Prema narodnim predanjima, negde u južnim Karpatima postoji univerzitet po imenu Šolomanc (Scholomance), kojim upravlja đavo. Studenti tamo uče kako da bacaju čini, upravljaju vremenom i jašu zmajeve. Ali, šta bi moglo biti u đavoljem kurikulumu? Kojom obaveznom literaturom bi se mogao pokvariti svet? Naravno, postoje knjige koje je crkva već jednom proklela. Vatikanov Index Librorum Prohibitorum sadržao je neka od ključnih dela moderne misli – Dekarta, Paskala, Hobsa, Miltona, Loka, Voltera, Hjuma, Kanta i tako dalje, sve do Simon de Bovoar i njene knjige Drugi pol (1949). U Irskoj je čak postojao Komitet za zlu književnost, koji je doveo do formiranja Odbora za cenzuru publikacija i koji je zabranio dela nekih od najboljih irskih pisaca poput Edne O’Brajen i Brendana Behana, kao i strane knjige.
Bilo je knjiga toliko gnusnih da su njihovi autori smatrani đavoljim agentima. Kardinal Pol je o Vladaocu Nikoloa Makijavelija, prvom autoru koji se našao na ovoj vatikanskoj listi 1559. godine, napisao: „Iako nosi ime i pero čoveka, tek što sam počeo da ga čitam, već sam prepoznao da je napisan đavoljim prstom.“ Irski filozof Džon Toland, koji se smatra prvim čovekom nazvanim „slobodnim misliocem“, bio je optužen da je prodao dušu đavolu na brdu u Donigalu. Slično tome, Spinozina pionirska knjiga Tractatus Theologico-Politicus bila je oklevetana kao delo „skovano u paklu od strane Jevrejina otpadnika koji sarađuje sa đavolom“.
Ono što su sve ove knjige imale zajedničko jeste to što su razotkrivale čovečanstvo onakvim kakvo jeste – umesto onakvim kakvo tvrdi ili želi da bude. Razotkrivajući licemerje svog vremena, one su ugrožavale postojeći poredak. Gde bismo danas mogli pronaći takve likove i tekstove? Uprkos svim samohvalisavim tvrdnjama progresivizma, ovo su izrazito konzervativna vremena u izdavaštvu. Ipak, ako postoji savremeni pisac koji bi mogao biti proučavan u Šolomancu, to je Mišel Uelbek.
Provokator, profesionalni kontroverzista, književni enfant terrible, svetac zaštitnik trolova – to je slika koju autor pažljivo neguje, isto onoliko koliko mu se ona i nameće. Mnogo bolje bi bilo razmišljati o njemu kao o dimu sveće književnosti koja dogoreva. Naizmence hvaljen i osuđivan, Uelbek uvek odiše daškom sumpora. Razlozi za to su vredni istraživanja; oni ne rezultiraju nužno portretom samog pisca, koji je istovremeno i ogoljen i enigmatičan, već portretom nas samih, njegovih čitalaca, inkvizitora i meta. Teško je zamisliti da anglosfera stvori ili dopusti domaćeg Uelbeka. Za početak, prag za „smelu“ književnost ovde je smešno nizak, gde se beskrajni tekstovi o raspadu brakova ili vezama na univerzitetima proglašavaju radikalnim ili provokativnim. Prag za jeres je takođe izuzetno nizak. Iako mnogi glume da preispituju naša ortodoksna ubeđenja – kao što bi svi veliki pisci trebalo da čine – kazne za neslaganje su ozbiljne; puritanska hajka nalik na hajku na veštice iz Salema protiv Marka Fišera samo je dokazala ispravnost njegovih upozorenja.
Primamljivo je uporediti Francusku i pohvaliti njenu istoriju transgresivne književnosti: Rablea, Bodlera, Remboa, Mirboa, Kolet… Neke paralele postoje u engleskoj književnosti, ali su relativno oskudne. Grof od Ročestera nije bio Markiz de Sad. A kada je britanski establišment uništio Oskara Vajlda – a delimično i samog sebe — gde je on otišao, do u Pariz? U Francuskoj, onaj deo revolucionarnog nasleđa pod odrednicom “liberte” ostao je snažan. Francuska tradicija pokazuje da često samo na krajnjim granicama pristojnosti — samo kada smo brutalno iskreni povodom svojih najdubljih želja i najgorih poriva – možemo zaista upoznati sebe. U takvim ciljevima ima plemenitosti, čak i ako sredstva deluju nečasno ili čak demonski. A to je Uelbekovo područje.
A Uelbek kaže: „Uništiti!“ – Najbolji roman dvadeset i prvog vijeka
Demonska snaga Uelbekovog pisanja dolazi prvenstveno ne iz onoga što on stvara već iz onoga čime se hrani: licemerjem zapadnog neoliberalnog društva. Međutim, on nije moralista. Uelbek se retko trudi da se uzdigne iznad haosa. Ako postoji brod ludaka – kako su srednjovekovni umetnici prikazivali korumpiranost ljudske civilizacije – autor je na njemu ispod palube s cigaretom u ruci. Uelbekove reference na samog sebe u prozi i intervjuima prilično su nepouzdane. Činjenica da sebe svrstava među bednike i prokletnike mnogo toga govori.
Šteta što kontroverze zamagljuju način na koji ga posmatramo. One prikrivaju njegov delokrug – od studija seksa do političkih trilera preko razmišljanja o želji, roditeljstvu i pretnji terorizma. Previđa se činjenica da je on duhovit pisac nalik Beketu; ponekad su okolnosti toliko sumorne i melodramatične da njegovo pisanje prelazi u zabavu. „Pogledajte mala stvorenja koja se kreću u daljini; pogledajte ih. To su ljudi. U bledom svetlu posmatram bez žaljenja nestanak vrste.“ Ovo ne znači da unutar karikature demonskog vragolana vreba optimista mekog srca koji želi da izađe napolje. Poput Beketa, ispod slojeva pesimizma nalazi se dragocena žila humora – ali ispod humora leži beskrajan pad u ništavilo. „Ironija te neće spasiti ničega“, tvrdi jedan od njegovih likova; „humor ne radi apsolutno ništa.“
Uelbek vidi i piše o svetu bez amove koje nose “civilizovaniji” autori. On opsesivno proučava ljude u svim svojim romanima, poput majmuna koji je postao antropolog. Primećuje stvari – sitne, odvratne, kriminalne, uvredljive, eksploatisane, dekadentne – koje mi možemo priuštiti da ignorišemo, a koje bi društveni pritisak zabranio da ih ikada opazimo. Njegov talenat za proricanje – inceli, uspon nativizma, antimigrantske reakcije, povratak desnice, psihoanaliza kao alat za narcise, komodifikacija seksa – čini da ga je glupo ignorisati i da je teško odbaciti ga kao desničarskog trola. On je mnogo problematičniji od toga.
U elitnim zapadnim kulturnim krugovima došlo je do uspešne komodifikacije sopstva, tako da je sve što donosi status i kredibilitet, sve što može dati prednost nad konkurencijom, ferplej. U idealnim okolnostima, ovo podrazumeva eksploataciju realnih i dubokih stvari, ali onih koje se zgodno ne mogu proveriti (queerness, neurodivergencija, takve stvari). Marksizam je jedan takav instrument. Pod marksizmom ne mislim na ekonomsku teoriju i pokret za društvenu transformaciju, već na prevaranta koji nosi njegovo ime i nosi njegovo lice u zapadnim kulturnim krugovima.
Mislim na identitetsku politiku koju sprovode kultur-elitisti na internetu, a koju podržavaju diskretni veleposednici, nepotistički naslednici trust fondova, profesori dekonstruktivizma Ajvi ligi i multimilioneri „kreativci“. Mislim na identitetsku politiku koja daje prednost i alibi onima koji uživaju u blagodatima luksuznog kapitalizma, onoj koja oduzima hrabrost siromašnima i profitira od sprečavanja značajnih promena. I pored panike desnice da levica odavno preduzima „dugi marš kroz institucije“, veoma malo pažnje se posvećuje tome kako je levica efektivno „oteta“ od strane bogatih pseudo-liberalnih uljeza u poslednjih nekoliko decenija.
Izvor: Glif
