Piše: Aleksije Grgur
Veliki srpski pjesnik Jovan Dučić dušu svoju Gospodu je predao na Blagovijesti, 7. aprila, godine 1943. O odnosu Dučića i rodnog mu Trebinja napisano je gotovo sve što je moglo da se napiše, a moglo je mnogo toga.
Jer Jovan Dučić Trebinje je nosio u Rimu, Madridu, Kairu, Lisabonu i Bukureštu… Po ambasadama i poslanstvima Kraljevine kojoj je vjerno služio…
Jovan Dučić Trebinje je nosio kroz svoju književnost. Od početka do kraja. Odsjaji vječnog grada.
A ova priča počinje upravo iz jednog takvog odsjaja. Naime, prilikom poslednje Dučićeve posjete Trebinju, godine 1938, među onima sa kojima se pjesnik tih dana sreo bio je i mladi sveštenik Rade Vukomanović.
„Kažete Vukomanović iz Gacka? Pa onda smo mi rođaci. Preko Vladislavića, razume se…“ – govorio mu je tada Dučić. I zaista, u držanju sveštenika Vukomanovića bilo je nečega duboko aristokratskog, što je iskusni diplomata i knez među pjesnicima itekako znao da prepozna. Sasvim dovoljno da mu na rastanku kaže: „Primiče mi se kraj života. I hoću da mi Vi služite opelo.“
Kako je Jovan Dučić opisao dva najljepša evropska grada: „Ovde su izumrli čitavi narodi“
A uskoro je došao Drugi svjetski rat, Dučić je umro u emigraciji, u Sjedinjenim Državama. Potom je pola vijeka zabranjivan. Sistematično, da se svako sjećanje na njega među Srbima zatre. A onda je u Trebinje došla sloboda. A sa njom i Branko Tupanjac, Hercegovac koji je čitav svoj radni vijek proveo u Americi. I zaradio ogroman novac.
Lica kao isklesanog u kamenu, i škrt na riječima – kazao je tada vladici hercegovačkom Grigoriju: „Ja imam dovoljno finansijske moći da organizujem prenos Dučićevih posmrtnih ostataka u Trebinje. Da ispunimo pjesnikov zavjet. Da ga sahranimo u crkvi na brdu, da gleda na nebo i na rodni grad.“
I zaista, za šest mjeseci izgrađena je tada na brdu Crkvina Crkva Blagovještenja, po želji Dučićevoj. Hercegovačka Gračanica.
U toj crkvi Jovan Dučić sahranjen je 22. oktobra 2000. Uz patrijarha srpskog Pavla, vladike hercegovačke, episkopstvo i sveštenstvo sa svih srpskih krajeva – opelo je služio Rade Vukomanović. Imao je tada devedeset četiri godine.
Kakva je to jesen bila.
