Piše: Elis Bektaš
Donald Tramp jedna je od najbizarnijih pojava savremene istorije. Nažalost, sve su krhkiji izgledi da će se on zadržati u prostoru bizarnosti – umjesto toga, Tramp je sve bliži granici iza koje je izložena galerija portreta istorijskih monstruma.
Premda se u Bijelu kuću vratio dobrim dijelom zahvaljujući i antiratnoj retorici, odnosno obećanjima da će raditi na zaustavljanju postojećih ratova i da neće pokretati nove, samo najnaivnijima i politički najtupljima nije bilo jasno da se iza tih riječi krije imperijalna agresivnost, tek u pogledu metode različita od one koju su baštinili kabineti demokratskih predsjednika SAD.
Tramp je, ipak, opasniji od svojih prethodnika iz prostog razloga što je on mnogo više politički idiot, civilizacijski šibicar i grebator, estradna karikatura… nego političar. Uz to je i fundamentalist i fanatik ili se barem okružio ergelom takvih kreatura koje su, pored nezajažljivom gramzivošću, obilježeni još i dubokom vjerom u vlastito poslanje. A idioti sa vjerom u vlastitu istorijsku misiju, istorija nas tome neprekidno podučava, najopasnija su vrsta idiota.
Na neki način, koji je samo naizgled paradoksalan, politički fanatizmi u Teheranu, Kabulu, Pjongjangu… manje su opasni i maligni od onog koji se zakotio u Vašingtonu i u njegovoj isturenoj ispostavi, Tel Avivu. Iz prostog razloga štosu i Teheran i Kabul i Pjongjang svjesni da nisu politički centri supersila i da, bez obzira na javnu retoriku, nužno moraju pristajati na određene kompromise zarad vlastitog opstanka.
Paradigma današnjih Sjedinjenih Država je Donald Tramp, udžbenički egzemplar razmaženog derišta iz bogate familije koje je završilo jednu od famoznih vojnih preparatory schools u kojima takvi mladići nose uniforme i prolaze tajne, često i homoseksualne obrede inicijacije u tajnim bratstvima, ali ostaju zauvijek obilježeni frustracijom i osjećanjem nedovršenosti jer nikada nisu postali pravi vojnici.
Sasvim je razumljivo da takav diletant bude opsjednut snagom oružja i vojnog aparata, pa se takva fascinacija javila i kod Trampa, toliko silovito da on bez mnogo premišljanja šalje vojne efektive i na građane vlastite zemlje.
Njegova pomirljivost prema Moskvi nema nikakve veze s mirotvorstvom kao političkim opredjeljenjem, već je ta pomirljivost sazdana od dva dominantna elementa – od šibicarskog pokušaja da Rusiji ukrade povoljoan ishod rata koji se upravo vodi u Ukrajini, te od straha pred ruskom vojnom moći, što je možda i jedini dokaz postojanja kakve-takve racionalnosti u narandžastoj karikaturi iz Bijele kuće.
Isfrustriran i ogorčen zbog vlastitog straha pred jakim, Tramp kompenzaciju nalazi u dokazivanju vlastite moći pred slabijim, odnosno u pružanju podrške sve bješnjem cionističkom režimu u Tel Avivu, koji je čvrsto odlučio da slijedi vizije svojih ideoloških otaca, onih iz zadimljene minhenske pivnice.
Američka podrška i sve izvjesnije aktivno i operativno pridruživanje izraelskoj agresiji na Iran prijeti da preraste u najveću krizu sa kojom se planeta suočila još od one kubanske, kada su je časovi dijelili od nuklearne kataklizme. Iran nesumnjivo ne raspolaže efektivima potrebnim da se sam suprotstavi združenoj izraelsko-američkoj agresiji, ali Iran nije usamljen.
Među državama koje ne gledaju sasvim blagonaklono na radikalni teheranski režim postoji mnogo onih čiji su politički vrhovi svjesni šta bi značila destabilizacija područja južno od Kavkaza i kakve bi to mračne perspektive otvorilo. Zbog toga je i više nego izgledno da će se, u slučaju eskalacije trenutnog sukoba, javiti i saveznici Teherana, pri čemu ne bi bilo iznenađenje da se među njima pronađe i Moskva.
Naravno, naprijed iznijeti scenarij isključivo je hipotetički i ne postoji nijedan argument na osnovu kog bi se on mogao proglasiti za nužnu i jedino moguću izvjesnost. Postoji, međutim, nešto što jeste činjenica i izvjesnost i to je po svoj prilici najmračniji momenat dosadašnjeg Trampovog predsjednikovanja, koji bi mogao zauvijek promijeniti Sjedinjene Američke Države i transformisati ih iz barem nominalne demokratije u vojnu autokratiju.
Predsjednik Sjedinjenih Država ovlašćen je da naredi upotrebu vojnih snaga, ali isključivo za operacije ograničene po cilju, vremenu, prostoru i angažovanim snagama, poput, recimo, operacija za rješavanje talačkih kriza i slično. Za odobrenje operacija kojima se Sjedinjene Države de iure i de facto uvode u stanje rata nadležan je isključivo kongres.
Upravo u ovom času Tramp, sa svojom fundamentalističkom ergelom u vrhu savezne administracije, nastoji da zaobiđe kongres i da američku oružanu silu upotrijebi u kapitalnoj operaciji koja se po automatizmu ima smatrati ratom. Takav presedan jednom bi zauvijek uništio svaku institucionalnu i demokratsku kontrolu nad procesom donošenja odluka o ratu.
Svijet nikada nije bio, niti će ikada biti mirno i spokojno mjesto, ali ako Tramp i njegova ergela uspiju u svojim nakanama i ako se odlučivanje o upotrebi vojnih efektiva jedne supersile koja raspolaže nuklearnom trijadom svede na šačicu fundamentalista, čovječanstvo će iskusiti nove dimenzije zebnje.
Donalda Trampa u svemu tome ne treba doživljavati kao išta drugo doli kao bizarnu i grotesknu paradigmu koja se, barem nominalno, nalazi na čelu fundamentalističke hobotnice koja je svojim kracima ščepala Sjedinjene Države u stisak i pitanje je da li će ga one preživjeti. A Tramp se kao podesan kvalifikovao za tu ulogu upravo zahvaljujući svojoj karikaturalnosti, svojim staračkim ambicijama protkanim sve vidljivijim znacima ludila i svojim frustracijama.
On je poslužio svrsi i sve je nepotrebniji u toj ulozi, a onoj koju nominalno obavlja, dakle ulozi predsjednika SAD, svakako nikada nije bio dorastao. U protivnom ne bi, kao uvertiru za ničim opravdan rat protiv Irana, kog trenuto vodi preko svoje telavivske filijale, teatralno vodio rat protiv papirnih slamčica i geografskih naziva i to proglašavao istorijskim pobjedama.
Svijet se nagledao svakakvih budala i idiota na pozicijama moći, Donald Tramp prijeti da ih mnoge zasjeni i da se visoko plasira na all-time listi istorijskih karikatura. Ipak, postoji nešto opasnije i dugovječnije od Trampa i njegove fundamentalističke ergele. To je spremnost mnogih da u pojavi takvih karikatura vide znak nade, samo zato što ih je opsjenilo nekoliko parola kreiranih da se probiju do srca onih čiji mozak odbija da radi svoj posao.
