Sjećam se da sam nekada davno slušao već ostarjelog Fridriha fon Hajeka kako tiradu protiv socijalizma započinje šarmantnom crticom iz sopstvenog života. „Prije nekoliko dana“, počeo je živahno, „ušao sam u prodavnicu. Iz prodavnice sam izašao noseći stvar za koju nisam ni znao da je želim!“ Kao i svi najmudriji apologeti kapitalizma, Hajek je o tržištu razmišljao kao o benevolentnoj stvaralačkoj sili koju ne može zamijeniti nijedan sistem izgrađen ljudskom rukom. Hajek hoće da kaže da ljudi zapravo ne znaju šta žele dok ne izađu na tržište. Kako onda neki državni službenik, ili bilo ko, može znati šta društvo želi?
Piše: Janis Varufakis, bivši grčki ministar finansija
Mislioci poput Hajeka distanciraju se od vulgarnih ekonomista koji u tržištu vide samo efikasan mehanizam za otkrivanje cijene svake stvari; za njih je tržište nešto mnogo veće, sila koja oslobađa čovjekovu imaginaciju i učestvuje u razvoju naših preferencija i ukusa. Zato vjeruju da je svako miješanje u funkcionisanje tržišta – da ne govorimo o pokušajima da se ono zamijeni nečim drugim – katastrofalna ideja. Centralizovani sistemi su pogubni ne samo za efikasnost tržišta nego i za slobodan razvoj naših želja.
Ali šta ako naše preferencije više nisu rezultat rada tržišta, kao što je bilo u Hajekovo doba? U godini poslije Hajekove smrti, dok sam jednog dana pokušavao da povežem očev kompjuter na internet koji je upravo nastajao, otac mi je postavio odlično pitanje: „Sada kad mašine mogu da razgovaraju između sebe, da li će ta njihova mreža sprečiti rušenje kapitalizma? Ili će nam otkriti njegovu Ahilovu petu?“ Bilo je to nekoliko godina poslije kolapsa sovjetskog komunizma i početka pada lijevog centra. Prijetnja koju je radnička klasa nekada predstavljala za kapitalizam ušla je u period opadanja koji još traje. Hoće li internet uspjeti da uradi ono što proleterijatu nije pošlo za rukom?
Trebale su mi godine da odgovorim na očevo pitanje, što sam sada učinio u novoj knjizi, Tehno-feudalizam: ko je ubio kapitalizam. U njoj tvrdim da naše preferencije više ne proizvodi tržište, već to čini mreža mašina – ono što nazivam „kapitalom u oblaku“. Amazonova Alexa, na primer, zapravo je portal jednog totalitarnog, potpuno centralizovanog sistema za kreiranje preferencija i njihovo zadovoljavanje. To je sistem koji nas prvo obučava kako da ga naučimo šta je to što želimo. Onda nam to što „želimo“ prodaje direktno, zaobilazeći tržište. Ta gigantska mašinerija za oblikovanje ljudskog ponašanja održiva je zahvaljujući našem besplatnom radu, našim prikazima i ocjenama proizvoda koje joj besplatno dajemo. Ista mašinerija uzima ogromnu rentu od kapitalista koji se oslanjanju na mreže kapitala u oblaku, obično 40 procenata ostvarene cijene. To nije kapitalizam. Dobrodošli u tehno-feudalizam.
Strah čovječanstva od tehnoloških tvorevina ima dugu istoriju: Terminator i Matriks nadahnuti su onim istim strahom koji je inspirisao Meri Šeli da napiše Frankenštajna, ili Hesiodovu priču o Pandori, mašini iz Hefestove radionice koja kažnjava ljude za Prometejev prestup. U svim takvim pričama postoji tačka singulariteta: trenutak kada mašina, ili mreža mašina, stiče svijest o sebi. Onda se obično osvrne, osmotri svoje tvorce – to jest, nas – pa kad zaključi da ne zaslužujemo mjesto koje zauzimamo počinje da nas istrebljuje ili porobljava, ili nam bar život pretvara u pakao.
Zabavljajući se takvim pričama zanemarujemo i jednu sasvim realnu opasnost. Mašine kao što su Alexa i AI botovi poput ChatGPT-a nisu ni blizu tačke singulariteta. Mogu se pretvarati da su svjesna bića, ali to svakako nisu. U ovom slučaju, zapravo, nije posebno važno što su to samo bezumne ekstenzije mreže za mljevenje podataka koje imitiraju inteligenciju. Nije važno ni to što su njihovi tvorci bili motivisani prije svega znatiželjom i željom za zaradom, a ne mračnim planovima za potčinjavanje čovječanstva. Važno je samo to da ove mašine imaju nezamislivu moć nad našim ponašanjem i postupcima – moć koja je sada u rukama šačice ljudi od krvi i mesa.
I to je neka vrsta tačke singulariteta, doduše u pojednostavljenom obliku, u tom smislu što stvar koju smo izumili stiče nezavisnost, postaje snažnija od nas i podvrgava nas kontroli. Ljudi su još od industrijske revolucije posmatrali mašine kao „živa bića“; od parne mašine do internet pretraživača, pred veličanstvenim proizvodima sopstvenog uma često smo se osjećali, kako bi Marks rekao, kao „čarobnjak koji ne može da vlada podzemnim silama koje je prizvao“.
U osnovi moje teze je ironijski obrt: stvar koja je ubila kapitalizam je kapital sâm. Ne onaj koji pamtimo s početaka industrijske ere, već jedan novi oblik kapitala, mutacija koja se razvila u posljednje dvije decenije, neuporedivo moćnija od svih prethodnih, kao neki pretjerano revnosni virus koji ubija svakog domaćina. Ta nova mutacija – kapital u oblaku – ruši dva glavna stuba kapitalizma: tržište i profit.
Naravno, tržište i profit su i dalje sveprisutni – kao što su bili i u doba feudalizma – ali sada su istisnuti iz središta našeg ekonomskog i društvenog sistema, potisnuti na margine, zamijenjeni nečim novim. Tržište, glavni medijum kapitalizma, zamenjeno je digitalnim platformama za trgovanje koje možda liče na tržište ali to nisu i zapravo su sličnije feudima. Profit, ta lokomotiva kapitalizma, dobio je zamjenu u obliku svog feudalnog pretka: rente. To je renta koja se plaća za pristup oblaku i njegovim novim platformama.
Stvarna moć nije više u rukama vlasnika tradicionalnih oblika kapitala – mašina, građevina, željezničkih i telefonskih mreža, industrijskih robota. Oni nastavljaju da ekstrahuju profit iz radnika, iz rada za nadnicu, ali više ne donose sve najvažnije odluke, kao nekada. Zapravo, oni su postali vazali nove klase feudalnih gospodara, vlasnika kapitala u oblaku. Što se tiče nas ostalih, mi smo vraćeni u nekadašnji status kmeta, a zadatak nam je da besplatnim radom doprinosimo uvećanju bogatstva i moći nove vladajuće klase – pored rada koji već obavljamo za nadnicu, ako imamo posao.
U tehno-feudalnom svijetu pozicija liberalnog pojedinca je praktično neodrživa. Ljudi su upleteni u mreže digitalnog kapitala koji nas obučava kako da ga obučimo da nas kontroliše. Socijaldemokratija je nezamisliva u svijetu koji proletere u svijetu kapitala u oblaku svodi na automate, dok gotovo sve ostale primorava da rade kao njegovi kmetovi, čak i ne shvatajući da tako uvećavaju kapital u sada dominantnom obliku. Da li to znači da više ne možemo povratiti autonomiju i slobodu? Naravno da ne znači. Nismo osuđeni na propast. Ali, kao što ne možemo poništiti jednom učinjeno otkriće vještačke inteligencije, niti možemo razbiti mašineriju kapitala u oblaku u neoluditskom bijesu, ne možemo se više ni vratiti u kapitalizam. Šta nas onda čeka?
Dok procesom privatizacije privatni kapital rasprodaje ukupno materijalno bogatstvo svijeta, kapital u oblaku rasprodaje djelove našeg mozga. Da bi svako od nas povratio individualno vlasništvo nad sopstvenim umom, moramo kolektivno preuzeti vlasništvo nad kapitalom u oblaku, a ne prepuštati ga nekolicini feudalnih gospodara. To neće biti jednostavno. Ali to je jedini način da artefakti pohranjeni u oblaku, sada iskorišćeni za modifikovanje našeg ponašanja, postanu sredstvo emancipacije.
Izvor: RTCG/ UnHerd/Peščanik
