Piše: Vladimir Pavićević
Kada su tokom nedavne skupštinske rasprave jednom srpskom političaru u Crnoj Gori pokazali dokument kojim se potvrđuje da je pre trideset godina on tvrdio da je Crnogorac, čovek je ustao i uz iskreni osmeh kratko rekao: „Ljudi, reći da si Srbin ili Crnogorac bilo je onda jedno isto.”
I zaista, kada su odnosi između Srbije i Crne Gore najbolji, tada je najvećem broju građana Crne Gore, koji sebe vide i u okviru srpskog i u okviru crnogorskog identiteta, najjednostavnije da kažu da su Crnogorci. Zato što u takvim uslovima crnogorsko nije antisrpsko. Čak bi mnogi od tih ljudi rado isticali svoje crnogorstvo kao najsjajniji deo srpskog identiteta. Takav pristup se najčešće prepoznaje u poruci da je Crna Gora srpska Sparta.
Popis stanovništva Crne Gore, čiji su kompletni rezultati saopšteni pre nekoliko dana, organizovan je u drugačijim okolnostima. Važno obeležje tih okolnosti je pokušaj jednog dela predstavnika postđukanovićevske vlasti da se brzo unapređuju odnosi sa Srbijom i da se status i prava srpskog naroda poprave i dovedu do onoga što se u demokratskom društvu tretira kao bazični standard u definisanju i ostvarivanju ljudskih prava. Neka postignuća su za četiri godine ostvarena, ali predstoji dalje kretanje ka punom postizanju ovih demokratskih standarda.
Drugo važno obeležje, međutim, jeste dalja ekstremizacija nekada dominantne partije, Milovog DPS-a, koja se pre svega ogleda u jačanju antisrpskih stubova politike koju zagovaraju predstavnici te stranke. U poslednjih petnaest godina svoje vlasti, Milo je kvario odnose sa Srbijom, a prema srpskom narodu u Crnoj Gori vodio je diskriminatorsku politiku. Kao suštinski šef opozicionog DPS-a i danas, Milo je u poslednje četiri godine dodatno radikalizovao taj deo politike svoje partije.
Servis DPS-a i ritern parlamentarne većine za novu pobjedu „tridesetog avgusta“
Budući da je Milova stranka najjača opoziciona partija u Crnoj Gori, ona i dalje utiče na formiranje mnjenja, posebno u periodima u kojima su identitetska pitanja posebno naglašena. To znači da je, uprkos Milovom političkom padu, u Crnoj Gori i dalje prisutna tenzičnost kada se raspravlja o temama identiteta, a posebno kada se govori ili odlučuje o pitanjima koja se tiču odnosa srpskog i crnogorskog identiteta.
Popis je organizovan upravo u takvim okolnostima, a rezultati popisa u delu koji se odnosi na nacionalnu pripadnost, veroispovest i jezik kojim se govori pokazuju tri veoma važne stvari.
Prvo, ovaj popis je doneo potpuni krah Milovog pokušaja da etničkim inžinjeringom smanjuje broj građana koji se izjašnjavaju kao Srbi, a da povećava broj Crnogoraca koji bi svoj osećaj identiteta dalje razvijali i kroz antisrpstvo kao njegov važan element. Takav Milov projekat je propao zato što trećinu stanovnika čine Srbi, potom i zato što je srpski jezik u Crnoj Gori dominantan (njime govori ubedljiva većina od preko 43 odsto građana), a onda i zbog toga što ogromna većina pravoslavnih vernika, koji čine oko 71 odsto stanovništva Crne Gore, Srpsku pravoslavnu crkvu doživljava kao svoju.
Drugo, podatak da više od 43 odsto građana Crne Gore govori srpskim jezikom otvoriće priliku da se inicira popravljanje statusa srpskog jezika u crnogorskom ustavnom sistemu. U ustavu koji je na snazi piše da je crnogorski jezik službeni u Crnoj Gori, a da je pored drugih jezika i srpski jezik u službenoj upotrebi. U novim okolnostima nužna je ustavna revizija koja bi srpski jezik učinila službenim jezikom u državi.
I treće, vlast u Crnoj Gori, koju čine tridesetoavgustovski pobednici iz 2020. godine, uspeli su da organizuju popis stanovništva tako da niko nema ni sitnu primedbu na saopštene rezultate. To im je pošlo za rukom uprkos pretnjama predstavnika Milovog DPS-a da će da bojkotuju popis i uprkos pokušajima Milove partije da povodom organizovanja popisa podiže nacionalne tenzije u Crnoj Gori.
Ova napomena je veoma važna zbog toga što ne postoji ni teoretska mogućnost da se bilo čiji pokušaj osporavanja rezultata popisa učini legitimnim. To pokazuje da je popis organizovan profesionalno, da se do rezultata došlo poštenim evidentiranjem podataka i da su podaci verodostojni. Za ovo pregnuće treba javno čestitati premijeru Spajiću, koji se direktno angažovao da popis protekne bez i sitnih problema, i Monstatu, agenciji koja se bavila organizacijom i sprovođenjem popisa.
Nakon svega, jedna dilema će i ubuduće da mami pažnju istraživača i analitičara, a naročito građana Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi ili kao Crnogorci. Kako je moguće i čime je objašnjivo to da osećaj nacionalne pripadnosti dobrog dela Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori može toliko da varira od jednog popisa do drugog i da ova vrsta identitetske fluidnosti traje u dugom periodu?
Jedno se za početak zna – u Crnoj Gori se ima posla sa koncepcijom dualnog identiteta. Ova koncepcija podrazumeva da postoji veliki broj stanovnika koji uporedo ima razvijen osećaj pripadnosti i crnogorskom i srpskom identitetu. To su oni stanovnici kojima je bliska srpska ideja i država Srbija, ali koji u isto vreme uočavaju da i ono crnogorsko što ih mami ima svoje osobenosti, da ih te osobenosti čine drugačijim i da su zadovoljni tim svojim osobenim karakteristikama.
Kao što sugeriše anegdota sa početka teksta, u redovnim okolnostima dilema se lakše reši zato što prožetost ova dva osećaja ne nailazi na bilo kakvu konfliktnost u odnosima Srbije i Crne Gore ili u odnosima građana jedne i druge države. Dilema postaje skoro pa šekspirovska kada politika usmeri jedan deo identitetskog protiv onoga drugoga dela koji je sve vreme isto tu.
Pokvarenost Milove politike bila je najuočljivija upravo u ovom segmentu. Zbog svoje potencijalne političke koristi bio je spreman da rođenu braću u Crnoj Gori smešta u identitetske rovove ne bi li jedan drugoga gledali skoro pa preko nišana. Tridesetoavgustovski pobednici iz 2020. srušili su ovu Milovu pokvarenu politiku, a popis o kojem je ovde reč uništio je najopasniji njen deo – etnički inženjering osmišljen da u trajnoj zavadi drži jedan isti narod.
Izvor: Politika
