Piše: Gordana Jočić
Protesti su pokazali da se može i drugačije, bolje, organizovanije, ozbiljnije, kreativnije i slobodnije. Ništa, međutim, tu nije garantovano. Izazovi su ogromni, a resursi ograničeni, kaže dr Davor Džalto
Dom omladine Beograda i Institut za studije hrišćanstva i kulture realizovali su veoma posećen ciklus tribina „Velike ideje (post)moderne”, posvećen nekim od najznačajnijih koncepata zapadne moderne i postmoderne, na kojima je govorio prof. dr Davor Džalto. Naš sagovornik je profesor na Odseku za istočno hrišćanstvo univerzitetskog koledža u Stokholmu i predsednik Instituta za studije kulture i hrišćanstva u Beogradu, teoretičar umetnosti, umetnik, filozof. Jedan je od uticajnijih mislilaca pravoslavne orijentacije u svetu.
– Ciklus je otvorio prostor za razgovor o nekim ključnim idejama, fenomenima i procesima koji su oblikovali moderni i savremeni svet, pre svega onaj zapadni (gde ubrajam i prostor Balkana, koliko god on mogao biti shvaćen kao periferija toga što se uže uzeto može smatrati Zapadom). To nam je omogućilo da problematizujemo ustaljena shvatanja i pristupe idejama poput progresa, mašine, liberalizma, nauke, slobodnog tržišta, sekularne religioznosti i sl., budući da se o tim temama ne zna i ne priča mnogo, a i kada se priča, to se uglavnom radi iz uskih ideoloških perspektiva.
Takođe bih izdvojio naglašenu interaktivnost koja je karakterisala dosadašnje tribine, budući da su uvodne prezentacije bile značajno kraće od diskusija i da je publika uzimala veoma aktivnu i konstruktivnu ulogu na svim tribinama. Posećenost je takođe bila velika s obzirom na to da nije reč o nekim lakim i popularnim temama. To pokazuje da postoji interesovanje da se o važnim pitanjima razgovara na utemeljen i ozbiljan način iako nije jednostavno doći do publike koja ima interesovanja za ove teme, imajući u vidu da su mediji, i „društveni” i klasični, skloni promovisanju drugačijih sadržaja – kaže dr Davor Džalto.
Da li nam nešto iz iskustva 20. veka može pomoći danas, u smislu oživljavanja demokratskog potencijala i angažovanja?
Kvalitetno poznavanje istorije (nasuprot onom površnom, uskoideologizovanom) nešto je što nam pomaže da proširimo horizonte našeg znanja i iskustva, da artikulišemo komplikovane društvene i istorijske procese. Bez te artikulacije ne može biti ni kvalitetnih pomaka napred.
Razumevanje procesa ne samo prethodnog veka već i istorije čitave moderne može nam mnogo pomoći u shvatanju zbog čega je moderna obeležena tolikim tragedijama nezamislivih razmera, genocidima, ropstvom, sistemskom represijom, nemilosrdnom eksploatacijom i poniženjem miliona ljudi, dok se, paralelno sa tim, takođe razvijala nauka i tehnika, kao i mnoge slobodarske ideje. Možemo, takođe, iz istorije prethodnih vekova naučiti koje su to bile najdemokratskije tendencije kako ne bismo upadali u zamku da nam se nešto veoma represivno – poput korporativnog fašizma – prodaje kao nešto jako emancipatorsko.
Ja mislim da tradicija socijalizma (u raznim njegovim varijantama, uključujući i anarhizam) ostaje veoma važna i relevantna za savremeni kontekst ukoliko se želi ići ka demokratizaciji društva i afirmisanju ljudske slobode i pravde.
U nedavno objavljenoj knjizi „(Post)istina (post)demokratije” otvarate teme koje dotiču neka od fundamentalnih pitanja ljudskog postojanja. Koja su, po vašem mišljenju, danas najveća iskušenja za slobodu i ljudsko dostojanstvo? Kako u savremenom kontekstu možemo razumeti i tumačiti pojmove (post)istina i (post)demokratija?
Najpre, ugroženi smo kao vrsta (od nas samih), a ugrožavamo i mnoge druge vrste na ovoj planeti zagađenjem, ratovima, pretnjama nuklearnim oružjem, kapitalističkim sistemom koji ne samo da ponižava čoveka svodeći ga na radnika-roba, konzumenta ili produkt već kapitalizam razara i samo društveno tkivo. Kada tome dodamo ugrožavanje sloboda i prava ljudi i građana kako od autokratskih tako i od liberalno-kapitalističkih sistema, uz upotrebu novih tehnologija za kontrolu, nadzor i manipulaciju, postaje jasno da su ljudsko dostojanstvo i sloboda u današnjem svetu postali luksuz, a trebalo bi da se podrazumevaju kao nešto što karakteriše svakog pojedinca.
U ovom kontekstu postistina je pojam kojim se karakteriše gubitak relevantnosti istine u javnoj sferi. To znači ne samo da su laži i manipulacije obilato prisutne i da su postale normalizovane kao način funkcionisanja medijske industrije već da i, kada se nešto razotkrije kao laž, to samo po sebi često ne proizvodi nikakav efekat, budući da su ljudi anestezirani i da je količina dezinformacija, besmislenih i bizarnih informacija toliko velika da ljudi od šume više ne vide drveće. To sve ima izuzetno štetan efekat na demokratiju, jer bez postojanja smislene javne sfere i bez realne mogućnosti i spremnosti građana da na konstruktivan način učestvuju u političkom procesu nema ni smislene demokratije.
Davor Džalto: Franjo, episkop rimski koji ”ništa nije uradio”
Kako procesi globalnog kapitalizma utiču na politički život, građanska prava i javni prostor u Srbiji? Kako lokalne realnosti, poput one u Srbiji, reflektuju ili kritički osvetljavaju te globalne procese?
Izuzetno destruktivno. Međunarodni korporativni sektor, u sprezi sa korumpiranim političkim i poslovnim strukturama, preuzima ili je već preuzeo kontrolu nad industrijom, rudama, lekovima, medijima, bankama, resursima (uključujući i zemlju i vodu) u mnogim zemljama, pa i u Srbiji. Obrazovni sistem je već decenijama pod udarom kako bi se što više obesmislio i učinio nefunkcionalnim, kako bi se i ta sfera privatizovala u što je moguće većoj meri, čime bi se još uvek postojeće slobode na Univerzitetu (koje su posledica samoupravnog socijalizma) ukinule.
I u vašim javnim nastupima i u knjizi „(Post)istina (post)demokratije” pozivate na dijalog i razmenu mišljenja. Ako dijalog posmatramo kao prvi korak, da li smo kao društvo spremni da ga razvijemo u artikulisane ideje i društvene akcije koje bi osnažile borbu za slobodu i dostojanstvo?
Postoji spremnost, barem u jednom značajnom delu društva, da se mnogo ozbiljnije pristupi artikulaciji društvenih pitanja i da postoji i svest i spremnost da se implementiraju neki od najdemokratskijih modela (poput samoupravljanja). Predugo je, po orvelovskoj logici, istina proglašavana za laž, a laž za istinu.
Previše je površnosti, simulacije gde je sve privid, sve je „kao”, dok se realnost raspada u tom glumatanju. Javna sfera je preplavljena ljudima iza kojih ne stoji ništa osim želje za medijskom pažnjom i eventualno nekom funkcijom, te namere da se, uz sitnu korupciju, napravi neki deal. Mediji glume da su mediji masovnog informisanja, a nisu – jer mediji bi trebalo da budu posvećeni javnoj stvari, a ne privatnim interesima bilo vlastodržaca, bilo vlasnika medijskih kompanija. Političari (čast izuzecima) glume da su političari, a nisu – jer biti političar značilo bi biti posvećen javnom interesu, dok su oni uglavnom sluge partijskih oligarhija i korporacija. Intelektualci (čast izuzecima) često nemaju ni osnovna znanja o onome o čemu pričaju u javnoj sferi, doprinoseći time konfuziji i stanju društvene impotencije. Stručnjaci raznih profila, što pod pritiscima i korupcijom, što zbog neznanja, često rade na štetu građana, počevši od pogrešnih ekonomskih politika, pa sve do loše urađenih građevinskih radova.
Neophodno je, dakle, otvoriti ozbiljan dijalog, a to ne možete bez ozbiljnih sagovornika. Protesti su pokazali da se može i drugačije, bolje, organizovanije, ozbiljnije, kreativnije i slobodnije. Ništa, međutim, tu nije garantovano. Izazovi su ogromni, a resursi ograničeni. Jedino što nam može pomoći da se kao društvo postavimo na neki bolji kurs i da se dalje razvijemo jesu znanje, posvećenost, kvalitetan rad u kombinaciji sa afirmisanjem vrednosti ljudskog dostojanstva, demokratije, slobode i pravde (a ne njihovih jeftinih privida).
Izvor: Politika Magazin
