Piše: Vuk Bačanović
Eksperiment američkog predsjednika Donalda Trampa sa „ukidanjem“ JUESEJDA, čiji rezultati još uvijek nisu sasvim izvjesni, podsjetio nas je na vrlo važnu činjenicu: nijedna imperija svoje mreže lojalnih ljudi – koji ne služe samo kao nametači politički korektnog javnog mnijenja u njenom interesu, već često i kao lokalni obavještajci, jeftiniji od onih profesionalnih – ne gradi brutalnom silom, već novcem. Ogromnim količinama novca koje, naravno, ne treba posmatrati kao velikodušnu pomoć, već kao ulaganje u ljudsku infrastrukturu imperije.
Tokom četiri godine (2020–2024), sve zemlje koje ulaze u imperijalnu geografsku odrednicu „Zapadni Balkan“ dobile su ukupno 1,7 milijardi dolara, od čega je Crna Gora dobila 77 miliona.
Iluzorno je očekivati da će se imperija lako odreći mreže koju je decenijama pažljivo gradila, pogotovo jer nema naznaka da se planira povući iz ovog dijela svijeta. Ono što slijedi nije uklanjanje postojeće mreže, već njena prenamjena u skladu sa novim imperijalnim vrijednostima. Ili, kako je to formulisala Ketrin Rotenberg, profesorica na Goldsmitsu, Univerzitetu u Londonu:
„Jasno je da svjedočimo značajnoj promjeni u odnosima moći u Sjedinjenim Državama: prelazimo iz ere u kojoj je ‘progresivni’ neoliberalizam, obilježen deregulacijom, privatizacijom i finansijalizovanim kapitalizmom, bio spojen s progresivnim društvenim agendama poput politika raznolikosti, jednakosti i inkluzije, u autoritarnu, pa čak i fašističku verziju neoliberalizma. Ova nova formacija produbljuje neoliberalne politike, ali istovremeno odbacuje svaki progresivni izgled i uvodi politike koje ugnjetavaju marginalizovane grupe. Takođe, preokreće svaki pokušaj sprečavanja klimatskih katastrofa, koncentrišući moć u rukama izvršne vlasti i nekolicine milijardera iz elite.“
Trampove transparentne najave preuzimanja Gaze brutalnom silom i iseljavanja njenog stanovništva su, u osnovi, model po kojem će stvari generalno funkcionisati. Drugim riječima, imperijalna ekspanzija radi eksploatacije resursa više se neće sprovoditi pod dosadašnjim izgovorom o nedovoljnoj primjeni ljudskih prava. Umjesto toga, biće vam otvoreno rečeno da niste dovoljno sazreli da shvatite kako je imperijalni interes ujedno i vaš interes. Ukoliko to ne prihvatite, slobodno možete otići – možda u neku od novofinansiranih nevladinih organizacija koja organizuje okrugle stolove i seminare o tome gdje započeti novi život.
U tom smislu, male države s ograničenim mogućnostima odbrane, poput državica nastalih raspadom Jugoslavije, biće prve na udaru. Crna Gora, doduše, još nije otkrila velike zalihe litijuma kao Srbija i Bosna i Hercegovina, ali nema sumnje da će u imperijalnim strategijama biti uključena zajedno sa komšijama.
Zamišljam razgovor predsjednika Trampa i njegove supruge Melanije na jahti, dok u daljini naziru Sveti Stefan:
„Melania, listen here, this Montenegro’s got a coastline that sure as shootin’ ain’t got nothin’ to be ashamed of. I’m already seein’ the vision—fancy hotels, pools shinin’ like gold under the sun. Wait, what’s that you said—Montenegro means Black Mountain? Well, that’s somethin’, ain’t it? But hear me out: ‘Black Mountain, your future ain’t black no more!’ Hahaha, now that’s a slogan that’ll sell faster than hot cornbread at a county fair!“
Etničkim grupama, posebno u područjima gdje još uvijek žive izmiješano – u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji – biće saopšteno da mogu zajednički koračati u ovu viziju budućnosti ili jedna drugoj prepustiti čast da posljednja koristi usluge nevladinih organizacija za „prosperitetno iseljavanje“. U slučaju Crne Gore, podgrijavanje šešeljizma i dukljanizma svakako bi služilo toj svrsi.
Ali ovakva distopijska budućnost nije neminovna i za njeno izbjegavanje ne treba nam neka nova pamet. Nedavno sam se vratio člancima nepravedno zaboravljenog Svetozara Miletića, koji je, poput Dimitrija Tucovića, zagovarao federaciju balkanskih naroda. Jedna njegova misao posebno je značajna:
„Neki veliko-Hrvati, osvrćući se na ishod istočnog rata, zlurado podvikiju: nema više srpskog pitanja na Istoku! Možda ne — ali veliko-hrvatskog još manje! Ako istočo pitanje prestane biti pitanje balkanskih naroda, pa po tome i srpskog naroda, onda će ono postati slovensko-evropsko pitanje.“
Nema sumnje da je starčevićijanstvo, odnosno velikohrvatstvo, kao pseudoistorijska rasistička ideologija, primarna kalajevština, a sa njom i šešeljizam i dukljanizam među Južnim Slovenima – ideologije koje su uvijek služile osvajačima spremnim da ulože ozbiljan novac kako bi nas uvjerili da su nam bolji prijatelji od prvog komšije.
Crna Gora je kao mala država formirana oko sjedišta cetinjskih arhiepiskopa, nastajući kao topos otpora osmanskom imperijalizmu, s namjerom da ne ostane svedena na malu, dugoročno neodbranjivu teritoriju. U doba arogantnog i divljačkog trampizma dobro je podsjetiti se ovih korijena i o njima poučiti sve realiste i minimaliste koji ih žele iščupati, bez obzira na to koliko se zaklinjali da ih čuvaju.
Bez pretjerivanja i patetike – više nego ikada prije, ovo je pitanje samog opstanka.
