Piše: Jelica Zupanc
„Da budućnost bude razumna, potrebno je da sadašnjost bude razumljiva; potrebno je, pre svega, da ona savremenicima bude razumljiva; nužno je, zatim, da savremenici, sa što je moguće većom iskrenošću, ispovede budućnosti svoja prava osećanja; od neizmerne je koristi da se iznese sušta istina. Poslužiće se budućnosti samo tako, ako sadašnjost, sa svim svojim naporima, patnjama, podvizima, sa svim svojim poniženjima, pogreškama i iluzijama, bude najvernije iznesena; ako u tome značajnom poslu lažna pera, koja su velike događaje i život posmatrala izdaleka i ovlaš, budu izbačena i izlomljena.”
(Dragiša Vasić, „Karakter i mentalitet jednog pokolenja“, 1919)
U našoj bogatoj književnosti i umetnosti, čak i u čitavoj kulturi, malo je ličnosti koje su kao Dragiša Vasić (1885-1945) književnik, advokat, novinar, akademik, publicista, svojim načinom života potvrđivale ono što su govorile, pisale i stvarale zalažući se za razotkrivanje „spoljašnjosti, prividnosti i maski“.
Bilo je mnogo slavnih ličnosti ovde, talentovanijih i uspešnijih od njega, miljenika čitavog društva ili makar posebnih klanova, uglednika koji su ostavili značajno delo, ali nije bilo takvog sklada reči, dela i života kakav je dostigao Dragiša Vasić u potrazi za istinom, u borbi protiv montiranih sudskih procesa, u odbrani prava i pravde, u zaštiti slabijeg, u kritici svake moći, i strane i domaće, u osuđivanju svake arogancije i sveopšte korupcije, ratnog i svakog drugog profiterstva, u rušenju stereotipa o patriotizmu koji iz pozadine druge gura u rat – dok se stovremeno hrabro borio za svoju zemlju i za obelodanjivanje izlizanih fraza o ljudskim vrednostima, o levici i desnici, o eliti, odbijajući pred kraj Drugog svetskog rata da napusti zemlju sa spasenim savezničkim avijatičarima, kojima je njegova supruga Nataša pomagala kao prevodilac.
Prošlo je više od sto godina od objavljivanja prve knjige Dragiše Vasića „Karakter i mentalitet jednog pokolenja“ (Novi Sad, Štamparija „Karadžić“, 1919), koja je mogla da nam bude od koristi da smo je čitali, ne samo u trenucima podgrevanja pitanja o karakteru i mentalitetu jedne generacije naših predaka ili o sadašnjoj naših potomaka – kako bismo se nadmetali u raspravama o istoriji (knjiga govori o borcima u dva Balkanska i Prvom svetskom ratu) – već i u našem redovnom snalaženju u stvarnosti.
Bez obzira na današnji ishod nametnute dileme: da li je reč o oslobađanju pre sto godina ili osvajanju; o jednom ratničkom naraštaju, njegovim agresivnim apetitima i mržnji ili o borcima za slobodu – možda bi nas ova knjiga blagovremeno upozoravala na stereotipe o narodima, kako da im ne podležemo tako i da ne preuzimamo krivice kao da su naš izum, te ne bismo bili zatečeni Orvelovom nagradom za knjigu „Slom nacija“ diplomate, eksperta za Kosovo, Britanca Roberta Kupera – ni njegovim rečima:
„Postmoderni svet treba da se pomiri s dvostrukim aršinima. Među nama, mi delujemo u skladu sa zakonom i otvorenom bezbednosnom saradnjom, ali kada je reč o staromodnim državama van postmoderne Evrope, moramo se vratiti na surovije metode iz ranijih epoha – na silu, preventivni napad, prevaru i sve što treba za opštenje sa onima koji još žive u 19. veku u kome je svaka država za sebe.“
Elite i narod
Da smo knjigu „Karakter i mentalitet jednog pokolenja“ čitali i rasli uz nju, bila bi nam stalna moralna podrška u naporu da nam se krize ne pretvaraju u katastrofe, jer predstavlja ispovest, iskreno iskustvo pravog pripadanika elite, vaspitanog i obrazovanog za intelektualca od rane mladosti koji je verovao u moć prosvećenosti, u važnost građanskih sloboda, humanističkih i demokratskih vrednosti – ali, pre svega, pojedinca koji se ne stavlja iznad društva, već deli sudbinu zajednice.
Vasić čak upozorava na opasnost od bezočnosti dela elite – njene sebičnosti, bogaćenja, „presićenosti“ i preuveličavanja zasluga – elite koja umesto da rešava, krize produbljuje, pri čemu, običan čovek, osim što biva zloupotrebljen, postaje predmet omalovažavanja i podsmeha uz pogrdne etikete: gomila, rulja, horda, čopor.
Kao da još uvek stoji njegovo upozorenje: „Nije otadžbina samo zemlja, teritorija, zeleni lugovi, bistri potočići i zvonici! Otadžbina je i Pravda i Uprava, i Sloboda i Sigurnost i Blagodet!“
Pre više od sto godina, u ovoj knjizi, Vasić primećuje da ima ljudi koji se „ne pašte oko moralnog pravila“ i koji „smatraju da je cilj života obogatiti se ili se uspeti na ona društvena mesta na kojima je vrlo ugodno i da je sredstvo za to iskoristiti neveštije i slabije u socijalnom smislu“, a „da se velika tragedija odigravala samo zato da bi dala maha njihovim sposobnostima iskorišćavanja i kojima je neshvatljivo da su i oni bili dužni u njoj da budu žrtve“.
Čak i oni koji danas smatraju ovu vrstu solidarnosti staromodnom kao i oni koji su se „snašli“, priznaće da su poluge svake vladavine neprevaziđene: siromaštvo i krivica, tako da će prepoznati sadašnjost u zapisu iz 1919. godine:
„I danas, evo, mi smo svedoci istih pogrešaka koje se ponavljaju. U knjigama i konverzacijama ništa nije ređe nego moći pročitati ili čuti iskreno ili istinito. Najveći broj i danas sudi o svim stvarima prema svojim optimističkim ili pesimističkim dispozicijama i težnjama svoga temperamenta nad kojim se niko ne trudi da se uzdigne; i tako o činjenicama, pojavama i važnim odnosima govori se i dalje bez iskrenosti, bez poznavanja, bez objektivnosti i po čuvenju. O onome što je moguće da se vidi, prouči i upozna na licu mesta, na izvoru, sudi se i zaključuje sa udaljenih osmatračnica, odakle se rasejano posmatra s rđavim durbinima. Lažno iskustvo ponovo preti da dovede u zabunu budućnost.“
Pri čemu, za egoiste, Vasić kaže: „Izvor svake njihove akcije, ono što jedino pokreće njihovu snagu, to je lični, opipljiv, blizak interes.“
Ovu svoju prvu knjigu, on piše tek izašao iz tri rata koja su se povezala (Prvog balkanskog, Drugog balkanskog i Prvog svetskog rata, učestvujući tako sedam godina kao rezervni oficir, u činu kapetana, u svim značajnim bitkama srpske vojske, više puta ranjavan i odlikovan) i posle uspelih pripovedaka među kojima je „Packo“, za koju je dobio, početkom 1914. godine, nagradu lista „Politika“ u čijem su žiriju bili Jovan Skerlić, Isidora Sekulić i Dragutin Kostić. Za moto te pripovetke, Vasić je izabrao misao La Rošfukoa: „Savršena hrabrost pokazuje se kada čovek bez svedoka čini ono što bi bio sposoban da čini pred celim svetom“, jer ona opisuje, usred ratnog okršaja i klanice na frontu požrtvovanost srpskog vojnika koji sahranjuje poginulog neprijateljskog borca odajući mu počast po cenu da i sam pogine.
U tako davno objavljenoj knjizi, koja obiluje podsećanjima na danas zaboravljene vrline: saosećajnost, zajedništvo, požrtvovanost, zaštitu slabijeg, solidarnost i pravednost, Vasić predviđa našu sadašnju zbunjenost osećajući da ćemo podleći nametnutim pretpostavkama i tuđim predrasudama kao da su istorijske činjenice. Izgleda da je budućnost za ovog pisca bila manja enigma nego što je to prošlost za nas uprkos silnim zapisima i dokumentima koja su nam ipak dostupna.
Odgovor Gistavu le Bonu
Knjiga „Karakter i mentalitet jednog pokolenja“ je zapravo Vasićev odgovor savremeniku, francuskom psihologu Gistavu le Bonu, koji je svetsku slavu stekao, pre svega, baveći se analizom i definicijom mase i njenom negativnom ulogom („Psihologija gomile“ 1895. godine u vreme industrijalizacije), a koji, zatim, u svojim radovima „Život istina“, „Psihološka učenja evropskog rata“ i „Prve posledice rata“ tvrdi da se narodi dele na krvoločne, ratničke i one civilizovane i da se o balkanske narode civilizacija samo očešala, da je srpski narod ratnički narod pun mržnje, kao i to da je tursko ropstvo kao politički režim bio najbolje prilagođen tom mentalitetu.
Strahujući da je ovakvo zaključivanje bez dovoljnog poznavanja stvari izbliza, netačno i opasno, Vasić priznaje zašto je pristupio odgovoru Le Bonu posle dužeg razmišljanja, ali i „ustručavanja da javno pretresemo ovo gledište uglednog francuskog filozofa“:
„Ali, mi smo hteli prvenstveno nas radi da se upustimo u pretres ovih značajnih pitanja: Jesmo li se mi zaista borili protiv Turaka sa strašću nasleđene mržnje? Vlada li, zbilja, u našim srcima bes divljačke mržnje protiv Bugara? Kakav je, u stvari, karakter i mentalitet Srba?“
Analizirajući Le Bonove zaključke, naš pisac zastupa pravo svakoga da bude tretiran kao čovek i onda kada je u podređenom položaju, navodeći neoprezna uopštavanja francuskog psihologa (na osnovu jedne posete Leona Buržoa francuskim vojnicima na zapadnom frontu) – o borcima i rudarima, bilo koje nacionalnosti:
„Gospodin Le Bon, govoreći o ulozi navike u genezi hrabrosti, tvrdi: da je dovoljno da se opasnost ponavlja, pa da se na nju lako navikne, i da ne treba preterivati mnogo o surovosti rovovskog života („Evropski rat“, str.238). I preporučujući ovo, g. Le Bon pada u istu pogrešku: radnici što rade u rudnicima, piše on, tako su navikli na ovaj život pod zemljom, da za njih on znači raj, dok onaj život na suncu znači pakao; isto tako vojnici u rovovima, zato što su navikli, ‘veseli su tamo i ne pokazuju nikakav znak umora’ („Evropski rat“, str.239).
A mi upućujemo na one što su navikli da žive u rudnicima i pod zemljom, treba ih pitati. Mi smo ih često i mnogo pitali i oni su nas uveravali da je za njih raj ono što je za sve ljude – sunce. Mi upućujemo na one što su navikli da žive u rovovima, treba ih pitati… oni stoje ‘u apsolutnoj tami, bez sna, s nogama u zaleđenoj vodi, osluškujući i najmanji šum u noći, s puškom u ruci, gotovi da umru’.
Je li zaista reč o čoveku, gospodo?
Ako jeste… umorni, katkad raspoloženi, gotovi da umru, oni trpe u dužnostima. Tako Francuzi, tako Srbi, tako svi koji se bore, zato što su ljudi koji trpe. Jer ono što tvrdi g. Le Bon, to je nemoguće i to će imati neiskazanih posledica kao zabluda.
Oni su roptali, i mi verujemo da su to činile sve generacije, u svim vremenima, one kojima je palo u deo da ostvaruju velike i teške nacionalne i socijalne poslove. Oni su roptali što su morali da daju živote, oni su roptali što ih daju, ali su ih davali.
Sa zemljacima g. Buržoa mi smo proveli dugo vreme i za njih imamo samo najveće poštovanje i divljenje; ali neka nam se veruje kada kažemo: oni nisu trpeli bez reči; oni su nam uvek imali mnogo da kažu, oni su nam često mnogo i govorili i oni su se, puno puta, na mnoge pojave imali da ljute.
Nisu oni trpeli bez reči, kao što ni Srbi nisu trpeli bez reči, kao što nijedan narod nije trpeo bez reči – eto to je prava istina.“
Zabranjene knjige
I kasnije, sa 56 godina, kao rezervni oficir Jugoslovenske vojske u Drugom svetskom ratu, Vasić je ostao da se bori protiv Nemaca i odbio da ode u London, dok su mnogi akademici, naučnici, umetnici i profesori, uz predsednika Srpske kraljevske akademije, potpisivali okupacioni Apel srpskom narodu. Tada je izbačen iz Advokatske komore kao antifašista i protivnik okupacione vlade, a posle rata izbačen je iz Advokatske komore ponovo, ali ovoga puta kao izdajnik naroda, a njegove knjige sklonjene su iz biblioteka, škola i izdavačkih planova – zaboravljen i od nove posleratne Srpske akademije nauka i umetnosti, iako je bio njen član od 1934. godine.
Ali, njegove teme, motivi i likovi ipak su poslužili kao inspiracija nekim piscima koji su, bilo veličanjem ili karikiranjem, crpli sokove iz Vasićeve zabranjene proze ne očekujući da će se snaga originala ikada ponovo probiti, jer je „istorija završena“, te autora nisu ni pominjali (romani i pozorišne adaptacije Dobrice Ćosića; pozorišni komad Bore Ćosića „Rado ide Srbin u vojnike“ – s motivima i replikama iz Vasićeve pripovetke „Resimić dobošar“ – Ateljea 212, zbog kojeg je mlađa Vasićeva ćerka Tanja pokrenula zahtev preko autorske agencije o zaštiti prava, ali bez uspeha, 1969. godine).
Danas, u promenjenoj ideološkoj matrici, kada već i istoričari iz prethodne socijalističke epohe nalaze reči razumevanja za ličnost i delo Dragiše Vasića (Latinka Perović u svojoj pohvali Radomiru Konstantinoviću, dotiče i Vasića kojim se ovaj filozof bavio s velikim interesovanjem) – vreme je da se, uz podsticaj ove knjige, istakne ono što ga izdvaja iz elite.
Uporedimo ga sa savremenim piscima: recimo, sam naziv knjige Mirka Kovača „Elita gora od rulje“ govori u prilog Vasićevom stavu o eliti, mada nas Kovačeva beleška o najboljem prijatelju, još poznatijem piscu, Danilu Kišu, stavlja u nedoumicu, jer ovaj kaže: „Ne mogu čitati knjigu u kojoj se glavni junak zove Živorad.“ Uz dodatak da je „Danilo tako duhovito i lijepo govorio o tomu da se pisac od nerva prepoznaje po kulturi naslova svojih knjiga, te kulturi davanja imena junacima svojih proza“. Možemo samo da se pitamo šta nije u redu sa imenom Živorad?
Boreći se uz „Živorade“, Vasić ima drugačije iskustvo:
„U toku ratova, mi smo bili u prilici da upoznamo razne narode i mi smo kod većine njih nalazili sjajnih osobina, dostojnih iskrenoga divljenja. Ali, u jednom pogledu mi se nismo mogli uveriti da je ma ko od njih nadmašio Srbe. To je u pogledu usmenog predanja, koje ima tako ogroman uticaj na ljudski život, gde mu nigde nismo mogli naći ravnoga, gde nigde nismo mogli videti više iskrenosti. Nešto ‘veličanstveno skromno’, primetio je kod njih, mi se sećamo, jedan francuski general.
Sasvim prosto, neusiljeno, vrlo otvoreno predstavio se srpski narod na krvavoj svetskoj pozornici. Ni jednog jedinog trenutka, on nije izgledao ni zagonetan, ni dvosmislen, ni nerazumljiv. U sjajnom, tradicionalnom ruhu prostote i vernosti, on je, u krvavoj tragediji, imao svoju ulogu: vidnu, dugu, mučnu i vitešku. A iz veličanstvenih loža, kao i iz jeftinih mesta odakle su ga posmatrali, složili se behu svi: da je on igrao vrlo, vrlo naivno.“
Pravo da se zadobije sloboda
Koliko je političkih analitičara, istoričara, urednika i novinara koji danas razmatraju temu Kosova pročitalo potresni putopis-dnevnik Dragiše Vasića „Dva meseca u jugoslovenskom Sibiru“ (Beograd, Geca Kon, 1921), a koliko njih zavirilo u njegovu uzbudljivu polemiku, prvu objavljenu knjigu „Karakter i mentalitet jednog pokolenja“ na koju ovde podsećamo? Da li razumemo antiratni motiv proze pisca koji ne ostaje u Francuskoj, već se vraća u svoju zemlju da bi se odazvao na mobilizaciju za Prvi balkanski rat 1912. godine i sve kasnije, stalne mobilizacije u 20. veku za odbranu Srbije kao i Jugoslavije? Zašto nas to i dalje zbunjuje u vezi sa ranijim epohama: antiratni pisac u ratu?
Koliko nas je čitalo Vasićeve zapise sa Kosova i iz Albanije (iz Prvog balkanskog rata 1912, zatim, boravka u Tirani 1913, te povlačenja naroda i vojske preko Albanije 1915. i sa „vojne vežbe“ 1921. godine, zapravo, gušenja albanskih pobuna), nas koji smo tokom školovanja čitali i učili o socijalisti Dimitriju Tucoviću i njegovo delo „Srbija i Arbanija“, koje je i Vasić cenio, jer su obojica bili protiv stereotipa o malim narodima i zalagala se za princip nacionalnog oslobođenja, pa tek onda za svoje ideološke ciljeve – jedan kao socijalista a drugi kao liberal? Ili je i to paradoks za nas danas: sloboda iznad ideologije?
Ako se Miroslav Krleža, Vasićev prijatelj, potičući iz druge tradicije i drugog iskustva, kao i drugačijih ideoloških polazišta, trudio da razume Vasića, zašto mi danas to nismo u stanju? Da li nas zbunjuje što se Vasić – iako republikanac u monarhiji, advokat koji je i komuniste branio na sudu u kraljevini i izdavao kao urednik i novinar liberalno-demokratski list „Progres“, zabranjivan u toj kraljevini – ipak, u sva četiri rata u 20. veku, dva balkanska i dva svetska, borio u vojsci te monarhije, u vojsci zemlje čiji je prvo građanin bio, pa tek onda član neke njene političke partije, ideološki neistomišljenik, poznati pisac, uspešni advokat, uvaženi akademik, pripadnik nekakve elite? Je li i to za nas paradoks, najveći od svih – intelektualac koji ne traži privilegije za sebe?
Podsećajući Le Bona na pretke iz Francuske revolucije, Vasić govori o našim precima i podjednakom pravu da se zadobije sloboda pri čemu analizira presudne istorijske momente u Srbiji od 1804. godine, uz zaključak:
„Mi smo imali pretke čije samopouzdanje nije nikad nadmašeno. Sa sopstvenom natčovečnom snagom, bez saveznika, bez sredstava, bez ičije pomoći, svetu je to poznato, uspeli su oni da raskinu lance vekovnog ropstva. Kad patnje behu dostigle vrhunac, oni se podigoše uspravljeno, neustrašivo, s pouzdanjem u svoje sopstvene moći. Te moći behu male. Ali ovi prosti seljaci hteli su slobodu pošto-poto, i stvorili su je. A njihov pokret, poznato je, bio je jedan odjek jedinstvenih napora očeva g. Le Bona iz 1789. godine.
O velikoj Francuskoj revoluciji postoje, uostalom, mnoga i različita mišljenja. No mi smatramo da smo u potpunom pravu kad zahtevamo samo jedno: da se prema našim precima bude podjednako pravičan kao prema Francuzima iz Revolucije.“
Po cenu da danas zvuči patetično, demodirano i skroz tradicionalistički, treba pomenuti da je Vasić pisao o svojim saborcima, o narodu koji je „do kraja ostao na svome mestu, čvrst i uspravan, pored one zastave na kojoj stoji zapisana velika ideja moralnog individualizma i suština svake demokratije: Zajednica je cilj čoveka i obratno – čovek je društveni cilj.“
Zabeležio je da je optimizam tog naroda na Solunskom frontu, posle svih razočaranja, bio mnogima neshvatljiv i podsećao na reči Ernesta Denija o srpskom narodu „koji se nadao protiv svake nade“.
Podsećamo, posebno one koji su lenji da se užive u epohu oslobodilačkih ratova ili nemaju snage da je razumeju bez kasnijih razočaranja i bez naknadnih ideoloških narativa, da se tada ideje internacionalizma i nacionalizma nisu međusobno isključivale kao danas, a osećanje za zajednicu nije uključivalo mržnju prema drugima – o čemu je pisao istoričar ideja Isaija Berlin.
Svojatanja i laži
Teško je reći šta danas više šteti ovom retkom čoveku: svojatanje primitivnih populističkih nacionalista-šovinista ili odbacivanje nekih krugova kulturnih poslenika koji uporno šire netačne činjenice o njemu (kao ministru kulture u okupacionoj vladi Milana Nedića, zanemarujući podatak da je Vasićevo ime na Objavi Nedićevog kabineta kao „buntovnika protiv legalnih vlasti“ 1942. i na nemačkoj poternici generala Vermahta Paula Badera, zapovednika Srbije 1943. godine, da je izbačen iz Advokatske komore, a žena Nataša i ćerka Tanja strpane u logor na Banjici u kome su boravile šest meseci, pri čemu se sastav kvislinške vlade oduvek zna kao i to da je minister kulture bio Vladimir Velmar Janković). Da li je potrebno ovde dodati Vasićevu misao o istoriji koja na neka pitanja neće odgovoriti, jer ta pitanja tamo neće ni biti postavljena?
Ipak, posle objavljivanja naučne studije istoričara Miloša Timotijevića „Dragiša Vasić i srpska nacionalna ideja“ (Službeni glasnik, 2016) kojom je, da bi se Vasić razumeo, detaljno prikazan čitav kontekst i okolnosti, svet ideja, političkih struja, uverenja, ekonomskog i kulturnog stanja Srbije u kojoj je on odrastao, školovao se i razvijao kao intelektualac – treba da se nadamo da više neće biti moguća razna nagađanja, navijanja i zloupotrebe ove izuzetne ličnosti.
S obzirom na to da je OZNA (Odeljenje za zaštitu naroda NOVJ) zaplenila 1945. godine sve beleške, dnevnike, dokumenta, telegrame, raporte, vojne izveštaje i pisma Dragiše Vasića, koje je prikupljao i pažljivo čuvao, nismo imali i još uvek nemamo uvid (osim privilegovanih pojedinaca, među kojima su pisci Miroslav Krleža i Dobrica Ćosić) u mnoge korisne podatke o različitim događajima, datumima i ličnostima iz Drugog svetskog rata, a ni dragocena razmišljanja ovog pisca, kao što nam ih je pružio iz svog iskustva u Balkanskim i Prvom svetskom ratu. Time je istoriografija uskraćena za mnoge važne i presudne momente.
Kao da je sve to predvideo pre više od sto godina, Vasić upozorava:
„Kada bi istorija bila istina o prošlosti, kada bi one monstruozne istorijske ličnosti bile postavljene na svoja prava mesta i rat sa svim svojim strahotama bio opisan onakav kakav je, a ljudi onakvi kakvi su bili, verovatnost ratova bila bi smanjena.
Da je Bonaparta ocenjen onakav kakav je u stvari bio, da je njegova aktivnost objašnjena s obzirom na onaj društveni interes i onaj neosporni kriterijum o kome govori g. Le Bon; da je, jednom rečju, on bio postavljen na svoje pravo mesto, izgleda nam, on ne bi bio ni onako obožavan, ni onoliko podržavan. Njegove male figure, s ‘bankarskim trbuhom’, ‘podbulim licem’, s rogljastom kapom i skrštenim na prsima rukama, ljudi bi se sećali s jezom, možda, s odvratnošću.
Da je njegova aktivnost onakva kakva je u stvari bila, sa svim svojim užasima, sa svim svojim stradanjima i bolovima, verno naslikana, rat bi, u mozgovima ljudi, značio nešto sasvim različito od čarobnih i fantastičnih ljudskih igara. Jer, u čemu to beše ambicija Napoleonova, šta to beše pokretač njegove delatnosti, šta je hteo ovaj čovek kome se toliko divilo? Njegova ambicija bila je prosto u tome: da sebi potčini svet.
A ono što je on hteo bilo je nemoguće, jer se protivilo zakonima koji su njemu bili nepoznati ili koje on nije hteo ili nije umeo da poštuje. Da bi ostvario ono što je nemoguće, on je, zna se, doprineo da svet pod njim pozna jedno od najstrašnijih krvoprolića u istoriji.
A na tom nemogućem mozgovi su imali odlučno da insistiraju, a ne na ličnosti Bonapartinoj koja je slavljena.
A to nemoguće to je onaj opšti interes i neosporni kriterijum koji je imao da postane, možda, večna aksioma. Pred tom aksiomom istorija se, verovatno, ne bi još strašnije ponovila; pred njom da li bi mogle biti izgovorene reči Viljema Drugog: ‘Sećajte se da je nemački narod izabran Bogom; na mene, cara nemačkog, sišao je duh Božji, ja sam njegov instrument, njegov mač, njegov branilac’.
Mi smo neprekidno pomišljali na one pisce koji su zanemarivali onaj društveni interes i onaj neosporni kriterijum, pa smo se pitali: zar je neizbežno da i psiholozi padaju u istu pogrešku, slikajući ljude ne onakve kakvi su oni u stvari, već po svome ukusu, neprirodne i nestvarne?“
Da li je Dragiša Vasić preispitivao svoje mišljenje i svoju savest, da li je prolazio kroz iskušenja, sumnje, razočarenja, „dvoumice“ i patnju, da li je grešio?
Jeste – i pisao je o tome, ali nikada nije posumnjao u misao svog omiljenog filozofa Monteskijea koga citira: „Kad bih znao neku stvar koja je korisna za moju familiju, a nekorisna za moju otadžbinu, trudio bih se da je zaboravim. Kad bih znao neku stvar koja je korisna za moju otadžbinu, a štetna za Evropu i za ljudski rod, ja bih je posmatrao kao zločin.“
Tako je i bilo: Vasićeva porodica, deca i potomci podneli su veliki teret njegovih zalaganja za budućnost – da bude razumna. Da li je vredelo?
Najbolji odgovor na suštinsko pitanje o našem današnjem odnosu prema Dragiši Vasiću i razumevanju njegove delatnosti, ponudio je teoretičar književnosti profesor Milo Lompar, veliki poznavalac i ličnosti i dela ovog pisca (naučna studija „Moderna vremena u prozi Dragiše Vasića“ – Filip Višnjić, 1996), kada je u svoj knjizi „Duh samoporicanja“ (Novi Sad, Orfeus, 2012) zapisao: „Egzistencijalni intenzitet Vasićevog angažmana, njegov protivurečni – saosećajni i kritički – etos mi danas ne možemo da shvatimo, kao da više nismo emotivno i saznajno sposobni za taj intenzitet.“
Izvor: RTS OKO
