Piše: Lidija Glišić
Svijet je pun neočekivanih, nevjerovatnih i nepredvidivih događaja, ali čovjek i dalje vjeruje u iskustva prošlosti i stečena znanja kao jedina oruđa kojima te iznenadne situacije može da izbjegne.
Kada je početkom sedamnaestog vijeka jedan holandski moreplovac uplovio u Karpentarijski zaliv, otkrio je novi kontinent – Australiju. Ovo pomorsko otkriće “prosvijetliće” Evropljanina tog vremena još jednom iznenađujućom činjenicom koja ne mora biti važna, ali je svakako zanimljiva.
Do otkrića Australije, vjerovalo se da labudovi mogu biti samo bijele boje, tačnije, to je do tada bila neoboriva istina. Sa otkrićem najmanjeg među kontinentima, saznaćemo da ove ptice mogu imati i crno perje. Nama današnjima ova pojava je značajnija u simboličkom nego u zoološkom smislu.
Danas je Crni labud simbol neočekivanih događaja, rijetkih i nepredvidivih, koji iz korijena mijenjaju našu predstavu o znanju i predikciji budućnosti. Popularizovao ga je pisac, broker i matematičar Nasim Nikolas Taleb u svojoj knjizi nazvanoj baš po ovoj rijetkoj ptici, ukazujući nam na bezuspješne pokušaje da razumijemo prelomne događaje koje ne očekujemo jer koristimo staromodne načine tumačenja prošlosti i istorije kao “učiteljice života”.
Crni labudovi su objašnjivi, ali uvijek naknadno, kaže Taleb, čovjek o posljedicama obično brine ex post, prekasno. Naša nesposobnost da shvatimo Crnog labuda potiče upravo od pogrešnog tumačenja prošlosti kao nečega definitivnog i reprezentativnog za budućnost. A ipak, sve ključno što se dešava čovječanstvu podleže dinamici Crnog labuda. Primjeri ovakvih događaja su ekspanzija interneta, izbijanje Prvog svjetskog rata, teroristički napad 11. septembra u SAD-u, krah svjetskih berzi 2008…
Svijet je manje predvidiv nego što želimo da vjerujemo. Ljudi precjenjuju znanje i potcjenjuju haos. Tradicionalni modeli često zanemaruju ekstremne, rijetke događaje koji zapravo oblikuju istoriju i naš život.
Tri slabosti ljudskog razumijevanja
Taleb upozorava da ljudi imaju ograničene sposobnosti da razumiju i predviđaju tok istorije ukazujući na tri ključne slabosti.
Prije svega, skloni smo da pojednostavljujemo svijet i donosimo zaključke na osnovu ograničenog znanja, što nas dovodi u zabludu o razumijevanju. Zatim, ono što se dogodilo u prošlosti danas nam djeluje jednostavnije nego što je zaista bilo u vrijeme kada se odigralo, pa nas vodi u svojevrsnu retrospektivnu iluziju. Treća slabost je čovjekovo povjerenje u autoritete koje nas tjera da prihvatimo mišljenja istoričara, filozofa i ideologa kao činjenice, zanemarujući kompleksnost stvarnosti.
Ako zastanemo upravo kod ove slabosti, tu svakodnevno zatičemo analitičare naše stvarnosti koji, oslonjeni upravo na prethodno opisane slabosti, pokušavaju da nam objasne šta se zapravo zbiva pred našim očima. Poput njih, i novinari i intelektualci su ljubitelji zvučnih formulacija, korisnih alatki da se domognu nepobitnih činjenica kako bi ih utkali u priče koje odaju utisak kauzalnosti i znanja.
Relativizujući univerzalnu vrijednost iskustava iz prošlosti, Taleb navodi riječi jednog kapetana broda: “Ali u svom radnom vijeku nisam doživio nijednu nesreću koja bi uopšte bila vrijedna pomena. Za sve ove godine na moru, vidio sam samo jedan brod u opasnosti. Nikada nisam vidio brodolom, niti sam ga doživio…”
Ove riječi izrekao je 1907. kapetan “Titanika”, samo pet godina prije nego što će njegov brod potonuti, a ova nesreća postati najpoznatiji brodolom u istoriji.
Antikrhkost
Crni labud nastaje upravo u procjepu između onog što ljudi stvarno znaju i onog što misle da znaju. Njegova pojava nas opominje da svijet ne funkcioniše po pravolinijskoj logici, da velike promjene dolaze iznenada, i da je potrebno pokazati manje arogancije a više skromnosti pred nepoznatim, kao i otpornost koju Taleb naziva “antikrhkost.”
Ovaj pojam ne označava samo sposobnost preživljavanja tih vanrednih događaja, već i sposobnost da se postane jači.
“Otporno se odupire potresima i ostaje isto; antikrhko se poboljšava. Ta je odlika u temelju svega što se s vremenom mijenja: evolucije, kulture, ideja, revolucija, političkih sistema, tehnoloških inovacija, kulturnog i ekonomskog uspjeha, opstanka korporacija, dobrih recepata (recimo, za pileću supu ili tartar biftek sa kojom kapi konjaka), razvoja gradova, kultura, pravnih sistema, ekvatorijalnih prašuma, rezistentnih bakterija… čak i postojanja nas, kao vrste, na ovoj planeti”, objašnjava Taleb u drugoj svojoj knjizi “Antikrhkost – stvari kojima prija nered”.
Svijet Crnih labudova nas uči da ne možemo planirati budućnost isključivo na osnovu minulih događaja i iskustava iz prošlosti, “jer ono što ne znate je znatno relevantnije od onoga što znate”.
Umjesto da pokušavamo da predvidimo rijetke i velike događaje u ovom haotičnom svijetu, poručuje Taleb, treba da prihvatimo neizvjesnost, odbacimo lažni osjećaj sigurnosti, pristanemo na male rizike kako bismo izbjegli velike, budemo skromniji u sticanju znanja a hrabriji u djelovanju, i iznad svega, budimo antikrhki.
Ono što nazivamo “normalan život”, zapravo je samo pauza između dva leta Crnog labuda. Zato je važno da gradimo živote i sisteme koji mogu da prežive njegov dolazak.
Izvor: RTCG
