Piše: Đuro Radosavović
Već pet godina, dva do tri puta nedjeljno gledam džudo treninge. Dio sam publike jer kasno je da bih ja trenirao, ali makar mogu da se divim sportu i dam sve od sebe da neko drugi, daleko mlađi počne na vrijeme. Više sam naučio od tih strunjača nego od nekih ljudi i knjiga. Prije svega, o disciplini, duhu, pravilnom korišćenju snage i uma, tehnici i samokontroli. Viđao sam i roditelje koji su doveli djecu da ih neko nauči da se tuku i odustali nakon par treninga, jer džudo nije to. Džudo je disciplina!
Vidio sam klince koji dođu puni agresije, a koji se iz treninga u trening smiruju i postaju pitomiji, a snažniji. Vidio sam trenere koji nakon svakog treninga upozoravaju da je tehnika opasna i da se ne smije primjenjivati van sale i strunjače kojoj se svako mora pokloniti. I pravi treneri to stvarno misle i žive. Jedno je sport, a drugo je nasilje.
Vidio sam u saobraćajnoj gužvi jednog od trenera džudoa, pokvarila su mu se kola, on u trenerci i patikama gura kola do prvog parkinga. Van sale i strunjače izgleda sasvim obično, niko ne bi rekao da je nosilac crnog pojasa, možda bi se neko i zeznuo da krene na njega. Ali taj nosilac crnog pojasa, nikad, ali baš nikad neće krenuti prvi i neće zloupotrijebiti tehniku koju posjeduje.
Mislim o tome dok gledam jezive snimke kako ispred podgoričke škole momci čoporativno tuku momka koji je na zemlji. Sve je tu pogrešno. Baš sve. U tim momcima je veliki problem koji će biti sve veći i veći. Ukoliko se sad izvuku, ponoviće sve, još jače i češće.
Nisu oni do kraja krivi, krivi su u dobroj mjeri njihovi roditelji jer su dozvolili da njihovo dijete maltretira druge. Frustraciju je lako detektovati, a još lakše ignorisati. Kad je dijete prepušteno sebi, kad se hrani lakim rimama i pjesmama koje ga navuku na hejt, prelako umisli da je opasan i da je to put. Pravda se sam sebi idejom da “Ne da na sebe” i da “U džungli mora biti lav ili plijen”. Sve su to sranja i samoobmane, neliječene frustracije, manjak pažnje i ljubavi, neusmjerenost i iskliznuća iz krivine.
Javni linč ima svoj korijen. Precizno se ponavlja i zna se kad i od koga u kojim uslovima. Ovo što se sad dešava je želja da se ispolji, da se sebi i drugima dokaže kao opasan jer to je društvena matrica, opasni najbolje prolaze. Snima se nasilje jer je potreban dokaz, jer niko nikome ne vjeruje kad se na prazno kurče. Jer, svi znaju, pojedinačno su kukavice, zato je potreban dokaz, video bez koga nema ništa. Bez greške može da se napravi profil tih momaka koji po petoro tuku jednog nemoćnog lika. Tačno se zna koju su muziku slušali, koje brendove nose, koliko bulje u telefone, koliko (ne)razgovaraju sa roditeljima na određene teme i koliko knjiga (ni)su pročitali.
Što je lijek? Ima ga, ali zvuči kao utopija. Kad su već tukli druge i snimali to, kad su željni pratilaca, treba grad i država da tim junačinama od momaka odredi društveno koristan rad. Gradska televizija to uživo da prenosi, a oni, skupa sa svojim roditeljima moraju da čiste redom Njegošev park, Zlaticu, korito Ribnice i Morače i sve tako redom po par sati dnevno, a da se to uživo prenosi na Jutjub kanalu i televiziji. Ako neće, uvijek mogu da odleže ili papreno plate. Ali poenta je da skupljaju smeće, jer to i te kako ima veze sa njihovim ponašanjem.
Ovo je vrijeme rijalitija, ovo je vrijeme kad treba pronaći adekvatan odgovor. Jer ako ti momci samo završe u kaznenoj ustanovi, izaći će još jači, predstavljaće se kao oni koji su “ležali” iako su bili tamo samo par dana ili sati. Zato, društveno koristan rad bi i za njih i za roditelje bio ljekovit. I za cijelo društvo.
Jer, maloljetnici će postati punoljetni, postaće nekim drugim budalama uzor, a jedno vuče drugo, a to nije dobro. Zato se nešto mora raditi, jer okretanje glave u stranu ne pali.
Izvor: Vijesti
