeljenju
U razgovoru koji sam imao sa Komnenom odnosno pokreta Ukrajinaca u Poljskoj i u ostalim zemljama u kojima žive, Komnen mi kaže da Rumunija ne strepi nimalo od izgleda da se taj pokret jednog dana raširi čak i do ostvarenja slobodne Ukrajine. On veruje čak da bi slobodna Ukrajina bila najbolja barijera koja bi delila evropski svet od ruskog ogromnog bloka (bold MZ), večito misterioznog i večito pretećeg. U isto vreme, kaže, Ukrajina bi morala da traži u zapadnim susedima podršku za svoj opstanak, pošto bi bila večito ugrožavana od Rusa. U svakom slučaju današnje manifestacije i demonstracije u Poljskoj i izvesni pokreti u Bukovini od strane Ukrajinaca ne izazivaju zlu krv zvaničnih krugova, makar i bili često neprijatni. Uostalom, mogućnost za ostvarenje slobodne Ukrajine nije tako bliska pošto Rusija ipak još predstavlja jednu veliku rezervu otporne snage. Tako kaže g. Komnen.
Posle ovog sam imao i razgovor po istom pitanju sa poljskim ambasadorom grofom Račinskim.
Što je vrlo čudno, ni on ne vidi u ostvarenju slobodne Ukrajine nikakvu naročitu opasnost za Poljsku, makar što ova ima kod sebe pet miliona Ukrajinaca, i makar što bi morala ustupiti svu tu manjinu toj eventualno novoj državi pošto bi ova bila dvostruko brojno jača nego sama Poljska. Grof Račinski isti razlog navodi koji i Komnen: da je opasnost moguća samo od beskrajno i konfuzne Rusije a ne od Ukrajine, rasno i moralno unapred determinisane. Poljska, kaže on dalje, čak bi u Ukrajini našla podršku protiv Nemačke koja postaje sve opasnijom za svoje susede, naročito otkad Francuska nije više glavna vojna sila u Evropi, i otkad su Nemci podigli utvrđenja u Renaniji čak izuzetno opasna za Poljsku.
Međutim, poljski ambasador ne gubi iz vida da ostvarenje jedne slobodne Ukrajine može doći samo na jedan od ova dva načina: 1) ili slomom režima u Rusiji i novom revolucijom, ili 2) jednim opštim evropskim ratom. Ma koliko oba slučaja ne izgledala nemogućna, ipak ne ulaze zasad u stvarnu kombinaciju. Važno je, veli, svakako ovoliko utvrditi: dok bi Nemačka svojom politikom u Ukrajini pokušavala ostvariti jedan svoj Mandžukou, Poljska i Rumunija bi u njoj tražile samo saveznicu. I Ukrajinci ovo već dobro znaju.
„Diplomatski spisi“, Udruženje Trebinjaca „Jovan Dučić“ u Beogradu, 2015. strane 324-326.
Izvor: Makroekonomija
[1] U svojoj politici razbijanja Čehoslovačke, Hitler je u jesen 1938. podsticao stvaranje autonomne Rutenije – Prikarpatske Ukrajine – želeći da to bude početak formiranja „nezavisne“ ukrajinske države kojoj bi kasnije prišla i sovjetska Ukrajina. Nakon ulaska nemačkih trupa u Sudetsku oblast i poljskih u češku Šleziju (početkom oktobra 1938), Prikarpatska Ukrajina je proglasila autonomnu vladu koja je imala oslonac u Nemačkoj. Ta „autonomija“ ostaće sve do 15. marta kada su mađarske trupe umarširale u P. Ukrajinu i kada je nestalo te „autonomije“. Tim činom Mađarska je dobila granicu sa Poljskom. (Č. Popov, nav. delo, 565, 568-57).
[2] Rumunska zvanična statistika iz 1930. beležila je da u Rumuniji ima 582.115 Rutena ili 3,2%. Krajem 1938. računato je da ih ima oko 1.000.000 (AJ, 38, izveštaj dopisnika iz Bukurešta br. 619 od 23. XII 1938, f. 52-120)
[3] Rusi su prema popisu iz 1930. činili 2,3% stanovništva u Rumuniji – 405.105 stanovnika, dok je taj broj krajem 1938. prema proračunima iznosio oko 700.000, (Isto kao za prethodnu napomenu.)
