U izdanju Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori objavljena je najnovija knjiga dr Duška Babića Nebeseko narečje: knjiga o Njegošu.
Pisati o klasičnom pjesniku srpske kulture uvijek je izazovno, a imajući u vidu zaista impozantan opus bibliografskih jedinica posvećenih Njegošu i njegovom djelu, autor je u predgovoru knjizi osvijetlio i svoje razloge nastanka pomenute studije: „U ovom kontekstu, umesno je, pa i logično, postaviti pitanje: zašto je o Njegošu napisano tolikio knjiga i zašto se taj niz i danas nastavlja, uprkos laičkom utisku da je već ’sve rečeno’. U čemu je posebnost njegovog dela, odnosno: šta ga to čini večno otvorenim i izazovnim za promišljanje i tumačenje?
Ko god tumači Njegoša, na ovo pitanje imaće vlastiti odgovor, a nama se čini da ga treba tražiti na više ravni. Prvo, što odavno i ne treba posebno obrazlagati, reč je o poeziji najvišeg reda, prihvaćenoj od elite i puka, odmah po njenom pojavljivanju. Ona je odavno ušla u narodno pamćenje i stopila se sa njim, postala njegov neotuđiv deo. To je poezija koja je, u isto vreme, i autentično lična, i nacionalna i opšteljudska.
Drugo, ta poezija je u svesti naroda prihvaćena kao nešto više od poezije – kao ’knjiga mudrosti’ u kojoj su ključevi za razumevanje istorije i bića naroda, kako na jednom mestu reče Žarko Vidović. Pisati (misliti) o Njegošu znači jednim okom gledati na istoriju i sudbinu naroda, na zavetno jezgro njegovog postojanja. Drugim rečima, Njegoševa poezija je u svojim najvažnijim temama otvarala pitanja koja su izvan nje – u narodnom životu i narodnoj povesnici. A tu su istraživače uvek čekala nova pitanja i bezbroj perspektiva za njihovo sagledavanje.
Treće: tajanstvenost je imanentno svojstvo Njegoševe misli, nešto što je pokreće i određuje. Tajna je ’ključna reč’ i globalni simbol njegovog pesništva. Za Njegoša je pevanje pronicanje u tajnu – ’rastajnivanje’, pogled u svet ’sa strašnog visa’. Sve je tajna: Bog, kosmos, priroda, duša, misao, pevanje…, a sve tajne slivaju se u jednu, najvažniju i najveću – tajnu čoveka (’Tajna čojku čovjek je najveća’). Na velika pitanja, u velikoj poeziji, nije moguće dati konačne odgovore, pogotovo kad su ona postavljena tako da zauvek ostanu pitanja (’Od toga su u grobu ključevi’). Njegoš je religiozni, tragički mislilac, zagledan u metafizičke ambise i ponore, koji se oglasio iz bola ljudske raspetosti između neba i zemlje. Takve mislioce nije moguće protumačiti do kraja; odgovori do kojih dođemo završavaju se sa tri, a ne sa jednom tačkom. Svaka dobra knjiga o Njegošu dozivala je novu, još nenapisanu – da nastavi niz, a ne da ga završi.
Na kraju, nameće se i pitanje tumačenja Njegoša u našem vremenmu. Knjige o Njegošu, kao što se može videti iz pomenutih bibliografija, pišu se i u 21. veku, ništa manje nego ranije. Kako to da jedan, u biti ’nesavremen mislilac’, i dalje pobuđuje toliku istraživačku pažnju? Ideje o svetu i čoveku na kojima počiva Njegoševa poezija suprotne su duhu našeg vremena, svemu što savremeni čovek traži od života i što je sposoban da primi i razume. Njegoševi pojmovi duše, slobode, naroda, čoveka i čovečnosti, nespojivi su sa banalnim racionalističkim sekularizmom, sa vremenom postreligije i postistine. Šta u takvom vremenu može da nam kaže pesnik visokih mera, čija je duša ’smjelo lećela po vozdušnom okeanu’ i tražila ’svojstvo sa Bogom’? Na prvi pogled, nikakvog ’dijaloga’ tu nema i ne može biti. Ali, stvarnost ne govori da je tako: u zamršenim traganjima za ’svojim putem’, u poslednjim decenijama, Njegošev narod nije pronašao boljeg orijentira i putokaza od Njegošev(sk)ih ’lozinki’ iz Gorskog vijenca, o čemu neposredno svedoče litije u crnogorskim gradovima, u zimu 2020/2021. godine. U našem vremenu, Njegoševe ideje o čoveku i svetu ne mogu određivati svakodnevne navike i način života, ali jedino one mogu opominjati da iza svih laži i opsena stanuje – istina. I da čovek bez te vere i nade ne može biti čovek‟.
