Piše: Pera Marković
Još 90-ih je primećeno da je klasični kapitalizam završen i da je nastupilo doba postkapitalizma. U njemu više nema klasa, nego samo slobodnih učesnika na tržištu roba i usluga. Tako se propovedalo dok je nastajao novi društveni rastvor sastavljen od ostataka klasa.
Svaki rastvor nakon nekog vremena se staloži i sastojci se razdvoje u nekom novom spoju. Društvenu dinamiku, odnosno vrenje u rastvoru kapitalizma su odlikovale klase. Pošto više nema materijalnih osnova za postojanje klasa morao se pojaviti novi osnov koji će održavati vrenje, to jest društvenu dinamiku. I pojavio se – društveni status.
U postkapitalizmu se vratio feudalni značaj statusa, ali uz bitnu razliku: izuzetno ubrzani tokovi novca i prihoda, izazvani ogromnom dominacijom finansijskog kapitala, odnosno klasičnim monopolom i koncentracijom kao osnovnom odlikom kapitalizma, onemogućavaju trajnost i stabilnost društvenog statusa, dok nasleđe političke jednakosti dramatično povećava broj učesnika u borbi za status.
Prvi jasan znak postkapitalizma je nesrazmeran značaj visokog obrazovanja. Za razliku od kapitalizma, više nije inženjer taj koji dobija povlašćeni položaj, nego tehnolog društva. To može biti i tehnolog materije bilo koje vrste, ali samo ako ta tehnologija jasno ukazuje da se odnosi na društvo. U svom najčistijem obliku programer je tehnolog društva i ono što je inženjer bio u kapitalizmu. Prethodnica računarstva, kibernetika, imala je ograničenje da su mašinski jezici zahtevali prevod u tekst da bi bili shvatljivi i prihvatljivi, što je dramatično uvećavalo značaj pravnika kao prevodilaca mašinskog na ljudski jezik. Računarstvo nema takva ograničenja – ono može direktno iz matematike i binarnog koda da pređe u tekst i širi se bez dugotrajnog i složenog prevođenja u reči, pretvarajući čitave rečenice ili pasuse u simbole, piktograme i grafeme.
Svako zanimanje koje može lako i brzo da se prilagodi tehnologiji društva dobilo je u postkapitalizmu kvalitativni skok. To je danas ona društvena grupa koju su nekada činili metalski radnici, „avangarda radničke klase“. Avangarda društva statusa su programeri i zanimanja u kojima se njihovo umeće lako i brzo primenjuje. Zanimanja koja ne mogu u potpunosti da integrišu tehnologiju društva su starinska, neprivlačna i daju nesrazmerno manji prihod, bez obzira na njihov stvarni značaj za život. Ona mogu da povećaju prihode i opstanu samo ako se okruže statusnim simbolima bogatstva. Odatle poljoprivreda može da cveta na visoko mehanizovanim malim posedima, bilo da je to proizvodnja povrća, mesnih delikatesa ili vinarija. Odatle izrada cipela ili odeće mora da bude strogo personalizovana da bi opstala. Odatle priprema hrane mora da bude sa naglaskom na nečem specijalnom, jer društvu statusa ne treba jednostavna hrana za okrepljenje, nego za samopotvrđivanje korisnika.
Zanimanja koja uopšte ne mogu da integrišu tehnologiju društva su ona u kojima su ljudske ruke alat i ona su isključena iz postkapitalizma. Ona ostaju u kapitalizmu, a prostorno to izgleda tako da pripadaju „trećem svetu“: južna i jugoistočna Azija, Latinska Amerika i Afrika. Tamo se šije i krpi, liju metali, duva staklo… tamo ljudi praktikuju sve one veštine i zanate bez kojih život nije moguć, ali koje zbog masovne proizvodnje stvaraju i klase. Kina, bliski Istok i istočna Evropa su podeljena društva u kojima se mešaju postkapitalizam i kapitalizam. U njima je društvena dinamika dodatno pojačana, jer ne samo što se pripadnici društva bore za status, nego se bore i za i protiv klase, tražeći svoje mesto između suprotstavljenih koncepata.
Budućnost, međutim, ipak ne pripada društvenom statusu, nego energiji. Ona je ključna za opstanak tehnologije društva. Postkapitalizam zavisi od energije mnogo više nego kapitalizam. Za njega je i energija stvar statusa i zato ona ne sme da bude jeftina, jer je tada svakom dostupna. Društvo statusa počiva na neograničenom broju aspiranata na status i vrlo ograničenom broju posednika statusa. Ono isključuje masu, osnovni oblik iskazivanja klasa u kapitalizmu. Naprotiv, društvo statusa traži individuu, svoju osnovnu gradivnu jedinicu koja može da primenjuje tehnologiju društva u što širem obimu i tako simulira društvenost u svojoj apsolutnoj usamljenosti.
Jeftina energija vraća kapitalizam u određenom stepenu svoje okrutnosti – ako ima dosta mladih, onda u punom klasičnom obliku; ako nema dosta mladih, onda kao neka vrsta reformisanog socijalizma. Jeftina energija vraća i klase, makar kao ostatke nekadašnjih oblika i njihove osnovne odlike. Skupa energija je ono što je budućnost postkapitalizma – ako postkapitalizam ima budućnost.
Zato je pitanje energije pitanje svih pitanja. Od njenog rešenja zavisi budućnost društva statusa. Ono se sada jasno uobličilo, ali je nestabilno, jer nema dugoročan osnov. Njegova privlačnosti i moć su krhki. Novi feudalizam ili tehnofeudalizam je apsolutno moguć, ali samo sa drugačijom energetikom. A energetika se sporo menja i sada deluje kao ozbiljna kočnica procvatu postkapitalizma.
Dok uživate u svom društvenom statusu, ako ste ga stekli kao neka vrsta tehnologa društva, obratite pažnju na energetiku. Ona će svakako obratiti pažnju na vas.
