Piše: Đuro Radosavović
Kad se neki slučaj nestanka ili ubistva ne rešava decenijama, obično se naziva cold case. Na tom principu neistraženih ubistava i naknadne pojave novih dokaza baziraju se najgledanije serije na svim platformama: Netflix, HBO Max, Apple,Disney itd. Ljudi vole misterije, napetost i nagađanje. Ali stvarnost prevazilazi maštu scenarista.
Nedavno su prilikom iskopavanja pored magistralnog puta Mojkovac – Kolašin pronađeni leševi. Vjeruje se da je riječ o oficirima Vojske Kraljevine Jugoslavije, te da su stradali neke kobne 1942. godine.
Sumnja se da ih je više od četvoro, mediji prate kao da je real time, a narod se na Tviteru (pardon, sadašnjoj mreži X) uveliko prepire da li je riječ o Četnicima ili oficirima Vojske Kraljevine Jugoslavije. Kao da prije svega leš nije čovjek.
Ali ima u jednoj od najboljih pjesama moderne naše poezije zastrašujuć stih.
/Svaki je grm raka dva vojnika/. Stih iz pjesme Orevuar Montenegro, fantastičnog pjesnika Ratka Vujoševića. I bi istina, u narednom vijeku otkrili smo svu istinitost proročkih misli Vujoševića. Svaki je grm raka dva vojnika. Eto vojnika, slučajno otkopanih, a ne zna čovjek, je li to remećenje mira ili pravda, da možda neko ko ih je tražio konačno sazna kakva ih je sudbina snašla.
Do sad je važilo “nema tijela – nema djela”. Ali kosti izgleda nađu put, kroz vjekove ovoga puta. I što sad? Izgleda da su baš u (ne)vrijeme pronađeni ti ljudi (ako ih smijemo tako zvati, koliko god bili naši). Opet će da se podgrijava sve, spojili su se izvještaji komisija i saslušavanja sa vječnom temom Četnika.
Crna Gora spaja Netflix sa 1942. godinom. “Što zna sem da gine Crna Gora mala” jezivo dobar i tačan stih. Repeticija istorije, poezija kao sudbina.
“Mrtvi i živi, teže da se spoje/u velikoj muci nasred moga puta” – neko je sve (pred)vidio. Strašno je simbolično koliko kostiju ima zatrpanih, nenađenih, što li sve kriju jame i pećine. Možda će nekad neko izmisliti kakav uređaj za skeniranje podzemlja, pa da sve ispliva.
Postoji DNK analiza, razvijena je dovoljno da iz malo pljuvačke može da se otkrije mnogo toga. Ali hoće li ko oko toga da se cima, gdje će biti sahranjeni ti ljudi (odvratno je posmatrati te ljude samo kao kosti) i da li će neko i iz ove nesreće profitirati, to ćemo tek vidjeti u narednom periodu.
Ali ovo je zadatak za istraživačke novinare, naučnike, ali i scenariste. Kao što slučaj predstavlja miks emocija, tako predstavlja miks žanrova: istorija, politika, rat, krimi, osveta, istraga. Svi elementi su tu, za dobru priču. Jedino je pitanje da li ima ko da stisne petlju i upusti se u otkrivanje, neko ko će krenuti tragom slučajno otkrivenih leševa.
Jedan je to naslov koji sve govori o Crnoj Gori. U svakom smo ratu imali po makar dva klana. Spremni uvijek bratski da udarimo, brat na brata do međusobnog istrebljenja. Zato odgovore na pitanja ne treba tražiti u istoriji, već u poeziji Ratka Vujoševića, kao i u knjizi Besudna zemlja Milovana Đilasa. Ako se neko pita otkud ti leševi tu, mora da pročita Besudnu zemlju. Za početak. Prije Netflix-a i svih stranih platformi.
Izvor: Vijesti
