Piše: Nada Kovačević
U vremenu buke, podjela i površnosti, dobrota sve češće ostaje u sjenci. Ne zato što je nemoćna, već zato što ne traži pažnju, priznanja ni aplauz. Otac Gojko Perović kaže da dobrota podrazumijeva trud i ličnu odgovornost – da mislimo više na druge nego na sebe, da biramo ono što traje nad onim što je prolazno. I dok svakodnevica ljude usmjerava ka sebičnosti i ličnom komforu, vjera – kako hrišćanska, tako i islamska – podsjeća nas na ono uzvišeno i trajno: na suživot, razumijevanje i spremnost da budemo bolji.
– Islam je vjera mjere, ali u dobroti nema granica – dobro ostavlja trajne tragove, dok zlo na kraju nestaje samo od sebe – poručuje imam Džemal Dacić, naglašavajući da istinska vjera poziva na povezivanje ljudi, a ne njihovo razdvajanje.
Dobrota je temelj vjerovanja
U razgovoru sa Perovićem i Dacićem otkrivamo kako različite vjerske zajednice, uprkos razlikama, dijele istu poruku: da je dobrota temelj svakog istinskog vjerovanja i da nas upravo ta nit može povezati u vremenu podjela i nepovjerenja.
– Dobrota je oduvijek imala problem da dobije pažnju ljudi. A to je zbog toga što ona poziva na ugledanje, na podražavanje, ona stvara obavezu da joj mi koji je vidimo ili čujemo za nju nalikujemo – ističe Perović.
On dodaje da to opet podrazumijeva da mislimo više na druge, nego na sebe, da mislimo više o neprolaznom nego o prolaznom.
– I zato, u prvi mah, sve mnogo lakše i spontanije uvijek ide u pravcu neke naše sebičnosti i zadovoljenja naših primarnih sebičnih potreba, a dobrota ostaje u tamo nekom fajlu „o tom ću misliti sjutra“ – kaže Perović.
Duhovno veče u Trebinju: Otac Gojko Perović o potrebi čovjeka za Bogom
Sa druge strane, još od antičkih vremena, po njegovim riječima čovjek je pozivan ili od svoje savjesti ili od nekog priziva sa više da iskače iz svoje zone udobnosti, ne sjutra, i ne negdje drugo, nego ,,sad i ovdje“.
Perović naglašava da niko ne voli sukobe ,,u svojoj kući“, kao što reče čuveni lik iz „Pozorišta u kući“, ali, poput nekog borilačkog sporta ili akcionih filmova, volimo da sukobe i svađe gledamo u tuđem dvorištu i na ekranu televizora ili telefona.
– Mislim da je, najvećim dijelom, takav poriv ujedno i primarni motiv zašto mi u Crnoj Gori gledamo prenose Skupštine. Mali broj ljudi ih gleda kako bi tamo vidio izglasavanje nekog zakona ili postizanje nekog dogovora, a mnogo veći broj voli da gleda takve stvari zbog takmičarskog navijanja ,,šta su ovi moji rekli ovim njihovima“ i obrnuto. U tom smislu, to je sve nekako prirodno i očekivano…. Ali mislim da se odavno prešla granica i da smo dužni, jednako mi koji emitujemo javne poruke i vi koji ih prenosite, da pojačamo prisustvo riječi koje svjedoče razgovor, razumijevanje i mogućnost sporazuma… – poručuje Perović.
On ističe da su vjerske zajednice ključne za izgradnju mira i povjerenja među ljudima. Iako se često vjerama pripisuje odgovornost za podjele i sukobe, on naglašava da problem nije u vjeri, već u nevjeri – u gubitku povjerenja u Boga i ljude. Vjere, kaže, imaju zajednički cilj: ljubav i mir.
Dodaje da različite vjere ne bi trebalo da nas uznemiravaju, kao što ne bi trebalo da nas uznemiravaju ni različiti građani. Ključ su poštovanje zakona i dobra volja, koja se gradi promocijom onih vjerskih učenja koja nas povezuju – a to su poruke ljubavi.
Vjerske zajednice, prema njemu, treba da djeluju zajedno – naročito u pomoći mladima i ranjivim grupama – i da se bore za pravo na prisustvo u javnom prostoru, koje je često osporavano zbog naslijeđenog ideološkog jednoumlja. Takođe, treba da zajednički nastupaju u borbi protiv nasilja i u humanitarnim akcijama.
Perović zaključuje da vjernici treba da daju primjer i umiju da ćute kada je potrebno, jer i tišina može biti snažna poruka, posebno u vrijeme posta i duhovne introspekcije. Govoreći o dobru, naglašava da je to na prvom i posljednjem mjestu, razvijanje – svakodnevno, neprestano – svijesti da sve što imamo nije naše nego smo ga dobili na dar.
Svi smo „u tranzitu“
– Ako smo toga svjesni, onda ćemo lakše to što svakako u suštini „nije naše“ dijeliti sa drugima. Eto to je središte vjere koja povezuje naš odnos prema Tvorcu i naš odnos prema drugima, koji, gle čuda, imaju istog Tvorca i istog Darodavca, kao i mi… – poručuje Perović.
Čitaoci u vremenu brzine, konflikta i zbunjenosti možda više ne vjeruju da se „dobro isplati“, a Perović naglašava da ćemo kategoriju koristi i isplate shvatati drugačije ako vjerujemo da smo ovdje samo ,,u tranzitu“.
– Onda ćemo znati da će nam se neki ulog koji dajemo ovdje i čija se ni isplata ni kusur ovdje ne mogu izbrojati kako treba – stostruko vratiti tamo, u vječnosti, gdje će nam najviše valjati. A opet, paradoksalno a istinito, posljedice toga „vječnog posla“ pokazaće svoje plodove i ovdje, u dobru drugih, iako možda mi od toga nećemo imati neke plate, neki odred ili neku zahvalnicu… – poručuje Perović.
Imam Džemal Dacić, šef kabineta reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori, ističe da je dobrota djelo koje se može pokazivati na različite načine.
– Islam je vjera mjere, ali u dobroti nema granica – dobro ostavlja trajne tragove, dok zlo na kraju nestaje samo od sebe – poručuje Dacić. Podsjeća da i danas uživamo plodove dobrih djela onih koji više nijesu među nama, jer dobro preživljava, a zlo je prolazno.
Navodi i priču o dva vuka u čovjeku – jedan vodi ka dobru, drugi ka zlu. Onaj kojeg hranimo, taj će pobijediti. Zato treba hraniti ono dobro u sebi.
Vjera, kaže Dacić, ima zadatak da probudi čovjeka, a dobrota može promijeniti i nas i druge. Bez obzira na stanje svijeta, treba da budemo dobri – kao mjesec koji osvjetljava put drugima.
Smatra da je uloga vjerskih zajednica bitna u promovisanju univerzalnih vrijednosti poput poštovanja, mira i solidarnosti – naročito u vremenu podjela i nepovjerenja.
– Polupismenost i nepismenost su bičevi današnjeg vremena. Mi treba da znamo da stvari treba koristiti, a ljude voljeti. A mi nekako naopako postupamo, stvari volimo, a ljude iskorišćavamo. Priznajmo da je danas i ljubav pojeftinila, a da nam pohlepa pojede ljudskost. U zaboravu na Boga, duša nam postaje pusta, a srce ostaje da zjapi prazno – napominje Dacić, dodajući da se religiozan čovjek vezuje za božju riječ, za božju knjigu, sa čijih stranica se reflektuju univerzalne vrijednosti čovječanstva: ljubav, ljepota, pravda, pravičnost, dobrota, solidarnost, potpomaganje…
Dacić poručuje da svi vjernici u Crnoj Gori dijele zajednički – abrahamski identitet, koji treba biti temelj suživota. Vjerujemo u jednog Boga i konačan sud, pa ne treba da sudimo jedni drugima ovdje na zemlji, već da taj sud prepustimo Bogu.
Podsjeća da smo braća po Adamu i po otadžbini, te da treba da volimo Crnu Goru i gradimo društvo u kojem će se svi osjećati dobro. Malo žara i dobre volje dovoljno je da stvorimo ambijent mira i ljepote – jer, kako kaže, sve je do nas i sve dolazi od nas.
Dacić ističe potrebu za „ljudima spajalicama“ – onima koji traže kompromise i grade dijalog, kako s humanističkog, tako i s religijskog stanovišta. Živimo jedni pored drugih vjekovima, dijelimo ulice, škole, zajednički prostor – zato je važno unapređivati međureligijski dijalog i promovisati istinski suživot.
Naglašava da smo jedni drugima najbliži i najpotrebniji, a institucija komšiluka to potvrđuje. Vjeruje da smo dobri ljudi i da svako dobro djelo, bez obzira na veličinu, ima vrijednost – posebno ako je učinjeno iskreno. Dobro djelo dobija dušu kroz iskrenost, a poštovanje i ljubav prvo moramo pružiti ako želimo da ih dobijemo.
– Lijepa riječ i osmijeh ne bi trebalo da imaju granice – kao ni sunce koje sija za sve. Dobrota nema cijenu, a treba da je promovišemo zbog nje same, kao što ruža daje miris svima ili stablo hladi i onoga ko ga želi posjeći. Tolerancija je i kada tolerišemo one do kojih nam nije stalo. Suživot je minimum, a nama treba zajednički život. Često razgovaramo samo sa sličnima – tek kad ih „učinimo“ dijelom nas. Takvo razmišljanje proizlazi iz ograničene svijesti. Moramo preispitivati svoje postupke svakodnevno: da li su nam dobra djela veća od loših. Zapitajmo se – živimo li jedni pored drugih, sa drugima ili za druge. Prava duhovnost počinje kada živimo jedni za druge. Istinski vjernik ne može biti ostrašćeni nacionalista – to je suprotno vjeri. Vjera podrazumijeva mir, razumijevanje i poštovanje, a ne mržnju – poručuje Dacić.
Napominje da u Crnoj Gori možemo biti različiti, ali zajedno graditi harmonično društvo.
– Dijalog je ključ povezivanja različitosti i otkrivanja zajedničkih vrijednosti. On ne znači razgovor samo sa istomišljenicima, već i sa onima koji misle drugačije. Od vjerskih vođa se očekuje da prednjače u tome, jer političari danas često samo produbljuju podjele. Ipak, ostaje nada da će doći bolje vrijeme – naglašava Dacić.
Ne postoji društveni sistem, ne postoji država koja će u potpunosti riješiti socijalna i materijalna pitanja nevoljnika, siromašnih. Ali postoji svijest ljudi koja se u određenom trenutku mobiliše.
On je poručio čitaocima:
– Ako činimo dobro očekujući nešto zauzvrat, to nije pravo dobročinstvo, već trgovina. Islam uči da dobro treba činiti iskreno, bez prigovora i samohvale, jer tako ne umanjujemo njegovu vrijednost pred Bogom. Dobra djela imaju moć da nas očiste od prošlih grešaka – kako kaže Kur’an: „Zaista dobra djela brišu loša“. Ona smiruju savjest i pomažu u izgradnji unutrašnjeg balansa.
Kada činimo dobro javno, važno je da to ne radimo radi pohvale, već da podstaknemo i druge. Idealan milodar je onaj koji ostaje skriven – poznat samo Bogu. Vjera nas uči da pomažemo svakome, bez obzira na vjeru ili porijeklo, i da ne mrzimo nikoga, već samo loša djela. Naša dužnost je da zlo ispravljamo – ne osudom čovjeka, već pomaganjem da se promijeni.
Izvor: Pobjeda
