Starčevićev dom gdje je on živio i umro, i na koncu cijelu Frankovu kuću u Praškoj ulici, bez obzira tko je Frank bio ili nije, ona je bila centar zagrebačkog političkog života od 1895. do 1911. Kako čuvaju već kuću u Tršiću gdje se rodio Vuk, trebalo je, brate, čuvati i kuću gdje je živio Starčević i koju mu je narod kupio.
Miroslav Krleža
„Hrvatska šutnja“ je termin koji su hrvatski desničarski intelektualci iskovali za razdoblje između sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine, odnosno obračuna Josipa Broza Tita sa Savkom Dabčević-Kučar, Mikom Tripalom i ostatkom hrvatskoga komunističkog rukovodstva koje je gotovo otvoreno koketiralo s radikalnim nacionalistima, separatistima, pa čak i sa dijelovima ustaške emigracije, do osnivanja Hrvatske demokratske zajednice 1989. godine. Svemu je prethodila kampanja „baštinika hrvatske nacionalno osvještene marksističke tradicije“ i intelektualaca Matice hrvatske, neutemeljena na bilo kakvim konkretnim dokazima da se iza koncepta čvrste jugoslovenske federacije krije „velikosrpska ideologija“.
Iako su akteri masovnog pokreta tvrdili da teže isključivo reformama koje bi unaprijedile federaciju i ojačale bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti Hrvatske i Jugoslavije, Savka Dabčević-Kučar će na promociji svoje knjige 1998. godine ponosno tvrditi da su proljećari dvadeset godina prije pada Berlinskoga zida i dvadeset godina prije raspada Jugoslavije dokazali da je Jugoslavija nemoguća i da je s njom, barem što se tiče Hrvatske, završeno. Da ne govorimo o tome što je priznala da je hrvatsko rukovodstvo govorilo „ezopovskim jezikom“ te da su, u kontekstu napada na „beogradski unitarizam“, kritika „hrvatskoga šovinizma“ i glorifikacija „bratstva i jedinstva“ bile samo neophodne političke fraze.
Mnogo je toga što u slučaju Hrvatskoga proljeća zahtijeva zasebnu studiju, ali spomenimo samo dvoje:
a) kako se Tito okliznuo o vlastitu doktrinu samoupravljanja i odumiranja države te, između integralnoga Jugoslovena Miloša Žanka, odabrao prikrivene secesioniste Savku Dabčević i Miku Tripala, da bi im onda „poskidao glave“, proglasivši ih ustašama, a ipak se i dalje zalažući za reforme koje će dovesti do izglasavanja konfederalnoga ustava iz 1974. godine, zbog čega mu se Krleža u kuloarima rugao: „Stari gospodin je sebi skrojio usko odijelo.“
b) zbog čega je Miroslav Krleža podržao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine, koja se smatra početkom Hrvatskoga proljeća, i zbog čega je brižljivo radio na revitalizaciji lika i djela „oca domovine“, Ante Starčevića, za koga će Stanko Lasić argumentirano primijetiti da je njegova sklonost „nagomilavanju pogrdnih i zajedljivih izraza, osobito ‘Slavoserbstva’, otkrila da je za Starčevića svijet podijeljen na dvije krajnosti između kojih nema ni prijelaza ni pomirenja.“
Ali vratimo se glavnoj temi. Kada je politički projekat hrvatske nezavisnosti 1971. godine propao, nastupio je period „hrvatske šutnje“, u kojem se, zapravo, i nije šutjelo, već se „ezopovski jezik“ počeo drugačije koristiti i od ponešto drugačijih korisnika. Najbolje je te procese opisao aktuelni zadarski nadbiskup, monsinjor Želimir Puljić:
Kada je, nakon gušenja „Hrvatskog proljeća“ (1971), zaćutala svaka slobodna riječ, Crkva se sabrala i započela govoriti svojim provjerenim načinom, kako bi se narod vjerski osvijestio, bolje upoznao svoju povijest i prepoznao vjerničke korijene svoga identiteta. Božjom providnošću, u to vrijeme, na čelu hrvatskoga episkopata našao se sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, koji je bio veliki poštovalac i nasljednik blaženoga Alojzija Stepinca. Kardinal Stepinac je davne 1941. godine planirao obilježiti godišnjicu trinaeststolijetnih prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641–1941). Stepinčeva zamisao morala je biti prekinuta zbog rata. Ali nije bila zaustavljena. Njegov nasljednik, kardinal Franjo Kuharić, tridesetak godina kasnije, u vrlo nepovoljnom društveno-političkom sustavu komunističko-ateističke države, razborito i smireno pripremao je narod i Crkvu u Hrvatskoj za velika vjerska okupljanja, koja će imati poseban doprinos u poznavanju vjerske i nacionalne prošlosti, kao i u prepoznavanju korijena vjerničkoga i narodnoga identiteta.
Jer, nakon višegodišnjeg „zatiranja katoličkoga i hrvatskoga imena“ u vrijeme komunizma, trebalo je učiniti sve da ljudi otkriju i prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnoga stabla. Tako su započela narodna okupljanja: od Solina (1976), gdje se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od Otoka, preko Biskupije kod Knina (1978), pa sve do Nina (1979), gdje se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom — posebice s papom Ivanom VIII, koji je na Spasovdan 879. godine podigao ruke prema nebu i blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i svu zemlju njegovu. Vrhunac devetnice bio je na euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici 1984. godine, gdje se okupilo više od pola milijuna ljudi… Bilo je to mirotvorno „događanje naroda“ koji nije tražio oružje, već je molio i prebirao zrnca krunice.
Dakle, stvari su prilično lako shvatljive. Tamo gdje su stali hrvatski nacionalisti, mimikrirani kao komunisti i internacionalisti, nastavio je rimokatolički nacionalistički episkopat pod krinkom višegodišnje proslave hrišćanskih jubileja — 1300 godina hrišćanstva među Hrvatima, po zamisli Alojzija Stepinca, što nije bila samo demonstracija moći Crkve u Hrvata u predvečerje globalnog kolapsa komunizma, već i korak ka rehabilitaciji zagrebačkoga nadbiskupa, vikara oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. To je podrazumijevalo i početak procesa brisanja kulture sjećanja na zločinački karakter NDH, koji će Franji Tuđmanu, kao nastavljaču djela proljećara, omogućiti da u pravom trenutku iskoristi resurse hrvatske emigracije. Sve u svemu, „hrvatska šutnja“ je, zapravo, bila priprema terena za osnivanje HDZ-a i hrvatsku nacionalističku renesansu devedesetih, koja ne samo da će biti okončana svojim rezultatom — svođenjem Srba od konstitutivnoga naroda SR Hrvatske na nacionalnu manjinu u Republici Hrvatskoj i etničkim čišćenjem u razdoblju 1991–1995, koje je, zapravo, samo okončano operacijom Oluja — već i utemeljenjem Stepinca kao duhovnoga potpornog stuba hrvatskoga postsocijalističkoga nacionalnog identiteta.
Njegov drugi, svjetovni stub, svakako će nakon svoje smrti 1999. godine postati Franjo Tuđman, ali ne bez poteškoća, budući da rane dvijehiljadite predstavljaju razdoblje jačanja hrvatske ljevice, koja nimalo blagonaklono nije gledala na puzajuću rehabilitaciju ustaškoga režima i istorijski revizionizam antifašističke borbe, i koja je, u tu svrhu, iskovala termin „detuđmanizacija“.
Iako su mnogi u regionu pozdravljali ovakav razvoj događaja, a posebno antifašističke i antituđmanovske nastupe novoga hrvatskog predsjednika i nekadašnjeg Tuđmanovog prvog suradnika, Stipe Mesića, pažljivom oku nije moglo promaći da je riječ o početku procesa koji bismo danas mogli nazvati razdobljem druge „hrvatske šutnje“. U kojem je za „šutnju“, tačnije – radikalni desničarski revizionizam, ponovno bila zadužena Crkva u Hrvata.
Opskurni revizionisti, čija se „metodologija“ svodi na onu neonacističkih negatora Holokausta — Vladimir Horvat i Vladimir Mrkoci: Ogoljela laž logora Jasenovac, Josip Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, Mladen Ivezić: Jasenovac — brojke i Titov Jasenovac, Tomislav Vuković: Drugačija povijest, Josip Pečarić: Srpski mit o Jasenovcu, Igor Vukić: Radni logor Jasenovac i Jasenovac iz dana u dan — dobijaju prostor u rimokatoličkoj štampi, uključujući tu i zvanično glasilo Zagrebačke nadbiskupije – Glas koncila, a rimokatolički župni domovi širom Hrvatske postaju prostori za konferencije revizionističkoga Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.
U tom smislu, mega-spektakularni koncert Marka Perkovića Tompsona na zagrebačkom Hipodromu, započet biskupskom molitvom, uz dominantnu rimokatoličku ikonografiju i prigodne mise u crkvama širom Hrvatske, povodom godišnjice navodnoga krunisanja kralja Tomislava 925. godine, nije ništa drugo do repriza Nacionalnoga euharistijskoga kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine. Kao i nekada, za demonstraciju sile – približno pola milijuna okupljenih – čekao se pogodan momenat. Te davne 1984. godine, to je bio jasan skori kolaps SSSR-a i Varšavskoga pakta, a danas je to Amerika i Evropa, kojima dominiraju, ili će dominirati, tzv. „hrišćanski nacionalisti“ ili neonacisti kao u Ukrajini.
Te davne 1984. godine, sve je još uvijek bilo obavijeno retorikom hinjenog hrišćanskog milosrđa i praštanja naspram okrutnog i rigidnog komunizma, a danas je to otvoreno skandiranje ustaškoga pozdrava „Za dom spremni“ pred polumilionskom masom – što nije samo zastrašujuća poruka ostatku hrvatskih Srba, nego prije svega svemu što se u Hrvatskoj usuđuje drugačije misliti i govoriti, a takvih ljudi i dalje nije malo.
Nakon što je Franjo Tuđman utvrđen kao drugi potporni stub hrvatskoga postjugoslovenskog identiteta, terminalna faza Hrvatskoga proljeća utvrđuje treći – Marka Perkovića Tompsona, odnosno sve ono što on predstavlja.
Na koncertu u Zagrebu, koji je – treba to reći bez ikakvog uvijanja – imao obilježja ustaškog mitinga, publika je s oduševljenjem prihvatila izvođenje pjesme „Geni kameni“, u kojoj Tompson izražava žal za nestankom Nezavisne Države Hrvatske. U jednom od stihova navodi se: „Loša bila ’45, rasula nas preko svijeta…“ U kompoziciji Blajburške slike, autor poistovjećuje ustaške borce s hrvatskom vojskom. Pjesma Moj Ivane posvećena je ustaškim jedinicama koje su se 1942. godine suprotstavile partizanima u bici za Kupres. U pjesmi Reci mi, brate, Tompson jasno veliča Antu Pavelića, vođu NDH, upućujući nedvosmisleno na 1941. godinu i strahote ustaškog režima:
Al’ ne daj, Bože, pa nas budu trebali,
Opet će se gusta magla spustiti.
U tom smislu, u simboličkoj arhitekturi hrvatskoga postjugoslovenskog identiteta kakav nameće Crkva u Hrvata i njoj bliske desničarske stranke, tri stuba — Stepinac, Tuđman i Tompson — ne predstavljaju samo figure istorijskoga kontinuiteta rušenja Jugoslavije i udarne pšenice rekolonizacije južnoslovenskih država, već i etape duboke revizije, suštinske ideološke resakralizacije i institucionalne legitimacije radikalnoga nacionalizma pod plaštom kulture, hrišćanske duhovnosti i muzike.
Od šapatom izgovorene „ezopovske“ retorike ranih sedamdesetih do glasnoga skandiranja „Za dom spremni“ pred polumilionskim masama, od svečanih euharistijskih kongresa do koncertnih mitinga, Hrvatska je prošla dug i opasno sistematizovan put — od navodne političke šutnje do simfonije revizionizma, koji se sada i službeno nameće kao jedina dozvoljena melodija za hrvatske uši. Ona, međutim, još uvijek nije postala završni akordeon, i stoga je riječ o alarmu za sve koji vjeruju da istina, pravda i sjećanje nisu relativne kategorije podložne otvoreno neonacističkoj dnevnopolitičkoj instrumentalizaciji.
Novouspostavljeni treći stub hrvatstva ne nosi samo muzičke note jedne ideologije, već je upravo ono kako sebe opisuje otrovnim, jeftinim stihovima: gusta magla — ne samo endehazijskoga ustaštva, već i njemu prethodećega starčevićijanstva, od čijih devetnaestovijekovnih čudovišnih povika o „nečistoj kervi“, „sužanjskoj pasmini“, „smetlju narodah“, „domaćim izrodima“ i svima koje treba istrijebiti radi dobrobiti hrvatskoga nacionalnog bića — još uvijek nema dominantnoga valjanog otklona.
Osim „ezopovskim jezikom“, a poslije zagrebačkih pola milijuna, više niko ne bi trebao biti toliko naivan da ga shvati doslovno.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
