Piše: Milorad Durutović
„Skorotečama jaše vazdušnim,
U svačije bi oči pirilo
Jezivi ovaj čin, dok pljuskom suza
Ne bi taj vetar bio ugašen“
(Šekspir, „Magbet“)
Za vakta Henrija VIII sudovi su sve koji o vladaru govore kao o tiraninu proglasili izdajnicima. Rekli bismo, kako tada – tako i danas!
Međutim, mogu se konstatovati i neke operativne modifikacije i mutacije.
Danas to ne čine, ili stvarno rijetko tako čine sudovi, već je to dato na slast „saučesnicima“ – aktivistima, stranačkim pristalicama, stranačkim uhljebima, ali se danas nakotio i poseban soj saučesnika u tiraniji. To su ljudi na društvenim mrežama koji bez ikakvog materijalnog ili političkog interesa (ili nam nije poznat, očigledan) brane principe tiranije.
Milorad Durutović: „Sa onima koji su za četiri godine uništili Nikšić“
Riječ je, dalje, o ljudima koji su naizgled zdravog razuma. Njihova argumentacija ponekad djeluje logičnom, intelektualno ubjedljivom, počesto je praćena prividnim razumijevanjem slike po širini… No baš ta lažna širokogrudost njih odaje kao ljubitlje tiranije, ljubitelje propasti. Oni će se vrlo rado pozivati i na Njegoša, i na druge autoritete od mišljenja i pera, kako bi prikrili svoje naslađivanje raznovrsnim modalitetima tiranije, kako bi, kanda, razvili socijalno i intelektualno zaleđe da proglašavaju svakog ko drugačije misli, ko ne dijeli njihove stavove, izdajnicima, avetinjama, glupanima, naivnima i nezrelima. Jer takvi, samozvani saučesnici tiranije, žele da svoju intelektualnu i socijalnu gordost kodifikuju kao valutu borbe za potrebe viših interesa.
Riječ je, dakle, o malim frustriranim zvjerima nadri-filozofije koji svoju zaljubljenost u tiraniju skrivaju tako što iznose uvijek i o svemu kritički stav. Istodobno, kada sami istrpe kritički tretman nemoćni su da prežive, raspada se njihov narcisoidni autoportret, te kritičara odmah „blokiraju“, brišu iz liste svojih „prijatelja“.
