Piše: Milorad Durutović
Godinama se zanimam problematikom narcisoidnog poremećaja ličnosti i srodnih, graničnih, alotropa, jer to unekoliko može da objasni prirodu rastrojstva savremenog čovjeka. No, čini se da to postaje bespredmetna tema, jer sada to više nije priča o pojedincima, već je to postao dominantan obrazac življenja. Ošašavljena generacija tumara ulicama, prizemljima, spratovima, plažama, restoranima, ali sposobna jedino da prepozna svoje lice u ogledalima. To je drama alijenacije kakva nije evidentirana u knjigama starostavnim, u iskustvu pređašnjeg čovjeka.
Ko još može u svijetu da se razazna, vidjeće da se više ljudi ne ogledaju u ljudima (u blaženom zajedničarenju); prije se može vidjeti kako neko svoje lice razaznaje u nekom luksuznom pejzažu (domaćem ili bjelosvjetskom), u nekoj salati od hobotnice, u čaši luksuznog vina. Kada istura na uvid javnosti svoje njegovano i „dohranjeno“ tijelo, ili demonstrira svoje raskošno poznavanje svjetske politike, time iznosi samo jednu velelepnu misao: „Vidite kao sam lijep, bogat i pametan“. Jasno, kolega, a šta ćemo s tim što nijesi čitav!? A pjesnik* lijepo kaže:
„Vaseljena nije strašna
Ni ogromna
Kad je cela“.
*Miodrag Pavlović, „Kantakuzin“
