Piše: Vuk Bačanović
…javor gusle sve su sačuvale
uspomene na naše junake.
(Smrt silnoga Redžep-paše, hercegovačkoga valije)
Epska pjesma „Od glave Zete do grada Spuža“ ne prestaje biti predmet skandala koje podstiču žuta štampa i senzacionalistički mediji. Poslije nekoliko slučajeva u Crnoj Gori, kada je proglašavana pozivom na „klanje muslimana“, pjesma je izazvala skandal i u Sarajevu. Razlog? Na društvenim mrežama pojavio se privatni snimak policajca MUP-a Kantona Sarajevo srpske nacionalnosti, koji u nekom ugostiteljskom objektu, uz pratnju sinovljevih gusala (dječaka od oko 10 godina), pjeva:
„Od glave Zete do grada Spuža,
krvavi lanac vojske se pruža.
Pritisli Srbi turske livade,
Turcima u Spuž zadaju jade.
A serdar Vule s visoke kule,
džeferdar pali, kukaju bule.
Leleču Turci, kukaju bule,
oj lele, lele, evo ga Vule.
A serdar Janko sa sabljom maše,
udarite, braćo, srpstvo je naše!“
Više je nego razumljivo zašto, u kontekstu zloupotrebe epske tradicije za podsticanje pogromaške atmosfere i ratnih zločina 1992–1995, izvođenje epike – makar ona bila vezana za crnogorsko-osmanske ratove 1876–1878, kada je, prilikom oslobođenja Spuža i Podgorice, Ahmed Meljikukić sa još pet spuških glavara došao na Cetinje potvrđujući da tamošnji narod „sa radošću očekuje knjaževu vojsku“, imajući u vidu korektno postupanje Crnogoraca prema muslimanima u Nikšiću i Baru, kao i raniju proklamaciju kneza Nikole Petrovića muslimanima, u kojoj se kaže:
„U vjeru vašu kao u svetinju neće niko ticati. Ja vam jemčim za to, a o pravičnosti i o ljubavi mojoj prema vama svjedoci su stotine jednovjernika vašijeh, koji su u zemlji mojoj i kod mene nailazili vazda bratskoga dočeka, pomoći i odlikovanja.“
Međutim, izlišno je očekivati da epska poezija, kao i bilo koja druga književnost, bude politički korektna ili da postane predmet cenzure. To ne samo da bi predstavljalo kapitulaciju pred onima koji je zloupotrebljavaju, već bi bila i propuštena prilika da se razmisli o adekvatnoj obrazovnoj politici u nastavi istorije i istorije književnosti, u okviru koje bi epika bila tumačena u svom istorijskom i književnom kontekstu – bez pokušaja uljepšavanja i romantizacije, koji su nam se uvijek obijali o glavu.
U tom smislu, korisno je sagledati i bosanskomuslimansku epiku, u kojoj se takođe nalaze etnokonfesionalni pejorativi koji mogu doprinijeti razumijevanju zajedničke prošlosti.
Car Sulejman iz Stambola krenu,
I sa njime hodža Ćupriliću
Povedoše silovitu vojsku.
Razviše se alajli barjaci,
Baš ko zimi debeli oblaci.
Zveka stoji mača i topuza,
Njiska stoji ata i paripa,
Sve pjevaju po izbor junaci.
Zdravo vojska Rumenliju priđe,
Pod Biograd još zdravije dođe.
Kad stupiše Savi na obalu,
Namjestiše na čekme ćupriju.
Mutnu Savu tude prebrodiše,
Slavoniju listom porobiše:
Robe, pale, a o jadu rade,
Mladu djecu vode u sužanjstvo,
A djevojke sebi za ljubovce.
(Car Sulejman uzimlje Budim)
0044 A veli mu Osman bajraktare:
0045 »O moj dajo, Mujagin Halile,
0046 S vama ne ću piti hladna piva!
0047 Kako ću se s vama napojiti,
0048 Kad smo onu četu pokupili,
0049 Pa smo sašli u zemlju kaursku,
0050 Ko posječe s Kaurina glavu?
0051 Posječe je Mujo il Halile.
0052 Ko zarobi roblje iz Kaura?
0053 Zarobi ga Mujo jal Halile.
Mujo Hrnjica pogubi Šimana Brehulju (Sarajevo)
0610 Onda veli uskok Radojica:
0611 „Beg Mustaj beg, glava od Krajine,
0612 Ja sam Anu mladu ujagmio,
0613 Pa se hoću beže poturčiti,
0614 Poturčiti i sebe i Anu,
0615 Pa se onda njome oženiti.”
0616 Pa otalen oni pokrenuše,
0617 Zdravo sjeli u tursku Udbinu,
0618 Beg je Rada l’jepo poturčio,
0619 I sa l’jepom Anom oženio,
0620 Darovo mu deset kuća kmeta.
0621 Ne zove se sada Radojica,
0622 Već se zove Pilipović Ibro.
Mustaj beg lički porobio Zadar (Mostar)
0329 Halil uze lijepu djevojku,
0330 Pođe s njome zavičaju svome.
0331 Sve šehite svoje pokopaše,
0332 Ranjenike kući ponesoše.
0333 Tale uze mrka Kaurina
0334 I objesi o tanahnoj jeli,
0335 Neka stražu čuva od Turaka.
0336 Pa odoše brdu uz planinu,
0337 Pjevajući i puške mećući.
Hrnjica Halil i Kotorac Ilija (Foča)
0836 Kad vidiše dva Čejvanagića
0837 Da vlaščeta nigje živa nejma,
0838 Otale se braća povratiše
0839 I odoše, društvu dokazaše.
0840 Kada braća vojsku pokrenuše
0841 I kamenom Rigu udariše,
0842 Porobiše, vatrom popališe
0843 I Višića kulu porobiše,
0844 Ufatiše Višića gospoju.
0845 Što je sela oko Riga bilo,
0846 Sve su dica sela popalila.
0847 Porobiše, vatrom popališe,
(Boj pod Udbinom)
0015 Služi vino nejačak Omere,
0016 Po imenu Hrnjičić Omere,
0017 Pa im reče Hrnjičić Omere:
0018 »Čujete li, age i begovi!
0019 Ja sam čuo, a majka mi kaže,
0020 Da sam baba imo i amidžu,
0021 Pa su bili svoj Krajini krila.«
0022 A reče mu udbinski dizdare:
0023 »Kopilane i od kopilana,
0024 ti si vlaški s obadvije strane,
0025 Tvoja majka iz kršnih kotara,-
0026 Mila sestra Smiljanić serdara,
0027 Pa ju jeste poturčio Mujo,
0028 Potručio nićah učinio,
0029 Pod pasom je tebe donijela.«
Hrnjičić Omerica (Sarajevo)
Pejorativi poput Tručin, poturčiti, vlaščad, kauri i veličanje fenomena kao što su zarobljavanje, paljenje, otimanje, vrijeđanje i ponižavanje neodvojivi su dio ljudske istorije, a kamoli prostora koji su, zbog svoje geografske nesreće, stotinama godina bili krajišta velikih carstava.
Ako to imamo na umu, ne možemo biti gluvi i licemjerni prema činjenici da različiti balkanski narodi imaju različita istorijska iskustva i senzibilitete. Pojednostavljeno rečeno, u slučaju Crne Gore, ako je društveno prihvatljivo (kao što i treba da bude) da podgorička medresa nosi ime sultana Mehmeda II Fatiha, osvajača Despotovine i Bosne, jer je on bio muslimanski vladar i kao takav blizak muslimanskom stanovništvu, onda ni izvođenje „Od glave Zete do grada Spuža“ ne može predstavljati skandalozan čin – isto kao što ni promocija zbirki bošnjačke epske poezije ne bi trebalo da bude sporna.
To ne znači da ovakve pojave same po sebi potkopavaju stabilno društvo. Naprotiv, problem mogu predstavljati samo nezrela društva koja nisu u stanju da razdvoje korist zajedništva i savezništva malih naroda od istorijskih sukoba, koji nas uče šta se dešava kada tog zajedništva nema.
Ili, kako je 1972. u svoj dnevnik zapisao Rodoljub Čolaković:
„Istorija nam nije bila milostiva, prije je bila maćeha. Da je neki Tomislav ili Dušan ili Tvrtko ili Simeon ili Samuilo imao snage da zapaše sve zemlje od Alpa do Crnog i Jadranskog mora, da se odupre inostranim osvajačima, da u takvom području izgradi feudalnu državu, pa apsolutnu monarhiju, pa da u njoj narastu snage za buržoaski preobražaj, mi bismo bili danas jedna nacija koja bi imala jedan književni jezik, jednu literaturu. Ovako nas je istorija isparcelisala, raskomadala, ušli smo kao posebne nacije u ovaj vijek i dogurali do socijalističkih društvenih odnosa. Moramo voditi računa o tome, ali ne smijemo u ime ravnopravnosti republika u našoj federaciji postavljati zahtjeve koji u svojoj konsekvenci znače negiranje načela na kome je federacija zasnovana.“
