Piše: protojerej-stavrofor prof.dr Dušan Kašić
Predavanje održano na Pravoslavnom narodnom univerzitetu 28. oktobra 1977. godine.
Prošle godine proslavila je srpska kulturna javnost dvestogodišnjicu rođenja prote Matije Nenadovića, neobično zaslužnog vojvode, zakonodavca i diplomate ustaničke Srbije i jednog od najboljih pisaca XIX veka u Srbiji. Zato je potrebno da se povodom te godišnjice čuje reč o proti Matiji i sa ove crkvene tribine, tim pre što je on, vršeći sve svoje dužnosti u vreme oslobaćanja Srbije, bio i ostao sveštenik, visoko cenio svoj sveštenički čin i do danas i kroz vekove će ostati uvek ne samo Matija Nenadović, već PROTA Matija.
Matija je ugledao svet u teškom i kriznom vremenu za srpski narod. Turska slabi, a Evropa pravi planove kako će je podeliti kad pomoću krvi balkanskih naroda, na prvom mestu Srba, proteraju Turke iz Evrope. Crkvene prilike, u kojima se tada odvijao sav unutrašnji život srpskog naroda, bile su takođe teške. Patrijaršija je ukinuta (1766), a na vladičanske stolice dovođeni su episkopi Grci, koji se nisu mogli, a najčešće ni hteli, da srode sa srpskim narodom. Oni su ovamo dolazili mahom da bi dobili eparhiju, a zatim, kad bi se obogatili, odlazili bi na neku bolju eparhiju na grčkom etničkom području. Negovanje verskog života u narodu njih je slabo interesovalo. Verski život naroda bio je prepušten parohijskim sveštenicima i monasima, koji su se za svoj čin pripremali i školovali kako su znali i kod koga su mogli. Nove svešteničke kandidate predlažu grčkim vladikama narodni knezovi i ugledni ljudi i sveštenici. Uopšte, došlo je do raslojavanja između episkopa, koji su ovamo dolazili po odluci Carigradske patrijaršije i na osnovu sultanskog berata, i parohijskog sveštenstva, koje je poteklo iz naroda, samo se školovalo i s predstavnicima srpskih samoupravnih vlasti (knezova, kmetova) bilo tesno vezano za narodni život i sudbinu.
Miloš Lalatović: Mati Ana (Adžić), primjer požrtvovanosti, istrajnosti i ljubavi
Prota Matija je potekao iz tada vrlo ugledne porodice Nenadovića, koja se u Brankovinu doselila iz Birča, obogatila se i već kroz nekoliko generacija davala ugledne ljude. Matijin otac Aleksa bio je neosporno najugledniji meću nahijskim knezovima pre ustanka, pravi predstavnik srpske seljačke aristokratije. On je jedan od najuglednijih pripadnika „frajkora“, srpskih dobrovoljačkih odreda koje je Austrija, pod komandom svog pukovnika Mihaljevića, Srbina iz Austrije, organizovala za borbu protiv Turaka. Ti su dobrovoljci u vreme austrijsko-turskog rata 1788 – 1790, poznatog u Srbiji pod imenom „Kočine krajine“, podigli u Srbiji narod na ustanak i oslobodili celu Srbiju, ali kad se Austrijanci povukoše, nastadoše teški dani za Srbe. Stiže turska odmazda i uplašeni narod poče da se sklanja u zbegove ili da seli u Srem. Mihaljević je i knezu Aleksi, kao i ostalim vođama ovog ustanka, preporučivao da ostane u Austriji, ali ovaj to odbije. Kad ga je Mihaljević podsetio na njegovu zakletvu caru, odgovori mu Aleksa: „Istina je da sam se zakleo da ću mu biti veran i protiv Turčina za slobodu očevine moje vojevati, i poznato vam je da ja moje zakletve ne prestupam, niti cara izneveravam i ostavljam, no car ostavlje mene i sav narod srpski, kao njegovi stari što su naše pradede ostavljali; zato idem natrag preko Save, a nemam pisara ni drugih učenih ljudi, no ću ići od manastira do manastira i kazivati svakom kalućeru i popu da u svakom manastiru zapišu: da više nikad ko je Srbin Nemcu ne veruje“. Aleksa se vratio i, u onom bezvlašću, preuzeo upravu nad Valjevskom nahijom, kao što učiniše i knezovi obližnjih nahija. To su i Turci pod pritiskom odluka Svištovskog mira (1791), obnavljajući svoju vlast, morali da prihvate. Kako je uskoro (1793) izdan i ferman (neki vele hatišerif) turskog cara o većim slobodama Srba u Beogradskom pašaluku, narod se bio umirio i život je postao snošljiviji.
Bilo je to vreme mladosti Matije Nenadovića. On se rodio u Brankovini kod Valjeva 1777. kao jedno od mnogobrojne dece svojih roditelja. Prota zna da je imao još petoro braće i tri sestre, a imena svoje pomrle braće i sestara nije se u starosti mogao da seti. Još „vrlo malena“ dao je otac Matiju da „uči knjigu“ kod njihovog paroha popa Stanoja. „Moj siroma popa, Bog da mu dušu prosti, piše Prota u svojim ‘Memoarima’, kako je on sam učio, onako je i meni pokazivao. Jer u ono vreme u Srbiji nigde ni traga od škola nije bilo, no svaki ćak, koji je želeo što učiti, morao je popu ili u manastir ići … Ja kod popa Stanoja naučim taj vrletni bukvar i počnem časlovac, i u mesecoslovu svece kazivati … Čujem ja gde neke babe, a i neki ljudi, govore mojoj majci: ‘Blago tebi, sestro, kad ti imaš sina u kući tako učena, te ti može svece kazivati da se u radu ne ogrešiš’. A ja kad to čujem, čisto rastem i gordim se, i mislim da sam učen i preučen”. Kako je u tome došao i pomenuti austrijsko-turski rat, u kome su se Srbi angažovali na strani Austrije, morale su mnoge familije ili u zbegove ili u Srem. Tako se i Aleksina porodica, kako čusmo, sklonila u Srem u selo Ašanju. Matija je produžio i u izbeglištvu svoje školovanje, najpre kod nekog učitelja Ignjata Sabova u Kupinovu, a zatim kod prote Lazara Georgijevića u Ašanji, kod koga je „izučio crkveno pjenije i proče bogoslovoke nauke“. To školovanje se produžilo i posle povratka njegovih roditelja u Srbiju. Kad se i Matija 1793. vratio u Brankovinu, bilo mu je nepunih šesnaest godina. Otac ga uskoro oženi i zapopi. „Zapopi me, piše Prota, i preda mi nuriju. Vladika, što me je zapopio, govorio je slovo, ali celo njegovo slovo bilo je u dve, u tri reči. On se uhvati za svoju kamilavku i reče: ‘Hristijani, počitujte sveštenstvo i upamtite: ko god je na ovu kapu lajo, on se kajo!’ To njegovo slovo napominjem vam da se smejete, ali ipak od zbilje vam preporučujem da sve ono što narod počituje za svetinju i vi da počitujete. Svašta možete popravljati, ali samo u sveštene stvari ne dirajte …“. Mnogo detaljnije Prota je u svojim ‘Memoarima’ zapisao mudre pouke ovoga oca, kneza Alekse, kako treba da se vlada u parohiji kao početnik u svojoj službi.
Mladi sveštenik Matija je uskoro postao i prota. Bio je jedan od četvorice, kasnije i petorice brankovačkih sveštenika. Koristeći ono što je naučio i video u crkvenom poretku u Sremu, on je sa ostalim sveštenicima nastojao da to i u svojoj crkvi uvede, da bude bolji red, da se vode parohijski tefteri, da se svi ispovedaju i pričešćuju. „Dva stara (sveštenika) ispovedaju stare ljude, a nas trojica mlada učimo decu kako se valja krstiti, Bogu se moliti i oca i majku u ruku ljubiti i počitovati … Mi smo svi sveštenici kao braća živeli, a narod nas je kao apostole počitovao i slušao, tako da su i od okolnih nurija dolazili i gledali i crkvi milostinje kao u manastir davali, a sveštenici drugi od nas običaje primali“.
U sinđeliji, koju je mladom svešteniku Matiji izdao užičko-valjevski mitropolit Joakim 6. juna 1793, stoji napisano kako je k njemu došao „blagočestivi dijak Matej Aleksić (iz) sela Brankovine sas duhovnim svidjeteljstvom, pismom, svidjeteljstvuja jemu da jest dostojin biti na stepen sveštenstva“. Za parohiju odrećuje mu migropolit sela Zabrdicu, Jasenicu i Popučke, koja su dužna da mu daju „bir, svečarsko, opelo i ostalo što pripada sveštenicima po činu”, a on „da služi u crkvi brankovičkoj sa ostalim sveštenicima”.
Miloš Lalatović: Svetitelji, kojih nijesmo svjesni, brat Dragoslav Dragi Živanović
Iz teksta sinđelije nije jasno ko je đaku Matiji izdao ono svedočanstvo („svidjeteljstvo”) da je dostojan, dakle i školovan i pripremljen za sveštenika. Pošto se to svedočanstvo naziva „duhovnim svidjeteljstvom”, mora se pretpostaviti da ga je pored učitelja kod koga je učio pismenost izdao i nadležni sveštenik. Ovde se slobodno može pretpostaviti da mu je „svidjeteljstvo” izdao prota Lazar kod koga je izučio „bogoslovske nauke”, a da ga je s tim „svidjeteljstvom” uputio k mitropolitu nadležni paroh, naročiti duhovnik ili protopop. U ovom slučaju svakako da je važan faktor bio i Matijin otac, Aleksa Nenadović, tada najpopularniji nahijski knez u eparhiji.
Prema jednom Protinom zapisu na Cvetnom triodu iz 1802. godine bili su brankovinski parosi: Pantelija Petrović, Simeon Petrović, Matija Georgijević, Nikola žitelj kršnoglavski i Matija Nenadović, za koga veli da je imao u parohiji sela: Zabrdicu, Jasenicu, Popučke, Dročine i sve do reke Kolubare, „pa i sa one strane gde i jednog hristijanina nađe nasilje od Agarjan terpjašče…“ U nastavku zapisa Prota, oduševljen slogom svoga svešteničkog bratstva, izražava to poređenjem: kao što su pet telesnih čula u jedno telo sastavljena, a pet prstiju zdravu ruku pokazuju, tako i pet sveštenika „udob cerkovnuju činit“.
Mirni i plodonosni rad mladog Prote na kultivisanju verskog života u Brankovini i njenoj okolini prekinuli su novi, sudbonosni dogaćaji u istoriji srpskog naroda. Dahije, janičarske poglavice, ubiše 1801. Hadži Mustafa pašu, mudru glavu Beogradskog pašaluka i poče teror, koji je došao do vrhunca u „seči knezova“ kojom je trebalo da se narod obezglavi i satre otpor i ustanička inicijativa nepokorne raje, koja se tako jasno pokazala za vreme „Kočine krajine“. Prvo padoše glave Alekse Nenadovića i Ilije
Birčanina, koje na prevaru uhvati Mehmed Fočić-aga, jedan od četvorice dahija, i 23. januara 1804. poseče u Valjevu pred sakupljenim narodom.
U rasmatranju naše narodne prošlosti već je primećeno da je Aleksina odsečena glava postala novi simbol u istoriji srpskog naroda. Kao što je odsečena glava kosovskog mučenika kneza Lazara bila preteča novog doba, dugog robovanja, tako je i odsečena glava Alekse Nenadovića nabodena na kolac iznad čardaka Mehmed-age Fočića bila vesnik novog doba, rađanja slobode koja je vrednija od života. Takvu vrednost slobodi priznali su i Lazar i Aleksa, i zbog tolike njene cene neće biti ničega što bi se poštedelo kad je u pitanju sticanje slobode. Čaša narodnog trpljenja se prepunila i „zeman dođe valja vojevati“. Karađorđe je, piše Prota, „baš u našu Sebičnu nedelju sa družinom došao i zapalio turski han u Orašcu i počeo kavgu s Turcima, i tuče gde ih god nađe. … Pomozi Bože, pomislim ja … i pošljem u okolna sela, i sva ta sela, i još druga, s puškama dođu na brankovički vis. Pošljem ja te se iznese iz brankovičke crkve barjak, koji je bio od beloga, crvenog i plavog musulina, sa tri krsta. Taj barjačić pobodemo meću nas. To je bilo 13. februara 1804. leta“. Ustanak je počeo i širio se kao vatra na vetru. Prota Matija je bio prvi njegov organizator u valjevskom kraju. Stupio je u vezu sa Karađorđem kao vrhovnim komandantom, kome je bio iokren saradnik i kao kulturan čovek neobično koristan ne samo u savladavanju unutrašnjih teškoća, već naročito u spoljnim odnosima, jer se sa prvim uspesima ustaničke borbe osećalo da se rađa država, nova srpska država, kao ostvarenje vekovnih očekivanja. Prota Matija je u vreme rađanja te države ne samo komandant celog jednog gerilskog fronta, nego i prvi srpski diplomata i prvi zakonodavac. On uspostavlja prve kontakte ustanika sa austrijskom komandom u Zemunu, sa mitropolitom Stefanom Stratimirovićem koji u dva maha šalje u Beč molbe da Carstvo pomogne ustanike, ali bez uspeha. Zato se prota i mitropolit pouzdavaju u se, u srpski narod i traže novog pokrovitelja u pravoslavnoj Rusiji. Mitropolit sastavlja i šalje Rusima plan o oslobođenju srpskog naroda i o stvaranju nove srpske države. Ustanak se tek rasplamsao, a već nesta para za džebanu. Austrija ne da, trgovci zemunski uz prećutkivanje pograničnih vlasti krijumčare barut i municiju, ali nisu kadri da izdržavaju celu jednu vojsku. Treba novaca. Prota kupi od naroda, obilazi, bogoradi, a kad sve to nedostaje, on prodaje svoju stoku i kupuje barut.
Već 1804. Prota ide kao ustanički poslanik čak u Petrograd da obavesti ruskog cara o borbi svog naroda i da zatraži pomoć. Posle dve godine (1806) on ide u Beč i ponovo u Petrograd da Austriju i Rusiju zainteresuje za srpski ustanak i ukaže na njegovu međunarodnu važnost. On sastavlja prvi srpski zakonik na osnovu krmčije, starih srpskih zakona i prema nastalim potrebama. On je tvorac i prvi predsednik „Sovjeta srpskog“, prve srpske vlade, on je i dalje mudri strateg, ali iznad svega on ceni svoj sveštenički čin i poziv.
Kad je Prota organizovao Sovjet i tako postavio temelj vlasti u organizovanju države, zamoli Karađorđa da ga pusti kući, „da moj stari zanat preduzmem”, ali Vožd, ceneći njegove sposobnosti koje je obilno koristio, nije hteo ni da čuje, već odgvori pred svima: „…Kad ja moj stari zanat počnem raditi, onda će i čiča prota svoj stari zanat.“ U svojim „Kratkim zapisima” priča Prota kako su 1811. pojedine vojvode, pa i on, dobili od Vožda i Sovjeta vojvodske diplome. Prota Matija je imenovan za valjevskog vojvodu i dobio pod upravu 34 sela sa varošicama Paležom i Ubom. Mećutim, on za ovoju vojvodsku diplomu kao da nije mnogo mario. „Mislim: kad sam mogao od 1804. do 1811. godine sa vladičanskom sinđelijom vojevati, zašto i sad ne mogu, al’ već sam zaplivao, valja plivati (Molio sam vrhovnog vožda da dade mome bratu Simi komandu, ako mu je volja, a da mene ostavi na miru, no to mi se ne uvaži).“ Protin sin, književnik Ljubomir P(rotin) Nenadović, zabeležio je povodom ovih očevih reči: „Ja tvrdo držim da je on ovo nekoliko reči protivu vojvodske diplome rekao u odbranu svoga oveštenog čina. On je dotle išao po narodnom poslu u Peterburg i Beč, bio je predsednik Saveta, predvodio vojsku na Šapcu, kraj Drine, na Vračaru i po drugim mestima, ali to je sve činio kao sveštenik, kao prota. Sada pak – 1811. godine – učinilo mu se da vojvodska diploma uništava njegovu sinđeliju i sveštenički čin, koji mu je bio miliji od sviju drugih činova, i koji je čin do groba poštovao više nego druge svetske činove.”
Religioznost prote Matije bila je vrlo intenzivna, jedra, delotvorna. On doživljava Boga kao najuzvišeniju realnost i vrednost, kao isključivi izvor svakoga dobra i zbog toga i kao objekt našeg najvišeg poštovanja i ljubavi. Bog nije odvojen od nas. On je s nama, s našim najbližima, našim narodom, sa otečestvom kao zajednicom vezanom krvlju i prožetom ljubavlju, u kojoj mi na zemlji jedino možemo biti srećni, ali samo onda ako je život naš prožet ljubavlju prema Bogu, ispunjavanjem zapovesti Božijih i blagoslovom Božijim. Zato Prota i pristupa pisanju svojih ‘Memoara’ sa ciljem da bi svoju decu „nastavio na put života, da vas izmalena naučim ljubiti Boga i otečestvo“. U tome je ono pravo ostvarenje najvećih Hristovih zapovesti o ljubavi prema Bogu i bližnjemu u kojima je izražen sav „zakon i proroci“. Žrtva za otačastvo, za svoj narod, za svoje bližnje, slična je žrtvi Hristovoj za spasenje ljudi. Kad je Karaćorće dao poseći trojicu pocerskih kmetova zato što su „ušli u Turke i hranu nosili”, zaključuje Prota: „Eto šta u svoje vreme važi pametna strogost: pogubiti trojicu za sačuvati hiljadama. Istina da meni ne pristoji ovako misliti i govoriti, ali i Hristos Spasitelj sebe je dao na smrt da spase sav rod čelovječeski. Tako je i Karaćorće radio.”
Protina intimna, unutrašnja pobožnost imala je postojano i svoju spoljnu dimenziju. On se moli Bogu, vodi računa o praznicima i postovima. Praznovanje praznika, i to mnogih, bilo je u to vreme u srpskom ‘narodu naročiti vid bogopoštovanja. Po praznicima su se pamtila vremena bivših događaja i zakazivali budući poslovi. Datirajući pojedine događaje imenima praznika narod dokazuje da su ti praznici držani i poštovani i da je svak znao kad je koji praznik ili drugo liturgičko vreme (post, poklade, mesojeće i sl.). Tako Prota priča kako su Nemci 1787. godine oduzeli sve turske lađe od vlaške granice do Dubice „uz naš božićni post”; kako su beogradski Srbi otvorili Austrijancima Su-kapiju 1788. „i celu noć uoči Vavedenja otvorenu držali”; kako te godine „uz naše mesojeće” doće onaj famozni „gospodin Mijuško”, a Valjevo gori „na naš čisti ponedeljak te godine”; kneza Ranka Lazarevića ubiše Turci u Šapcu „baš uz časni post 1800. godine”; krdžalije zapališe šabačke kule „baš na naš Veliki četvrtak” itd. Prota je istakao i činjenicu kako su Srbi onda držali postove. Jednoga dana on rasporećuje vojsku. „To sluša, piše Prota u ‘Memoarima’, Đorće Krstivojević iz Zabrdice, kmet, koji je došao s novim knezom Pejom, pa reče: ‘Čuješ, kneže Pejo! Da ovaj prota rekne: Đorđe, jedi meso u petak i sredu — ja ću jesti, a kamoli neću Turke tući.’ To vam samo napominjem, dodaje Prota u zagradi, da vidite koliko su onda Srbi postove uvažavali.”
Prota je bio velik ne samo u vreme ustaničkih pobeda i u nevoljama koje su ih pratile, već i u vreme kad se turska sila nadnela nad ustaničku Srbiju i počela da je savladava. Kad je 1813. nadmoćnija turska sila sa svih strana navalila na ustanike, Prota je, braneći srpsku revoluciju, pokazao neobičnu hrabrost. On je učestvovao u slavnoj bitki na Ravnju, gde su njegovi ustanici sedamnaest dana odolevali turskoj sili. Došao je slom. Karađorđe je već i prebegao u Srem. Prešao je i Prota, ali njegova rodoljubiva aktivnost nije prestala.
Za vreme Bečkog kongresa (1814—1815), na kome se stvarala nova politička karta Evrope, Prota je u Beču. On nastoji da zainteresuje velike sile za pravednu stvar svoga naroda, ali uzalud. Svako je gledao svoje interese. Protini razgovori s ruskim diplomatama završeni su njegovim vajkanjem: „Mi se bojimo da u kakvu zamerku kod Rusa ne padnemo“, na što mu je odgovoreno: „Vi se ne bojte, Rosija zna vašu želju i privrženije k njoj, no sad tako je da morate prositi sami.“ Ađutant engleskog lorda završava razgovor s Protom izvinjavanjem da lord nema vremena, ali on „znajući opstojateljstva i sadašnje dvora anglijskoga sa Portom snošenije … naš se dvor anglijski u takova delikatna dela nipošto mešati neće; ni više nama dolazite…“ A Austrijanci: „Budući da je to delo sad ovog magnovenija vrlo nemogućno, i mi moramo s Turčinom vrlo jako prijateljstvo držati, zato sad ništa o tome preduzeti ne možemo“. Car Franc: „Ja vam ništa pomoći ne mogu, ja sam sada u prijateljstvu s Turcima…“ Predstavnici Pruske nisu hteli s Protom ni da razgovaraju, pa ni na pismenu molbu njegovu nisu odgovorili.
Prota se u Beču uverio da se Srbija mora pouzdati sama u se. To je bilo jasno i u Srbiji. Zato, kad je 1815. ponovo planuo ustanak pod vodstvom Miloša Obrenovića, Prota se vraća u Srbiju i pomaže novom vođi ustanka, koji ga uvažava, iako se njihovi odnosi često menjaju. Prota vrši važne i poverljive dužnosti, pregovara s Marašli-pašom, biva knez Valjevske nahije, član Velikog suda, Narodne kancelarije itd., ali pada i u nemilost i sukobljava se s knezom Milošem. Pa ipak, Prota je bio tako velik i mudar rodoljub da je razlikovao lične stvari od opštenarodnih interesa, sagledao je celinu narodne sudbine iznad sitnih odnosa i ličnih stavova pojedinca, pa makar to bio i Knez. Godine 1833. bio je na svoju molbu zbog slabog zdravlja penzionisan kao član Valjevskog suda i šest punih godina proveo je u svojoj Brankovini, ali i tada je bio prisutan u političkom životu Srbije, te 1838. postaje član tada osnovanog Državnog saveta. Ali, kao branilac ustavnog poretka dolazi u sukob sa knezom Mihailom, pa je čak jednu godinu proveo u emigraciji i živeo u Petrogradu i Carigradu. Godine 1841. vraća se u Srbiju i od 1842, posle promene režima i dinastije, on je ponovo član Državnog saveta sve do svog penzionisanja 1852. godine.
U toku ovog perioda svog političkog rada Prota 1844. ugušuje katansku bunu u Šapcu i Podrinju, biva izabran za počasnog člana Društva srpske sloveonosti (1845), učestvuje 1848. na čuvenoj Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima.
Po odlasku u penziju Prota je živeo u Valjevu gde je 29. novembra 1854. i umro, ali je sahranjen u svojoj Brankovini pored svog oca,strica i brata Sime. Njegova sahrana predstavljala je pravu manifestaciju. „Telo mu je bilo pokriveno do groba barjakom pod kojim je vojevao, piše njegov sin Ljubomir. Osim mnogobrojnih Valjevaca pratilo ga je preko šest stotina konjanika iz okružja, među kojima je osim drugih starih barjaka, nošen iz Osječine barjak pod kojim su Nedići na Čokešini izginuli.“
Završio se jedan život, koji je najbolje okarakterisao sam Prota u svojim „Memoarima“: „Cela moja prošlost bila je burna i vrlo promenljiva, ali bez ikakvog straha osvrćem se ja na nju, i sa zadovoljstvom i unutrašnjom nagradom prolazim u mislima sve prošle godine mog života, i radujući se da ni na jedno delo ne nailazim za koje bi mi savest štogod prebaciti mogla.
Burna vremena novije srpske prošlosti bila su tesno skopčana sa mojim životom; i kao što su ona promenljiva bila, tako je i moj život bio promenljiv. Ja sam služio i gospodario, popovao i vojvodovao; putovao po narodnom poslu daleke putove i kod kuće mirno sedeo i u mojoj bašti voće kalamio; vojevao sam opasne ratove i uživao blagodet opšteg mira; s carevima govorio sam slobodno, katkad zbunio me je govor prostog kmeta; gonio sam neprijatelja i bežao od njih, živeo u svakom blagu i izobilju, i opet dolazio do sirotinje; imao sam lepe kuće i gledao ih iz šume spaljene i srušene; pred mojim šatorom vrištali su u srebro okićeni arapski hatovi i vozio sam se u svojim neokovanim taljigama; vojvode iščekivali su zapovesti iz mojih usta, i opet sudba me dovodila da pred onima što su bili moji panduri na noge ustajem … Te sve promene u mom životu, Moskva i Peterburg, Varšava i Beč, gde sam negde bio, pojavljuju mi se kao san moje mladosti. Veću čast mojih savremenika i drugova hladna je zemlja zatrpala, mlađi i veštiji ljudi preduzeli su one narodne brige i poslove sa kojima smo mi upravljali, otečestvo moje napreduje, i ja radosno i zadovoljno povraćam se u ovo skrovito malo selce, na ognjište mojih dedova, da se odmorim od mojih trudova i da vas nejake nastavim na put života, da vas iz malena naučim ljubiti Boga i otečestvo…“
U svojim „Memoarima“ i ostalim kraćim spisima Prota Matija nam daje vernu sliku ustaničke Srbije, male Srbije u velikoj nevolji. Njegovo viđenje te Srbije ima mnogo srodnog sa viđenjem Višnjićevim i Vukovim, ali i mnogo različitog. Dok kod ove dvojice hroničara ustaničkog vremena ima mnogo dramatičnosti, patosa i romantizma u slikanju junaštva i stradanju, pa i oštrog i nepoštednog izricanja osuda, naročito kod Vuka, Prota je uzdržaniji, topliji, gleda sa širih vidika te mu se i sitni, svakodnevni dogaćaji i sudbine i postupci sitnih, običnih ljudi sa svim njihovim vrlinama i manama uklapaju u opštu sliku vremena i sa krupnim dogaćajima i vodećim likovima daju kompletnu sliku Srbije, koja je sa svim vrlinama i slabostima svoje dece rađala svoju slobodu, trpeći teške porođajne bolove.
Protojerej Dražen Tupanjanin: Praznik Svetog Save jedne studentske zime u Srbiji
U svom odličnom eseju o Proti Matiji pod naslovom „Epska istina prote Matije Ne)nadovića“ Đorđe Jovanović je osetio ovu moć i izražajnu snagu Protinih reči: „Takve reči brizgaju iz pričanja prote Mateje Nenadovića. To brizga i odzvanja ona epska, deseteračka, ali stvarna Srbija po kojoj prašte puške, iz koje kuljaju psovke i kletve i škrguće buna protiv zuluma. To huči Morava, žubori Kolubara, vijore vetrovi sa Rudnika i Kopaonika, zarudi Mačva, grane Šumadija. Logori i opsade, šančevi i juriši, hanovi i zbegovi, otsečenim glavama zakrvavljene zobnice, razorena sela, razrovane oranice, i hropci nabijenih na kolje, i ljudi, uvek ljudi, uvek Srbija, pobunjena Srbija, lukava i junačka, nepismena i pronicljiva, stalno krvava od svojih i tuđih krvi, tmastih i zgrušenih, crnih, zagorelih.
Ovaj krepki čovek iz Brankovine nosio je u sebi jedan deo takve Srbije: kao da je bio sazdan od njenih snaga i njenih nemoći. On je i njen oganj i njen pepeo, megdan i busija, srčanost i inat, njena gordost i njena potištenost. I zato kada Prota priča, — jada se i diči sama Srbija, rešena da prekrati zulume, ali još nejasno svesna šta sve time započinje. Ta epska Srbija zatitra kroz njegova pričanja, zvonkija je često negoli u Višnjićevom desetercu. Stvarnost bune lije iz njegovih kazivanja kao plahi, osvežavajući prolećni pljusak.“
Posmatrajući portret Prote Matije, Dušan Nikolajević u svojoj knjizi „Tri Nenadovića“ ovako vidi Protu i njegovo vreme: „Krupni čovek velike glave i širokog čela, patrijaršijske brade, rasno lukavih očiju i nasmejana lica osmehom, za koji se ne zna da li je blag ili sardonski, Prota Matija je iz religije Srbije crpeo svoj snažni optimizam. Bio je mudar, lukav i neumitan u odbrani grude, koja ga je odnjihala i koja će ga primiti, i bio je široko, muški tolerantan. Prota Matija, koji zna da nađe cinizam za slabosti ljudske… Prota oseća da svi ti ljudi dolaze i odlaze, ali da je zemlja Srbija, večna i tajanstvena.” To je osetila i srpska pesnikinja našeg vremena rođena u Protinoj Brankovini:
„Srbija je velika tajna:
ne zna dan šta noć kuva,
niti noć šta zora rađa,
ne zna grm šta susedni grm sanja
niti ptica šta se dogaća
izmeću granja …
Svakoga časa sve se menja,
nijednog kuta ni lista nema
da nije tajna…”
(Desanka Maksimović, Spomen na ustanak)
To će da oseti i svaki naš savremenik koji se udubi u ličnost i „Memoare” čestitoga Prote, i shvatiće Protinu poruku koju je on uputio ne samo svojoj rođenoj deci, već svim srpskim generacijama, pa i nama, da je najvažnije „ljubiti Boga i otečestvo”.
Izvor: Život crkve/ Teološki pogledi
