Piše: Sinan Gudžević
Ima dakako stvari u ovom današnjem svijetu o kojima bi bilo preče pisati, no meni prsti idu na gljive. Hoću da podsjetim na jedan distih o gljivama latinskog pjesnika Marka Valerija Martijala. Martijal se kod nas odomaćio kao Marcijal, latinski Martialis. Cijelo njegovo djelo čine epigrami, 15 knjiga njih u prosjeku stotinjak epigrama svaka. Od toga broja odudaraju tri najranije sastavljene knjige, prva ima 33, druga 127, a treća 223. Ta prva i danas stoji kao prva, a druga i treća su smještene kao 13. i 14. knjiga, i u izdanjima su se učvrstile kao pretposljednja i posljednja. U pretposljednjoj, dakle u trinaestoj, pod brojem 48, nalazi se taj distih sa gljivama na koje mi idu prsti:
Argentum atque aurum facile est laenamque togamque
Mittere; boletos mittere difficile est.
Srebro i zlato i gunj je darovati lako, i togu.
Ali je pečurke znaj davati teško na dar.
Distih je iz zbirke naslovljene „Ksenioni“, lat. Xenia, koja sadrži stihove uz darovima koje domaćin daje gostima. Naziv je grčki, ξένιον, pl. ξένια, „poklon za gosta“, „gostinski dar“. Takvih natpisa za goste Martijal ima 127, i svi su u elegijskom distihu, koji je, kako se zna, sastavljen od heksametra za kojim dođe pentametar. Samo prva tri epigrama zbirke imaju više od jednog distiha, dva imaju po četiri, a jedan pet. Osim četiri, svi distisi su natpisi uz jela, namirnice ili pića, koje domaćin poklanja gostima. Takav običaj darivanja bio je uz praznik Saturnalije, od 17. decembra.
Naš ksenion ima naslov Boleti, to jest gljive, pečurke. Neki prevodioci su naslov preveli kao „Vrganji“, neki kao „Šampinjoni“, naslov omogućava takav izbor. Naslov zadaje manje teškoća nego tekst pjesme. Nije neobično što su gljive, koje su da su, našle mjesto u spisku stvari koje su za darovanje. U Rimu su jela od gljiva važila za jako ukusan prilog na trpezi bogatih, o tome se može naći potvrda i kod Plinija Starijega. Sam naslov našega kseniona neke je prevodioce odvukao dotle da su i tekst distiha dopunili i začinili svojim začinima.
Tako, Mihail Višnjevskij, u svojoj knjizi „Sve o gljivama“ (Vsё o gribah) koja ima oznaku popularne gljivarske enciklopedije, kaže kako je pjesnik Martijal u prvom stoljeću naše ere kazivao da je lako odreći se srebra i zlata i prijateljske ljubavi, ali je teško odustati od jela s gljivama (Serebrom i zlatom, lюbovью druzeй legko postupitьsя, no trudno otkazatьsя ot blюda gribov). Ovo je prozni prevod Martijalova distiha, a toliko slobodan da je rasklimatan i netačan. Citiranju skloni Višnjevskij vodi čitaoca u gljivarski raspašoj. Podsjeća da u ruskom ima poslovica: „gdje je pita s gljivama, tamo smo mi s rukama“, te ide do riječi Napoleonova dvorskog kuhara koji kazuje: „Umak od gljiva je sve – s njime se može jesti i stara koža.“
No vratimo se gljivama Martijalova distiha. U njemu se ne spominje nikakvo jelo od gljiva, spominju se samo gljive, boleti, gljive kao takve. Možda se misli samo na gljive kao namirnice, koje će gost pripremiti za jelo tek kod svoje kuće. Možda, podrobnosti takve štedrosti ne znamo. Izgleda da je ideju da se uz poklone gostima sastavljaju distisi dao Martijalov izdavač Trifon. Mjerodavni moderni Martijalov komentator Ludvig Friedlaender kaže da je to bilo u skladu sa zahtjevom toga vremena. Ali, zašto je njih teže slati na dar (mittere) nego srebro i zlato, teže nego vuneni gunj i teže nego rimsku togu? Odgovor na pitanje nije lak nego je težak, prevodioci ga nisu dali. Heksametar našega distiha sadrži četiri imenice, dva metala i dvije tkanine.
Pjesnik kaže da je njih, dakako sve to četvoro, to jest svaki predmet posebno, jer se poklanjaju svakako zasebno, lako davati (mittere… facile est). Glagol mittere je tehnički termin u poklanjanju, i znači slati: pokloni se namjenjuju gostu u bogatoj kući, te se njemu daju ili njemu šalju, namijenjeni su njegovoj kući. Dakle, zlatni i srebrni predmeti, te s njima i dva od tkanine, laki su za poklanjati. Pridjev lak je, naravno, u apstraktnom značenju, a ne u konkretnom. Onda dolazimo do krnjeg pentametra, u kojem stoji da su gljive teške za poklanjanje, ne teške po težini, nego se teško poklanjaju, teško se daju od sebe. Kako to, moramo se zapitati. Imamo u vidu Martijalu vazda spremnu šalu i žaoku, no opet: kako se to lakše odreći zlata i srebra i rimske toge negoli gljiva?
Ne navodi se ni količina ni oblik toga možebitnog poklona, samo se kazuje da se poklanja teško. Ovo čini distih prilično tamnim, a tamnost mu je ostala do danas. Fridlander, u komentaru iz 1866, kaže da se tu radi o tome što gljiva nema u dovoljnim količinama, jer im nije sezona. Ovo je ništa drugo nego pretpostavka velikog komentatora. Za tvrdnju on ne daje nikakva dokaza, podaci o rodu gljiva iz Martijalova Rima svakako nisu nešto na šta bi se danas moglo naići. Drugi komentari su isto pretpostavke: gljive su bile omiljeno jelo rimskog plemstva, te ih se nije rado poklanjalo, radije su ih jeli oni koji su ih već imali. Koliko je ova pretpostavka osnovana, teško je danas reći. Dokaza ni za nju nema.
Martijal u svom neprolaznom epigramatskom djelu spominje gljive na više mjesta. Gljive su u Rimu ponekoga dovele i do velike oblapornosti. Tako, nailazimo na nezasitog izješu Kajkilijana u epigramu broj 20. prve knjige:
Koje je ludilo ovo? Pred gomilom gostiju svojih
Prejedaš gljiva se ti sȃm, Kajkilijane, sȃm!
Šta da ti želim za takav i jednjak i želudac grozan?
Gljivu Klaúdija ti onu da pojedeš sam.
Dic mihi, quis furor est?turba spectante vocata
Solus boletos, Caeciliane, voras.
Quid dignum tanto tibi ventre gulaque precabor?
Boletum qualem Claudius edit, edas.
Ime Kajkilijan (Caecilianus) u Martijala se nađe na više mjesta. Ovdje je ono igra riječi, od caecus, slijep. Kajkilijan je slijep za apetit svojih gostiju, te krka sam svoje gljive. Kao kaznu za tu bezobzirnost pjesnik mu želi da pojede gljivu koju je pojeo car Klaudije. Onu koju je pripremila bila njegova žena Agripa, te ga njom i otrovala. Takvu gljivu, klaudijevku, pjesnik zove onako kako se zovu jestive gljive, boletus. Prema Svetoniju, Klaudije je umirao u mukama preko dvanaest sati. Gljivu koja ga je otrovala mikolozi zovu Amanita muscaria, muhara, a vrlo je slična onoj pod imenom Amanita muscaria, to jest kraljevska gljiva. Smrt Klaudijeva desila se trideset godina prije nastanka Martijalova epigrama i sjećanje na nju je bilo jako svježe.
Možda se u pozadini Martijalove tvrdnje o teškom poklanjanju gljiva za Saturnalije nalazi svijest o opasnosti koju nosi sličnost jestivih gljiva sa onima otrovnim. Boletus je naziv bezopasne gljive, no vidimo kakav je bio u slučaju cara Klaudija. Možda se onaj koji dar šalje odlučuje lakše da pokloni nešto od zlata ili srebra, lakše odjeću nego gljive, zato što gljive mogu biti otrovne. U prvom stoljeću u Rimu znanje o gljivama je bilo nedostatno, te je opasnost od njih bila mnogo veća nego danas. A ni danas nije mala.
Ime boleti uzeto je i za osnovu naziva posude za pripravljanje jela od gljiva. Takva jedna posuda žali se na svoju zlu sudbinu, u distihu 14. knjige epigramskih natpisa na poklonima koji se dijele ili izvlače ždrijebom (Apophoreta), pod brojem 101, naslovljenom Boletaria. Ta je posuda, znamo i iz Apikijeve kuharske knjige, služila za spremanje hrane u patricijskim kućama. U njoj su se pripremale i za samog cara Klaudija kome su jela od gljiva bila omiljena, a sad je u nekoj kući spala na posudu u kojoj se sječe kupus:
Cum mihi boleti dederint tam nobile nomen,
Prototomis – pudet heu! – servio coliculis.
Iako bile su gljive što otmjeno daše mi ime,
Služim, o sram me i stid, kupusu prostom za sud.
Izvor: Portal Novosti
