Tek u kriznim vremenima – pisao je Arnold Gelen – ljudi postaju svjesni koliko su im potrebne ustanove.
Strah, osjećanje nesigurnosti, potresi životnog tla, kao da najlakše mogu biti umanjeni ukoliko nam je pred očima trajnost ustanova koje preživljavaju revolucije i pokolje, reformatore i restauratore, države i vojske, diktature i demokratije, junake i kukavice, rodoljube i izdajnike. No, ponekad je kriza – kao sad i ovde – toliko duboka da se ustanove, kao po nekom nevidljivom redu, počinju urušavati. Šta čovjeku tada ostaje?
Stihija savremenosti nezadrživo je učinila da sve ustanove našeg društva – od vlasti preko javnosti do Crkve – izgube mnogo od svog ugleda i autoriteta, dostojanstva i nasljeđa. U njima ne kopni samo javna moć niti znak uspjeha nego i svijest o vrijednosti. Šta nam, dakle, ostaje?
Mislilac na pozornici
U ovakvim vremenima, ljudi svoj pogled okreću pojedincima. Jer, kada je brod u oluji, osmotrivši kapetana kako neuspešno kormilari, pomišljamo na one koji bi mogli biti orijentir, ali ih više nema. Tu pojavu je – zagledana u istorijsku tamu prve polovine 20. vijeka – Hana Arent obrazložila tvrđenjem „da i u najmračnijim vremenima mi imamo pravo da očekujemo neko osvjetljenje, i da ono može manje da potiče od teorija i ideja nego od nesigurne, treperave i često slabe svjetlosti koju neki muškarci i žene u svojim životima i djelima zrače pod gotovo bilo kakvim okolnostima i prosipaju u okvirima datog im vremena na ovom svijetu.“ I kad takvoj svijesti nismo dorasli – kao kultura i kao javnost – ona je, štaviše, neophodna da bismo uopšte razumjeli šta znači okolnost da je postojao neko tako osoben i izuzetan, inokosan, tako sam u poplavi svijeta, kao što je Nikola Milošević.
U njegovu bistu, koja je postavljena u središnjem holu Filološkog fakulteta, kao rad Drinke Radovanović, utisnuta su dva detalja koja odslikavaju nešto sasvim lično, gotovo privatno, što se poklapa sa njegovim duhovnim likom i, čak, mjestom u srpskoj kulturi.
Odsustvo kravate: u učionicu je ušao u sivom sakou, sijede i nemirne kose, bez podsjetnika, stavivši sat ispred sebe, tiho otpočevši tačno tamo gdje smo stali prošli put, sa citatima iz glave, sa mislima u glavi. Pogled iskosa: originalno sagledavanje stvari, neuklopljeno u vladajuće mišljenje, bilo ono koje je nametano ideološkim granicama vremena, bilo ono koje je zadato vjekovnim okvirima kulture, čudesan i napet spoj iracionalnog i racionalnog u mišljenju i ponašanju, katkad i protivrječan, poput apela koji podrazumijevaju borbu za slobodu i sjetne svijesti o nezaustavljivom prostiranju nužnosti u čovjekovoj sudbini.
Bio je mislilac na pozornici: u duhu, u gestu, u politici. Intelektualno – ogledao se u području filozofije, psihologije, književnosti, istorije ideja; moralno – prepoznavao se u zastupanju liberalnih i demokratskih uvjerenja u komunizmu, u kritici komunizma, u postkomunizmu; pedagoški – ličnim primjerom je upućivao poziv mladim ljudima da slobodno misle; usamljenički – i kada je možda to htio, nikada nije pripadao nijednoj od vladajućih i vječitih elita u našem društvu: ni u vrijeme komunizma, ni u postkomunizmu.
Život u cenzuri
U naše vrijeme je potrošeno mnogo riječi da se – pod sintagmom cancel culture – opiše jedna davnašnja pojava: cenzura. Začuđen što ga je pratila takva sudbina, Nikola Milošević je o njoj ostavio dovoljno svjedočanstava.
Kako se to događalo da – u izvještajima sa književnih promocija – RTS do 2000. godine uspije da prikaže samo njegove cipele, a posle toga – ni njih? Zašto je Studio B bezuslovno – posle 2000. godine – ukinuo dijalošku emisiju s njim? Zašto su ga građanski i demokratski omladinci čak i fizički zlostavljali na promociji jedne knjige svih tekstova o Zoranu Đinđiću? Zašto je „Politika“ odbila da objavi njegov demanti izvještaja koji je podastrla svojim čitaocima?
Zašto su gotovo svi – SANU, SFD, Katedra za opštu književnost – ostali nijemi pred nasiljem koje se očitovalo u ispisivanju riječi „idiot“ na njegovim kućnim vratima? Zašto je „Danas“ izostavio njegovo ime sa spiska onih koji su predavali na Katedri za opštu književnost? Tada je proročki rekao: „Sa cenzurom u Evropu“. Tako smo i stigli do cancel culture: i danas usavršavamo taj mehanizam. Zašto je „Politika“ odbila da štampa konvencionalni prikaz njegove knjige? Zašto mu je 1998. godine, postavljen od stranke čiji je generalni sekretar bio sadašnji srpski predsjednik, dekan Filološkog fakulteta pismenom objavom zabranio da uđe u zgradu?
On je to tumačio metafizičkim poklapanjem karaktera i sudbine: unutrašnjih impulsa jedne ličnosti i spoljašnjih činjenica njenog života. To bi se moglo tumačiti poklapanjem psiholoških i kulturoloških činjenica našeg života. Psihološki: onaj talog istine o nama kakvi smo bili u brojnim situacijama sa nekim izuzetnim čovjekom, iznenada i naglo izbija u svoj silini u času kada on više nije živ. Tada se zbiva preokret: kao da strašno volimo što je neko takav umro i radost zbog njegove smrti – koja je bezinteresna i spontana radost nastala usljed neobrazloženog likovanja pobjedničkog života u nama – izlivamo u nesputano oduševljenje njegovom ličnošću. To je oduševljenje oslobođeno cenzure, jer nastaje post mortem.
Kulturološki: posmrtno oduševljenje postaje upotrebljivo. Jer, subverzivnost jedne egzistencije biva prikrivena njenim poslednjim iznevjeravanjem, budući da se uklapa u sadržaje čiju je vrijednost uvijek osporavala. Tako je i u nedavnim izvještajima „Politike“ i „Večernjih novosti“ o otkrivanju njegove biste: on je slavljen, neki od učesnika su prećutani. Bio je to pouzdan znak da su živi.
I: da je mehanizam u pogonu cancel culture u postmodernom dobu. Ponekad je izgledalo da je Nikolu Miloševića pogađala ova strategija javnog poništavanja. Živio je sa predstavom da vrijednost obavezuje javnost da je poštuje. Nije shvatao da javnost – oličena u sitnim dušama koje brišu njegovo prisustvo – stvara vrijednosti koje su joj potrebne. Sada je sve to postalo beznačajno: u kamenim konturama njegovog lika možemo potražiti pečat duha koji zauvijek ostaje na materiji. Jer, ostvarila se jevanđeoska riječ: „Svjetlost svetli u tami. I tama je ne obuze.“
Milo Lompar
Izvor: „Večernje novosti“
