Ponekad čovjek i očigledne stvari mora objašnjavati. Činiti ih još više očiglednijim, iako su već očigledne. Cilj je da se dozove pameti i najneznaveniji koji to ne razumije i jednako onaj ko čini prevaru i baca prašinu u oči građanima.
Riječ je o podgoričkom javnom servisu, dakle mediju koji svi mi plaćamo kad uplatimo svakakve poreze, prireze i ine namete koji se ubiraju za, u osnovi, jalovu vojsku opštinskih činovnika.
Mi, dakle, sipamo u podgoričku kasu da bi imali asfaltirane ulice i ispravne semafore, da bi se praznili kontejneri i održavao vodovod, da bi noću grad bio osvijetljen, riječju, da bi grad normalno funkcionisao. Jedna od potreba grada, uglavnom velikog jer je riječ o skupoj igrački, je i da ima javni servis – lokalni medij koji treba da informiše građane o komunalnim problemima, gdje će se asfaltirati ulica, koje će naselje ostati i koliko bez vode ili struje, koja je nova autobuska linija…
Naš glavni grad ima takav javni, znači državni i narodni medij koji čine televizija, radio i portal. Ali, taj medij se ne bavi komunalnim servisima i problemima. Oni se bave najprljavijom političkom propagandom, rade u interesu jednog političkog klana, i slobodno se može reći kriminalnog klana, čije je formalno ime DPS. Taj medij za interese tog klana sedmicama unazad otvoreno emituje govor mržnje protiv većinskog pravoslavnog stanovništva i protiv jedine kanonske pravoslavne crkve u državi.
Iako je i njima jasno da će na sljedećim podgoričkim izborima, koji će se dogoditi krajem narednog proljeća, izgubiti vlast u Glavnom gradu, to ih ne ometa da, dok su na vlasti, sipaju u taj mediji ogroman novac sa jedinim ciljem – da se ocrni i diskredituje sve srpsko i pravoslavno, odnosno sve što nije na fonu DPS.
Pošto su domaće snage poput Darka Šukovića, Sonje Drobac, Srđana Kusovca i sličnih islužene, dovode se izvođači prljavih radova iz regiona. Jedna od takvih medijskih pojava je i Mirka Dević, čitačica partijskog prljavog biltena koji oni u ovom mediju zovu dnevnik.
Pročita Mirka neku noć sa idiota nekoliko idiotskih rečenica čija je suština da je, kako oni kažu, srbijanska crkva kriva za sve što ne valja u Crnoj Gori.
Ako se neko slikao negdje pred crkvom ili u litijama i u privatnom životu čini zla i nepočinstva, nesrećna i brehnuta Mirka kaže da ga je tome naučila crkva i litijanje. Mirka misli da je crkva ustrojena kao organizacija u čijem mediju radi pa o svemu kao bos odlučuje jedan čovjek, o svemu od života do smrti. Ne, mila moja Mirka, crkva je potuno suprotan svijet. Ona bi u svoju portu – dvorište, to ovi tvoji imajući na umu sebe zovu obor, pustila i tebe i autore ovog štiva što si pročitala, da se pomolite i da potražite nešto u sebi.
Ako čovjek ozbiljno i mirno sagleda – ko je, sa kojim ciljem osnovao taj medij, kakvu je ekipu okupio i motivisao ih novcem, onda je prirodno očekivati prljavštinu i mržnju koja izvire sa tog medija kao preko puta pamučnoga kombinata.
Problem je što ih mi plaćamo da nas pljuju. To jeste uvrnuto i morbidno. Ali i tome se bliži kraj. Odstraniće se taj tumor ako Dritan ne preleti. Ali to bi bio let kao u kultnom filmu.
Petar Ivanović
