Piše: Vuk Bačanović
Vrijeđanje gradonačelnika Podgorice, Saše Mujovića, na svečanosti pod Goricom, od strane mase ljudi koji se deklarišu kao antifašisti i branioci slobodarskih tekovina 13. jula, nije iznenađujuće svakome kome je jasno da interpretacija istorije Crne Gore, od 1992. do 2006, na osnovu koje se kreira kultura sjećanja, u etapama postaje zasnovana na različitim zbirovima dogovorenih neistina. Na stranu sada to što navodni branioci tekovina 13. jula, i to od gradonačelnika kao jednog od rijetkih političara u Crnoj Gori koji ih nikada i ni na koji način nije dovodio u pitanje, zapravo predstavljaju vrijednosti kolaboracionističkog Petrovdanskog sabora 12. jula – prevashodno „crnogorski jezik“ i „Crnogorsku pravoslavnu crkvu“ – dakle, sve ono zbog čega je ustanak i izbio. Zablude kreatora novog „domovinskog identiteta“ Crne Gore nikada nisu imale pretenziju da budu zasnovane na istorijskim činjenicama – naprotiv, i bespotrebno je iznova i iznova dokazivati da je riječ o spinovima u rangu Vučićevih tabloida. Pitanje koje se ovdje treba postaviti jeste: kako smo uopšte došli do toga da takva bizarna priča bude prihvaćena od gotovo polovine populacije Crne Gore?
To se sigurno nije dogodilo zato što su fašističke i proustaške antisrpske ideje Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije izvorno imale široku podršku u crnogorskom društvu, budući da je narodni ustanak 13. jula pokazao šta je dominantna većinska Crna Gora tada mislila o eksponentima italijanskih interesa u milosti ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Princ Mihailo Petrović Njegoš s rezignacijom odbija da postane „kralj“ italijanske kolonije zasnovane na antisrpskom sentimentu, a narod ustankom sprečava stupanje na snagu italijanskog Temeljnog ustava Kraljevine Crne Gore kao dijela „Rimske carske zajednice“, čija je zastava „crvena s malteškim bijelim krstom u sredini“, u kojoj su „službeni jezici države crnogorski i italijanski“ i u kojoj je „Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna i ne zavisi ni od jedne druge strane Crkve“. To se isto tako nije dogodilo ni zbog stava KPJ, odnosno KPCG, o crnogorskoj posebnosti i neophodnosti obnove državnosti Crne Gore, koji je Milovan Đilas formulisao ovako: „Po plemenskoj tradiciji oni se osjećaju, a i jesu, Srbi (srpska plemena u Srednjem vijeku, srpska raja, srpski narod pod Turcima), ali su oni u nacionalnom pogledu danas i nešto posebno, svoje, crnogorsko (kao što i npr. Srbi iz Srbije nijesu Crnogorci i ne osjećaju se takvima). Gledajući stvar tako, kroz istorijski razvitak, sasvim je razumljivo zašto se Crnogorci nacionalno danas osjećaju nečim posebnim (ne osporavajući da su Srbi po tradiciji, po porijeklu), zašto osjećaju kao pravilno i prirodno kad ih se naziva crnogorskim narodom (nacijom) i smatraju federalni položaj kao sasvim nužan, prirodan i razumljiv.“
Uzrok njenog uspona do državne ideologije nisu bili čak ni pokušaji Sava Brkovića, Vojislava Nikčevića i Radoslava Rotkovića, koje je favorizovao Veljko Milatović, da sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka proizvedu „naučnu“ literaturu kojom bi se dokazala ultimativna istorijska različitost Crnogoraca i Srba. Trud hrvatskih nacionalističkih intelektualaca da preko (loših) zagrebačkih đaka u Crnoj Gori reafirmišu istorijsku konstrukciju „crvenog hrvatstva“ i kreiraju neki oblik crnogorskog pravaštva pokazao se uzaludnim. Uprkos tome što će mnogi zaključci iz paranaučne literature Milatovićeve ere postati gradivo za novi „domovinski identitet“ DPS-ovskog stila iz 2006, ona u vrijeme svoga nastajanja nije imala gotovo nikakav uticaj na većinu Crnogoraca, što će, uostalom, pokazati i rezultati referenduma iz 1992. godine, kada je 95,9 odsto svih registrovanih glasača izabralo zajedničku državu Srbije i Crne Gore. Indipendentistički blok tada je osvojio samo 3,14 odsto glasova, čime padaju u vodu sve površne teze o tome da je raširenost dukljanske identitetske politike direktna posljedica decenija tobožnje unisone antisrpske politike komunističkog režima.
A čega jeste posljedica?
Više je nego jasno da porast pristalica dukljanske ideologije ne može biti shvaćen kao organski tok crnogorske istorije ili kao rezultat dugotrajnog kulturnog procesa identitetske izgradnje o kojoj je pisao Milovan Đilas, već isključivo kao simptom unutrašnje krize srpskog društva u cjelini, pa tako i u Crnoj Gori, koja je eskalirala tokom ratnih devedesetih godina. Rat za Jugoslovensko nasljeđe Crnu Goru možda jeste zaobišao, ali ju je iznutra društveno rastočio. U doba kada su Crnom Gorom krstarili Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan, dok su se Radovanu Karadžiću dodjeljivali ordeni i izručivali ljudi „pogrešne vjere“ kojima će se potom zamesti svaki trag, i dok je Milo Đukanović objašnjavao da će ispraviti greške „priučenih boljševičkih kartografa“, svaki otpor takvoj vlasti činio se progresivnim. I upravo je to, a ne naklonjenost dukljanstvu, bio razlog da Liberalni savez Slavka Perovića postane treća po snazi partija u Crnoj Gori, što je, opet, predstavljalo više nego nedovoljan kapacitet za izmjenu državnog identiteta. Drugim riječima, to što je politika Liberalnog saveza za dio stanovništva bila način da pobjegnu od stida, kompleksa i političke bijede u koju su ih gurnule njihove – srpske – elite, pokazalo se u cijeloj priči gotovo nebitnim. Dukljanstvo nije imalo šansu sve do DPS-ovog zaokreta od rigidnog srpskog šovinizma šešeljevskog tipa ka rasističkom antisrpstvu. Milo Đukanović, Arkanov kućni prijatelj, koji se na političkim skupovima hvalio kako je kršio Miloševićeve sankcije protiv rukovodstva Republike Srpske, omogućavajući slobodan protok zaliha goriva za tenkove i transportere VRS, što znači i u julu 1995, krade indipendentističku politiku od Liberalnog saveza, a za ideologiju preuzima tvrdnje iz nevješto sačinjene literature koje njenom naručiocu, Veljku Milatoviću, nisu mogle poslužiti ni za šta.
Dakle, ljudi koji crnogorsko društvo nisu reformisali, već su ga razbili u paramparčad, sada sakupljaju njegove dijelove lijepeći ih pseudoistorijskim naklapanjima iz prastarog frankovačkog i proustaškog propagandnog materijala, i onda tu nakaradu proklamuju kao „domovinski identitet“. Drugim riječima, Đukanović je požar koji je prouzrokovao u prošlosti pokušao ugasiti benzinom – zlobnici bi rekli: istim onim kojim je punio Mladićeve tenkove u julu 1995. godine. Dukljanstvo, dakle, nije moglo uzrasti kao isključivo uvozni proizvod, već jedino kao odomaćeno u širim okvirima srpskog društvenog i moralnog rasula. Preciznije, ne bi se primio da nije odnjegovan domaćim đubretom, čime je postao autentičan srpski fenomen. Dukljanstvo je uspjelo ne zato što je bilo autentično i snažno, jer su iza njega stajali SAD, Njemačka, Vatikan i Zagreb, nego zbog toga što naspram njega nije stajalo ništa osim terminalnog stanja društvene dekadencije, koja ga je u sebe usisala.
Dukljanstvo je, u svojoj suštini, srpski fenomen upravo zato što postoji isključivo kao negativna slika srpstva, odnosno njegova negacija. On nije nastao u nekom samosvjesnom, emancipatorskom pokretu, već kao poremećeni produkt srpske političke i kulturne autodestrukcije. Njega su stvorili i afirmisali Srbi koji su, umjesto teškog posla ozdravljenja svog istorijskog identiteta, odlučili stvoriti nešto slično bolesti za koju su sami odgovorni, a prihvatili su ga Srbi koji su se razočarali, Srbi koji su se postidjeli, Srbi koji su odustali. Intelektualni temelj dukljanstva je odbačena srpska energija, njegov emocionalni naboj je prezir prema sopstvenom identitetu, a njegov politički cilj je nestanak onoga što više ne žele da vide u sebi. To nije samo crnogorska priča, već zagnojena srpska rana.
I to su stvari koje bi morale da budu jasne iskreno pomirljivim političarima poput Saše Mujovića. Razgovor sa dukljanima ne treba da bude ni snishodljiv ni panično defanzivan, već oštar, jasan i samokritičan. Političari poput Saše Mujovića moraju shvatiti da je ključ u tome da se srpska pozicija u Crnoj Gori ne brani mitovima o Pavlu Đurišiću ili čak ignorisanjem opasnosti koja od takvih mitova dolazi, već istinom – uključujući i neprijatnu istinu o devedesetim. Treba otvoreno priznati katastrofalne greške srpske politike tog doba: idolopoklonstvo prema ratnim zločincima, moralno sunovraćenje u ratnohuškačkoj retorici, i potpuno odsustvo vizije koja bi povezala srpski identitet sa modernošću, pravom i građanstvom. Ali isto tako, treba bez straha razobličiti dukljanstvo kao reakciju iz kompleksa, kao projekat koji je nastao ne iz ljubavi prema Crnoj Gori, već iz mržnje prema sopstvenom porijeklu. Takav pristup — bez uvijanja, ali i bez samozavaravanja — jedini je način da se povrati povjerenje među građanima i razbije lažna dihotomija: ili ćeš biti Srbin žrtva propagande 90-ih, ili ćeš biti Dukljanin. Nije cilj vraćati se u prošlost, nego zatvoriti ono što u njoj još uvijek krvari — i nastaviti dalje s čistim računima.
