Piše: Vidžaj Prašad
Prevod: Žurnal
Izraelovi uporni napadi na Iran, koji traju još od 2023. godine, predstavljaju kršenje međunarodnog prava i direktno narušavaju Povelju Ujedinjenih nacija iz 1945. godine. Iran je punopravna članica UN-a i kao takva uživa status suverene države unutar međunarodnog poretka. Ukoliko je Izrael imao bilo kakav spor s Iranom, postoje propisani mehanizmi u okviru međunarodnog prava kojima je mogao tražiti zaštitu svojih interesa.
Ali Izrael uporno izbjegava te institucije, jer je više nego očigledno da nema ozbiljne argumente. Optužbe koje Izrael, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija godinama ponavljaju – da Iran navodno razvija nuklearno oružje – temeljno su ispitane od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju (MAAE), i pokazale su se kao neosnovane. Činjenica je da Iran ima program nuklearne energije, ali taj program je u potpunosti u skladu s pravilima MAAE. Takođe, treba napomenuti da iranske vjerske vlasti već dugo imaju izričitu fetvu, dakle vjerski dekret, kojim je zabranjena proizvodnja nuklearnog oružja.
Pa ipak, uprkos svim zvaničnim nalazima i jasnim dokazima, Zapad – pod uticajem i pritiskom Izraela – nastavlja da prihvata potpuno iracionalnu tvrdnju da Iran pravi nuklearnu bombu i samim tim predstavlja opasnost po svjetski mir. U stvari, kada se sve uzme u obzir, upravo Izrael svojim stalnim i nezakonitim napadima na Iran podriva temelje međunarodnog poretka.
Treba se podsjetiti i da je Iran decenijama pozivao na formiranje Zone bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku – što zvuči paradoksalno kad se zna kakve mu se optužbe stavljaju na teret. Ali upravo tu inicijativu Zapad sistematski odbija, najviše radi zaštite Izraela, koji sam ilegalno posjeduje nuklearni arsenal. Izrael je jedina zemlja u regionu koja posjeduje nuklearno oružje – iako to nikada nije javno priznala niti ga zvanično testirala. Ako je Izraelu zaista stalo do eliminacije nuklearne prijetnje, onda je trebalo objeručke prihvatiti prijedlog o Bliskom istoku bez atomskog oružja.
Niti Evropljani, koji se često predstavljaju kao branitelji međunarodnog prava, niti rukovodstvo Ujedinjenih nacija, nikada nisu javno pozvali Izrael da prihvati ovu inicijativu, jer oboje znaju da bi to značilo da Izrael, a ne Iran, mora da se odrekne svog nuklearnog arsenala. Kako je takav scenario veoma malo vjerovatan, sa Zapada i iz međunarodnih institucija nikada nije došlo ozbiljno nastojanje da se ova ideja razvije ili da se izgradi međunarodni konsenzus za stvaranje zone bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku.
Izrael ne želi region bez nuklearnog oružja. Ono što Izrael želi jeste da ostane jedina nuklearna sila u tom dijelu svijeta – i tako ostane ono što već jeste: najveća američka vojna baza na svijetu, ujedno dom velikoj civilnoj populaciji. Iran nema težnju da postane nuklearna sila. Ono čemu Iran stremi jeste da bude suverena država koja ostaje posvećena pravdi za palestinski narod. Izrael nema problem sa samom idejom državnog suvereniteta, ali ima veliki problem sa bilo kojom državom u regionu koja javno podržava oslobođenje Palestinaca. Da Iran normalizuje odnose s Izraelom i prestane da se protivi američkoj dominaciji u regionu, vjerovatno bi i Izrael prekinuo svoj neprijateljski odnos prema Iranu.
Izrael i SAD pripremili teren
U januaru 2020. godine, Sjedinjene Države su na aerodromu u Bagdadu, u Iraku, izvele nezakonito ubistvo generala Kasema Sulejmanija, komandanta Kuds snaga Islamske revolucionarne garde (IRGC). Sulejmani je preko tih snaga Iranu obezbijedio vrstu osiguranja od daljih izraelskih napada. Kuds snage su zadužene za iranske vojne operacije izvan granica zemlje, a između ostalog, bile su ključne u izgradnji tzv. „Osovine otpora” – saveza koji uključuje iranski naklonjene vlade i paravojne formacije. U tome su bili: Hezbolah u Libanu, razne jedinice IRGC-a u Siriji koje sarađuju sa lokalnim milicijama, režim Bašara al-Asada, više palestinskih frakcija u okupiranoj Palestini i vlada Ansar Alaha u Jemenu. Bez sopstvene nuklearne sile kao odvraćajućeg faktora, Iran je morao pronaći drugi način da uravnoteži vojnu nadmoć Izraela i SAD. Ta vrsta odvraćanja ostvarena je upravo kroz „Osovinu otpora” – osiguranje kojim je Iran Izraelu slao poruku da će, ako ga napadnu, ovi saveznici uzvratiti raketnim napadima na Tel Aviv.
Ubistvo generala Sulejmanija označilo je početak nove, usmjerene političke i vojne ofanzive koju su Sjedinjene Države, Izrael i njihovi evropski saveznici pokrenuli s ciljem da oslabe Iran. Izrael i SAD su počeli redovno da napadaju iranske logističke baze u Siriji i Iraku, kako bi oslabili iransko prisustvo na prvoj liniji i demoralisali sirijske i iračke milicijske snage koje su se suprotstavljale izraelskim interesima. Izrael je krenuo u ciljane likvidacije oficira IRGC-a u Siriji, Iranu i Iraku – kampanju ubistava koja je vremenom počela da pogađa sam vrh IRGC-a i Kuds jedinica.
Iskoristivši svoj genocidni rat protiv Palestinaca u Gazi, Izrael je, uz punu podršku SAD i Evrope, počeo sistematski da razara „Osovinu otpora“ – iransku osiguravajuću polisu. Izrael je proširio rat na Liban, sprovodeći nemilosrdnu kampanju bombardovanja, koja je kulminirala atentatom na lidera Hezbolaha, Sajida Hasana Nasralu, 27. septembra 2024. Iako ova ofanziva nije potpuno uništila Hezbolah, svakako ga je značajno oslabila. Istovremeno, Izrael je započeo redovna bombardovanja sirijskih vojnih položaja oko Damaska i duž puta prema Idlibu na sjeveru. Ta kampanja, koordinisana s američkom vojskom i obavještajnim strukturama, imala je za cilj da otvori koridor za ulazak bivših boraca Al-Kaide u Damask i svrgavanje vlade Bašara al-Asada 8. decembra 2024.
Pad al-Asadove vlade ozbiljno je oslabio položaj Irana širom regije Levanta – od turske granice do okupirane palestinske teritorije – kao i duž ravnica od juga Sirije do iranske granice. Sjedinjene Države su istovremeno sprovodile kontinuiranu kampanju vazdušnih udara po položajima Jemena, čime je uništena teška vojna oprema Ansar Alaha, uključujući i rakete dugog dometa, koje su do tada predstavljale ozbiljnu prijetnju Izraelu.
To je značilo da je početkom 2025. godine iranska „osiguravajuća polisa“ protiv Izraela faktički pala. Izrael je krenuo u marš ka ratu, najavljujući da je napad na Iran neizbježan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu dobro zna da bi mu takav napad došao kao politički spas u unutrašnjoj borbi sa ultraortodoksnim partijama, koje se protive uvođenju vojne obaveze za svoje zajednice; time bi sačuvao vladu od pada. Cinični Netanjahu koristi genocid i mogućnost užasnog rata s Iranom za uske političke interese. Ali to nije glavni pokretač napada. Ono što zaista motiviše Izrael jeste procjena da je nastupila prilika za pokušaj nasilnog svrgavanja iranske vlade.
Iran se vratio za pregovarački sto pod pokroviteljstvom MAAE kako bi izbjegao napad. Njegovo rukovodstvo je sasvim svjesno da ništa ne može zaustaviti državu kao što je Izrael – koja otvoreno krši međunarodno pravo – od toga da ga bombarduje. I zaista, ništa ga nije zaustavilo. Čak ni to što je Iran i dalje prisutan za pregovaračkim stolom. Izrael je iskoristio trenutnu slabost Irana da udari – i taj udar bi se mogao dalje proširiti.
Najnovija knjiga Vidžaja Prašada, u koautorstvu sa Noamom Čomskim, nosi naslov The Withdrawal: Iraq, Libya, Afghanistan and the Fragility of US Power (New Press, avgust 2022).
Izvor: Peoples Dispatch
