Piše: Veljko Đurić Mišina
Autor knjige „Stepinac i genocid nad Srbima u NDH” s pravom postavlja jedan broj pitanja čiji odgovori zavise samo od otvaranja arhiva u Vatikanu, a tiču se NDH.
Uloga Rimokatoličke crkve i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca u zatiranju srpskog naroda u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941–1945) nije bila odveć zanimljiva tema u srpskoj istoriografiji. Slabo je i neubedljivo pravdanje da je o tome Viktor Novak objavio „Magnum Crimen”.
Sudbina srpskog naroda u NDH je u dobroj meri poznata, ali nije do kraja razjašnjena, naročito u kvantitativnim razmerama stradanja. Osnovni razlozi za to nalaze se u ustaškom zatiranju tragova svojih zločina nad Srbima i u komunističkoj politici relativizacije i zaborava, zbog proklamovanog „bratstva i jedinstva”. Ni uloga Rimokatoličke crkve u kontekstu politike hrvatskih stranaka prema južnoslovenskoj kraljevini i naročito srpskom narodu, i pored desetine radova različitih kvaliteta i obima, nije potpuno razjašnjena.
Predrag Ilić, politikolog i doktor pravno-političkih nauka, stekao je svojim radovima zavidno mesto u istoriografiji. Njegovo osnovno interesovanje jeste Rimokatolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji i Drugom svetskom ratu, što potvrđuju dva veoma vredna rada: „Vatikan i slom Jugoslavije u Drugom svetskom ratu” (Beograd, 1995) i „Stepinac i Holokaust u NDH” (Beograd, 2018).
Ostajući u okvirima svog višedecenijskog naučnoistraživačkog projekta, Ilić je nedavno objavio trotomno delo pod naslovom „Stepinac i genocid nad Srbima u NDH” (Novi Sad – Beograd, 2024, str. 385+379+484), Sam naslov ukazuje na sadržaj, a inače je u „Politici”, od 18. septembra do 7. oktobra prošle godine, izlazio feljton pod nadnaslovom „Ideološka propagandna priprema genocida u NDH”, što je deo ove trotomne knjige.
Ilić je u središte svoje studije stavio nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, predsedavajućeg Biskupskih konferencija i vrhovnog vojnog vikara Nezavisne države Hrvatske i njegov odnos prema srpskom narodu.
Viktor Stepinac zakleo se kao vojnik austrougarskom caru, kao nadbiskup Alojzije kralju Aleksandru Karađorđeviću i poglavniku Ante Paveliću. Nije prihvatio Josipa Broza iako mu je po zavičaju i narodnosti bio najbliži.
Hrvatska javnost nadbiskupa veliča kroz izvestan broj istoriografskih radova i kroz ogromnu katoličku hagiografiju (čije je temelje postavio geopolitičar Ivo Pilar, a ostvaruju savremeni stanovnici Kaptola u Zagrebu). Srbi ga doživljavaju kao kleronacionalistu, srbofoba i saučesnika u ustaškom zločinu.
Ilićeva studija je podeljena u tri dela. Prvi ima naslov „Crkveno-politički pogledi i delovanje nadbiskupa Stepinca u Kraljevini Jugoslaviji”, druga „Genocid nad Srbima u NDH” a treća „Nadbiskup Stepinac i genocid nad Srbima u NDH tokom 1941”.
Prvi tom je posvećen Stepinčevoj biografiji, njegovim crkveno-političkim i političkim stavovima i delovanju poslednjih godina Kraljevine Jugoslavije sa stolice nadbiskupa zagrebačkog. Poseban deo odnosi se na njegove stavove prema Srbima, pravoslavlju, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i južnoslovenskoj kraljevini.
Naslovi drugog i trećeg dela ukazuju da se autor vremenski ograničio na period april–decembar 1941. godine, to jest na prvih osam meseci postojanja NDH. To se može razumeti ako se ima u vidu činjenica da su već u to vreme izvršeni najveći zločini nad Srbima, odnosno da je planski i sistematski genocid ustaša nad njima ispoljio sve svoje bitne karakteristike.
Drugi tom sadrži genezu, hronologiju i najvažnije karakteristike zatiranja Srba sprovođenog tokom 1941. godine.
Treći tom posvećen je nadbiskupovom odnosu prema Nezavisnoj državi Hrvatskoj i prema zatiranju Srba u njoj. Ovde treba naglasiti da se prva dva toma Ilićeve knjige mogu čitati i kao zasebne knjige, odnosno monografije, ali da se treći tom ne može ispravno razumeti bez poznavanja prethodna dva.
U sva tri toma lako je uočljiva analiza dnevnika, koji je vodio sam nadbiskup ili njegovi sekretari (pod njegovim nadzorom). Studija obiluje brojnim navodima iz ondašnje ustaške i crkvene štampe. Posebnu vrednost predstavlja korišćenje bogate arhivske građe koja se čuva u hrvatskim arhivima (gotovo nepoznate srpskim istoričarima) i obimne literature.
Polazeći od navedene arhivske građe i literature, Ilić, prvi put u našoj istoriografiji, detaljno analizira Stepinčeve prve susrete sa poglavnikom NDH Pavelićem, zatim Stepinčev odnos prema krvavom zatiranju SPC u NDH, kao i njegovu ulogu u organizovanju prve dve biskupske konferencije u NDH, koje su na specifičan način dale podršku ustaškoj vladavini.
Posebno mesto u ovoj knjizi ima poglavlje „Zaključak”, u kome autor daje završnu i zaokruženu analizu Stepinčevog ponašanja u kontekstu genocida nad Srbima i nad Jevrejima i Romima. I svojim činjenjem i, još više, svojim nečinjenjem, nadbiskup zagrebački je odbacio osnovne temelje hrišćanskog učenja, priklonivši se političkoj ideologiji i zločinačkoj praksi ustaškog pokreta (a koju je, uz njega i zbog njega, prihvatio znatan deo hrvatskog naroda).
Autor s pravom postavlja jedan broj pitanja čiji odgovori zavise samo od otvaranja arhiva u Vatikanu a tiču se NDH. Kad je reč o hrvatskim arhivskim fondovima, treba naglasiti činjenicu da original nadbiskupovog dnevnika još uvek nije dostupan profesionalnim istoričarima.
Predrag Ilić u određenim delovima koristi pravo da iznosi pretpostavke o mogućim događajima, koje zasniva na onom što se prethodno desilo. Sami potonji događaji potvrdili su pretpostavke.
Posle ove studije Predraga Ilića treba očekivati reakcije sa raznih strana. Uostalom, polemike i rasprave doprinose preispitivanju tumačenja prošlosti. Zato će i eventualni napadi na ovu knjigu biti korisni u procesu razjašnjenja života i dela nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, a naročito njegovog odnosa prema srpsko-pravoslavnom narodu.
Izvor: Politika
