Piše: Milija Todorović
Dakle, 2019.g famoznu (od riječi „fama“, priča koja je uzburkala javnost) Trinaestojulsku nagradu primila su tri „momka“ iz sfere umjetnosti ili ajde, društvenih nauka: pjesnik Pavle Goranović, pisac, režiser dokumentarnih priloga i pripovjedač Dragan Perović, pa opet pisac i istoričar Božidar Šekularac. Dakle, sva trojica nagrađeni prevashodno za pisanje. Nema naučnih dostignuća, ekonomskih čuda, humanitarnih pregnuća, sportskih podviga….Ili da prevedem: ova trojica se u svojim djelatnostima razlikuju koliko i Bećir Vuković od Velja Stanišića, ili koliko Stanišić od Karadaglića….
Ali, koga briga? Odnosno, koga je tada bila briga od ovih koji sada kukumavče i zapomažu nad poštovanjem zakona i odredbi koje „propisuju“ kako se i kome dijele državne nagrade? Da li ste tada čuli da je neko od sadašnjih članova „Stege“ stegao petlju pa se pobunio? Ili možda neko iz DPS/SDP poslaničkih klupa? Ili Danilo Marunović?
Sveštenik Nikola Pejović: Najvažnije da su povrijeđeni van životne opasnosti, utvrditi sve okolnosti
Ali to je jedan nivo priče.
Drugi je onaj gdje se ovogodišnji dobitnici (posebno Bećir Vuković) markiraju kao negatori, mrzitelji nekoga i nečega. Pa kao, u tom „grmu leži zec“ osjetljivosti pojedinaca i pojedinih udruženih grupa prema ovogodišnjim dobitnicima. A ako je iko ikada odgledao serijal Dragana Perovića „Istjerivač mitova“ saznaće šta je govor mržnje i širenje nacionalne netrpeljivosti prema SPC i Srbima u CG. O Šekularčevim istoričarskim „bravurama“ u istom tom duhu da ne govorimo. Pa opet svi (današnji) junaci borbe za zakon i pravdu, nikom (tada) ponikoše.
I? Koga nagraditi i kakvom nagradom, za ovoliko brdo neprincipijelnosti?
