Piše: Dr Radoslav T. Stanišić
Divlje jagode su vjerovatno najtopliji film Ingmara Bergmana. U njima je iscrtana geografska i duhovna odiseja starog profesora Isaka Bjorga (njegovo ime na švedskom znači otprilike ’’ledena tvrđava“). Profesor se sprema na put, za vožnju od 14 sati ka Lundu, gradu u kojem treba da primi počasni doktorat za svoj pedesetogodišnji stručni rad. Živi sa Avgodom nešto malo mlađom od njega okretnom i preciznom kućnom pomoćnicom, i psom. Sanja san; crne konje koji vuku kočiju u kojoj je mrtvački sanduk i ruku koja oživljava i želi da ga povuče, ali, u tom sanduku je u stvari on!?
Uspio je ovaj put prilično slabašno da se istrgne iz tog jakog, sigurnog stiska i poziva. Da li snove izmišljamo ili su oni dio nas, dio života koji nikad nismo proživjeli i koji nas odvaja od ovog svakodnevnog? Veliki sat bez kazaljki, simbolično pokazuje da je njegovi vrijeme već isteklo. Vrijeme ima svoj smisao samo ako ima trajanja i ako mi trajemo u njemu, naravno svojim proživjelim životom i ljudskim tragom koji smo utrli kroz njegov tok. Pokušava da ima otvoreni razgovor sa sinom Evaldom ciničnim i depresivnim čovjekom koga Marian planira da ostavi. Marian je Evaldova supruga. Evaldo je hladan i rezervisan, ne voli djecu i to otvoreno pokazuje kada mu Marian saopštava da je trudna; – govori joj da je on samo hodajući mrzac iako ima samo 38 godina.
Profesoru je sedamdeset i osam godina, osjeća se umornim — tako da mu sve te spoljne počasti ne znače mnogo. Njegove misli vezane su više za prošlost — a budućnost je u njima samo spokojstvo i smrt na koju se već psihološki priprema. Bergman je imao sreću da privoli na saradnju čuvenog reditelja i glumca, koji tumači profesora Viktora Šestrema, kome švedski film u mnogo čemu duguje svoju autentičnost, stil, dramatičnost, psihološku vezanost za prirodu, literaturu i sve ono što Nordijce čini tako svojim u kulturnim i istorijskim ovirima.
Marian mu govori u toj dugoj vožnji ka Lundu da je stari egoista i da je uvijek mislio samo na sebe, on to prihvata mirno i bez protivljenja bilo kakvoga.
Profesor sam ističe da je trenutno zdrav i da nema razloga za nespokojstvo. U životu je znao samo za rad, brak mu nije bio naročito srećan mada žali što je ostao bez žene, imao je devetoro braće i sestara i svi su pomrli. Snaga ovog Bergmanovog svođenja računa jednog dana u životu, ili bolje rečeno: života u jednom danu, s obzirom da dugo putovanje priziva razna sjećanja, u kojem on kombinuje objektivne i subjektivne stvarnosti Bjorgovog života. Želio bi da se izveze iz kuće, da sam upravlja automobilom, da posjeti mjesta svoje mladosti, da se podsjeti onih divnih dana u kojima su se okupljali u kući svojih roditelja. Bjorg se kroz cijeli film sjeća njegove kuće i velikog dvorišta, šume i divljih jagoda. Možda je, zadnji put otišao do njih. Sjeo je u šumarku i uspomenu se navirale kao jesenje kiše. Te šumske, male slatke jagode za njega je brala Ona – a on je ipak nije oženio!?
Ponovo je osjetio ukus tih divljih jagoda i svoje neobuzdane mladosti i u preplavljenim uspomenama vidio je nju – Saru. Obuzelo ga je osjećanje ispraznosti u tuge.
Sve se to preliva iz jednog u drugo, gube se razdaljine događaja, izjednačuje se prošlo i sađašnje vrijeme, želje i realnost, te se zajedno pretvaraju u jedan dijalog o prolaznosti, snovima i željama. Na putu ka Lundu profesor i Marian primaju stopere, dva mladića i djevojku koji su vrlo simpatični, kada su se malo bolje upoznali uspostavili su iskren odnos. Čak su bili sa profesorom i na ceremoniji dodjele nagrade. Svirali su mu pod prozor i sa njim se dirljovo oprostili. Otišli su na put za Italiju s gitarom u ruci. Koliko je mladost lijepa toliko je – starost tužna. Profesor odlazi u posjeti svojoj mjaci koja ima 96 godina. Živihna i krepka starica koja se žali da joj niko ne dolazi, samo joj pišu pisma a dolaze samo kada im zatreba novac. Majka kaže svome sinu Isaku da ima jednu veliki manu – što ne umire-!?
Sve događaje, pa čak i ono što smo željeli a nismo postigli, Bergman svrstava u jednu ravan, u istu atmosferu i podređuje je jedinstvenom smislu. Profesor Isak širi oko sebe beskrajnu tugu i saosjećanje. To je život koji nestaje — a da se nije do kraja ostvario i postigao sreću za kojom je toliko čeznuo. Svojom metaforičnošću Divlje jagode se zbog svega toga preobražavaju od intimne Ijudske drame u poetsku baladu o prolaznosti, vremenu i životu koji se neprekidno obnavlja i traje bez obzira na ono šta će se dogoditi. Bergman ne želi čovjeka da zamijeni stvarima ili nekakvim objektivnim činjenicama te film tako komponuje da je u njemu taj subjektivni doživljaj nešto što je nezamjenljivo.
Izdvajam kadrove u sutonu – u toj pukotini između svjetova; kada jato ptica prelijeće iznad profesora dok on šeta šumom prilazeći kolijevci prekrivenoj bijelim čaršavom a u drugom zvučnom planu ide kompozicija sa klavira. Ova scena podsjeća profesora što je možda trebalo biti u njegovom mladom životu, ali taj život na njegovu žalost nije doživio sa Sarom? Ovim kadrovima je omogućeno da utiču na promjene između sekvenci, još više, na sam intenzitet ove unutrašnje drame.
On je Marian, svoju snahu volio iako je ona prema njemu bila drsko i ponekad bolno otvorena. Ipak, ona mu je govorila istinu a on je to cijenio. Na kraju dana oprašta se sa sinom i snahom poželio joj je da brak sa njegovim sinom Evaldom uspije. Marijan ga je napokon zagrlila. Pozdravila se s njim i otišla za svojim životom. Bergman je izuzetan i originalan stvaralac i zato je ovaj film tako neobično živ i lišen svake doktrine.
Dok je potpuno smiren i strpljiv ležao u krevetu, sam sa svojim mislima, poslednji put se sjetio svoje stare kuće, bašte, šumarka i Sare. Budan je sanjao završavajući još jedan dan, možda poslednji, spokojan u svojim dugim sjećanjima. Otplovio je mislima ka svome jezeru i u svoju nepovratnu mladost, vidjevši još jednom Saru koja mu je kazala: Isak, nema više divljih jagoda!
Izvor: RTCG
