Piše: Vuk Bačanović
Ne predstavlja naročit podvig kritikovati mitropolite Joanikija i Metodija zbog njihovih stavova o nosiocu Hitlerovog Gvozdenog krsta Pavlu Đurišiću i, generalno, o Ravnogorskom pokretu. Podaci iz istorijskih dokumenata, koji stoje u suprotnosti sa vrlo štetnom tendencijom unutar cjelokupne SPC — da se, bilo svjesno i namjerno radi političkih ciljeva, bilo nesvjesno u religijskom žaru, vrši ritualna i simbolička transformacija istorijskog u mitsko — toliko su neumoljivi da će svako ko pokuša stati u odbranu ličnosti poput Đurišića, u fer razmjeni argumenata, biti teško potučen. Međutim, na stepenu razvoja čovječanstva na kojem sve i jedna ljudska zajednica — od visokobrazovanih Amerikanaca iz intelektualnih centara prosvjećenog Zapada, pa do australijskih Aboridžina — najčešće ne traži istorijsku preciznost, nego narativ koji inspiriše, objedinjuje i objašnjava svijet, ma kako on bio u suprotnosti s činjenicama, taj je zadatak izuzetno težak. Jer istorijska ličnost koja postaje dramatis persona u kolektivnoj ritualnoj predstavi uvijek dotiče emotivne strune, dok „dosadni“ istoričar koji ukazuje na prašnjave arhivske hartije ostaje po strani. Na jednom od predavanja koje sam držao Amerikancima u Sarajevu, jedan stariji gospodin u svojim kasnim šezdesetim prokomentarisao je: „Moram priznati da sam prvi put doveo u sumnju svoje vjerovanje da smo mi zemlja koja cijelom svijetu donosi demokratiju i prosperitet.“ Nema suštinske razlike, odnosno sukoba između činjenica i kolektivnih predstava kod njega i kod onih koji su u svoj mitološki sistem usisali, namjerno ponuđene, osobe poput Nasera Orića i Pavla Đurišića i poistovjetili ih s arhetipom ratnika-viteza.
Upravo u tom sudaru istorije i mita leži ključna teškoća svakog ozbiljnog pokušaja društvene emancipacije. Kada se istorijska analiza suoči s utabanim kolektivnim narativima, ona gubi na privlačnosti — jer istina je često neugodna, ružna, neprijatna i, što je najgore, ne služi nijednom velikom cilju, pogotovo u zlokobnim vremenima civilizacijskih posrnuća, kada su ljudi očajni za herojskim uzorima, pa makar ih pravili od blata. Ali upravo u toj neprijatnosti nalazi se prostor slobode: oslobađanje od laži kojima sebe tješimo, i, na kraju krajeva, rasterećenje tradicije od takvih laži.
Ukoliko episkopi Srpske crkve u Crnoj Gori, kao figure od velikog uticaja, ne mogu ili ne žele preuzeti tu odgovornost, onda se postavlja pitanje: ko će biti taj koji će to učiniti i kakve će mu biti namjere? Jer opasnost nije u tome što će neko mitski tumačiti prošlost, već u tome što se te fikcije politički zloupotrebljavaju — kao što se već dešavalo, posebno u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini, u kojima su preminule masovne ubice, sitne varalice, bitange i sjecikese iz bliže ili dalje prošlosti proklamovani „svecima“, zaštitnicima masovnih ubica, sitnih varalica, bitangi i sjecikesa na vlasti.
U takvom moralnom posrnuću, mit više nije način tumačenja prošlosti koji predstavlja neprocjenjivo kulturološko i identitetsko bogatstvo naroda, već primitivno oruđe za porobljavanje sadašnjosti. Pa ipak, treba paziti da ovakve pojave dobiju pravovaljanu kritiku, a ne polukritike koje nemaju svrhu da pogode u metu. Kolumnista podgoričkih Vijesti Željko Ivanović donekle je u pravu kada kaže:
„Iako su crnogorski i jugoslovenski komunisti bili perje u odnosu na boljševike druga Staljina, Joanikijeva istraga zločina ‘crvenih’ se završava sa Jasenovcem i Zidanim Mostom. Ne vide se gulazi i kolhozi, Sibir i Lubjanka, zato se danas ne vidi ni agresija i zločin nad Ukrajinom.“
Istina je da usporedba odnosa prema Pravoslavnoj crkvi u SFRJ i SSSR-u, u kojem je crveni teror odnio živote između 8 i 15 hiljada sveštenika i episkopa i u kojem su tridesetih godina prošloga vijeka organizovana masovna spaljivanja ikona i drugih svetinja uz prigodno veselje, nimalo ne odgovara onome što smo mogli čitati i slušati iz rigidne antikomunističke propagandne histerije, koja od devedesetih godina oblikuje umove generacija, i u kojoj je oslobodilačka vojska jugoslovenskih partizana proglašavana „gorom od ustaša“.
Istina je i da mnogi, iz banalne rusofilije, po potrebi ne vide ili ne žele vidjeti „gulage, kolhoze, Sibir i Lubjanku“, baš kao što neki drugi ne žele vidjeti da se najveći zločin nad Ukrajinom odigrao davno prije ruskog napada, odnosno 2014. godine, kada su NATO državnim udarom na vlast dovedeni otvoreni neonacisti — banderovci, koji su, uglavnom pod izgovorom dekomunizacije, u potpunosti razorili osjetljivo ukrajinsko društvo.
Zanimljivo je da Ivanović proziva pravoslavni episkopat u Crnoj Gori za nedosljednost, zapadajući u identičnu matricu prema kojoj je heroizacija Pavla Đurišića nešto užasno (što i jeste), ali ne i Stepana Bandere. Obje izopačene apoteoze ne služe ničemu drugom do legitimisanju moralnog sunovrata crnogorskog društva. Kada se likovi sumnjive prošlosti uzdignu na pijedestal nacionalne ili vjerske veličine, poruka koju društvo šalje nije samo revizionistička — ona je duboko cinična: krađa, nasilje i izdaja postaju opravdane ako ih obaviješ u dovoljno debeo sloj patriotske, teološke, a u ovom slučaju i proevropske retorike.
Na isti način se može čitati Ivanovićeva tvrdnja da je „SPC ideološka, a ne vjerska organizacija, i da njeni prvaci i mitropoliti nijesu pastiri mira i ekumenizma, već jedne ideologije i totalitarizma. Crveno pravoslavlje, tako ispada.“ Na stranu sada što bi se ovakva površna, a samim tim i netačna ocjena mogla primijeniti na sve i jednu vjersku zajednicu u Crnoj Gori i što, formulisana na način na koji jeste, ne zvuči kao dobronamjerna kritika, već kao tumačenje Ante Pavelića zbog kojega u NDH ne može postojati SPC — ona, zapravo, svodi više od 800 godina staru eparhiju, iz koje je izrasla crnogorska država, na više nego sporna promišljanja dvojice episkopa.
To je isto kao kad bismo tvrdili da je Rimokatolička crkva „ideološka, a ne vjerska organizacija“ zbog beatifkacije Stepinca, a Islamska zajednica isto to zbog blagonaklonog stava prema kolaboracionistima i zločincima iz vlastitih redova. Ivanović, u tom smislu nije manje rigidan od boljševika koji su uništenje Ruske crkve tumačili kao opravdan radikalan obračun sa jednim od carističkih ideoloških aparata, baš kao da evharistijska zajednica sa carem ili bez njega nije daleko više od toga. Ali, to je ono o čemu mora voditi računa i crnogorski pravoslavni episkopat. Zaista, zbog čega se u višestruko podijeljenoj zemlji crkva svodi na ravnogorski klub? I u skladu s tim, zbog čega se strah od boljševizma nastoji predstaviti kao opravdanje za raznolike oblike zla, od kolaboracije sa nacistima do masakriranja ljudi „pogrešne“ vjere? To što su brojne kritike crkve banalne, to ne znači da one nisu reakcija na dominantne crkvene banalizacije. Crkva ne može dopuštati da Hristos bude zasjenjen falsifikovanim biografijama i ratnim zastavama pretvorenim u ikone, već živjeti od duhovne snage da istinu kaže i onda kad je neprijatna, da grijeh nazove pravim imenom, pa makar bio obavijen barjakom sa pravoslavnim znamenjima ili mantijom. Ako se Crkva odrekne tog poziva, ako postane samo još jedna ideološka tribina u nizu, onda nije problem što je drugi napadaju — nego to što je u očima većine vlastitom zaslugom prestala da bude ono što tvrdi da jeste.
Ali, to je ono o čemu mora voditi računa i crnogorski pravoslavni episkopat. Zaista, zbog čega se u višestruko podijeljenoj zemlji crkva, zbog izjava episkopata, svodi na ravnogorski klub? I, u skladu s tim, zbog čega se strah od boljševizma nastoji predstaviti kao opravdanje za raznolike oblike zla — od kolaboracije s nacistima do masakriranja ljudi „pogrešne“ vjere?
To što su brojne kritike crkve banalne ne znači da one nisu reakcija na dominantne crkvene banalizacije. Crkva ne može dopuštati da Hristos bude zasjenjen falsifikovanim biografijama i ratnim zastavama pretvorenim u ikone, već živjeti od duhovne snage da istinu kaže čak i onda kada je neprijatna; da grijeh nazove pravim imenom — pa makar bio obavijen barjakom s pravoslavnim znamenjima ili mantijom.
Ako se Crkva odrekne tog poziva, ako postane samo još jedna ideološka tribina u nizu, onda glavni problem nije u tome što je drugi napadaju — već u tome što je u očima većine, prestala biti ono što tvrdi da jeste. Na kraju krajeva, zbog toga što je ne napadaju zbog Jevanđelja, već zbog onoga što nema baš nikakve veze s njim.
