Policajac kao autoritet – kriminalac kao idol!? A problem je u kući? Ne, gospodo, problem je u sistemu koji je uništio i školu i kuću!
Problem je u svima koji su za šaku privilegija prihvatili nakazni sistem, a onda istim putem namirili svoju savjest! Problem je u egomanijacima koji misle da se agresija pobjeđuje agresijom! Problem je u ludacima koji misle da je kažnjavanje prestupnika svrha po sebi! Problem je u našem odnosu prema zlu, jer ono neće nestati iz svijeta, ali bi naš odnos morao biti drugačiji! Zlo baš to i hoće da mu se suprotstavimo na isti način. Ali tako postajemo njegovi saučesnici. Prema tome, umjesto brzih i jeftinih rješenja, bilo bi bolje urediti kompletan sistem, prihvatiti da su djeca naša prva briga! Ne ni posao, ne ni politika.
Kazna nije dovoljan odgovor na nasilje, a to se vidi i po broju povratnika. Ako svak nije odgovoran za svakog, onda odgovornost i ne postoji. Ako ministar nije odgovoran za školstvo, ako direktor nije odgovoran za školu, ako nastavnik nije odgovoran za učenike, ako roditelj nije odgovoran za dijete!? Ko je onda!?
Zadatak sistema nije da omogući kosmičku pravdu kažnjavanjem ili nagrađivanjem, nego da stvori i osvijesti funkcionalan model koji donosi i sprovodi zakone sa nultom tolerancijom na nasilje. Time se neće nasilje iskorijeniti, ali hoće promijeniti naš odnos prema njemu. Ako je prva reakcija na prestupnika: „razapni ga”, onda to jeste apsolutna, ma i latentna, trpeljivost prema nasilju, kao što je znak nulte svijesti o smislu sankcije ili kažnjavanja prestupa.
„Školski policajac” nije rješenje, nikakav garant sigurnosti. Štaviše, mislim da to može da izazove sasvim suprotan efekat. Umjesto „pedagogije straha/kontrole”, potrebno je povećati pedagogiju socijalne odgovornosti i empatije, a to se može obezbijediti prisustvom roditelja u školi. Naravno, ne u bukvalnom i vulgarnom smislu, nego kroz raznovrsne i funkcionalne modele edukacije roditelja i aktiviranja njihove odgovornosti.
Takođe, veliki problem su direktori škola, koji često zahtijevaju svakovrsna trpljenja i zlopaćenja nastavnog kadra kako bi se imidž škole stavio iznad primarne funkcije škole. Pored toga, rukovodeći kadar u školama, gotovo bez izuzetka, decenijama je vršio političku, a ne prosvjetnu djelatnost. Čitav sistem je bio podređen servisiranju potreba političke „elite”. To je onda logično dovelo do urušavanja institucija škole, porodice, roditeljstva…
Izvor: Milorad Durutović/Fejsbuk
