Piše: Milovan Urvan
Nu, kad god se oglasi Nebojša Medojević prosvijećenom insanu se prevrne želudac. Njegov posljednji pokušaj da kleveće čestite sveštenike ne mogu drukčije da ocijenim nego kao njegovu davnašnju potrebu da podriva Srpsku pravoslavnu crkvu.
Uvijek sam s čuđenjem gledao, tj. pitao se kako je moguće da DF toliko godina nanosi štetu Srbima držeći u svom okrilju ovog smutljivca, čije politička efikasnost nikada nije mogla ići dalje od njegovih usana. Jerbo, čim izgovori nekakvu procjenu, optužbu, makar i na računa Mila Đukanovića, njegove su riječi odmah padale dolje, jedan pedalj ispred usana, u samu nigdinu.
Dočim, dok je DF politički izdržavao Medojevića, dotle je bivalo pet srpskih političara manje u Parlamentu, ko zna koliko manje u raznim javnim sferama. Prema tome, nije baš da je samo Đukanovićev režim diskriminisao srpski narod. Tome je štedro doprinosio i Nebojša Medojević. Zar podsjećati na njegov doprinos urušavanju dostojanstva srpske kulture i jezika u Crnoj Gori!? Suvišno je.
Nu, opet se pitati kako je mogućno da su pristalice DF tako lako prihvatale Medojevića kao nekakvog navodnog demokratu, čije političko parazitiranje na grbači srpskih glasača trebalo da upotpuni, proširu ideju „fronta“!? Nejasno.
Ali više od svega jeste zastrašujuće da, nakon što su glasači Medojevićev politički značaj izvagali u promilima, on dobija medijski prostor da nastavlja sa etabliranjem političkog estradizma, kao da decenije ovoga stoljeća nijesu prošle u stalnoj borbi da se politici vrati mjera dostojnosti i dostojanstva! Kao da njegove riječi imaju nekakvu javnu relevantnost.
Nu, vrijeme je majstorsko rešeto, izdržaće se i ovaj trzaj PostparaZitske Politike.
