Piše: Slavica Ilinčić
Da su čovjekovi izbori posljedica njegovog karaktera, shvatila sam mnogo prije nego što sam prvi put čula Džonija Štulića kako pjeva da je ukus karakter, a karakter sudbina.
Bila sam još u osnovnoj školi kad je rok grupa „Riblja čorba“ objavila „Mrtvu prirodu“, album koji je dostigao takvu popularnost da su, vjerujem, bili iznenađeni i sami članovi benda. I danas čuvamo LP s kokošjim nogama koje vire iz polomljenog jajeta, ploču koju sam, kao dragocjenu uspomenu, poklonila svojoj ćerki Vasilisi za 20. rođendan. A ploča ne ide bez gramofona, pa je i njega dobila, ali nekako kao kolateralni dar. Glavna je bila ploča.
Elem, još od tih djetinjih dana i prvih muzičkih iskustava, iz mnoštva bendova (Bijelo dugme, Haustor, Film, Leb i sol, Smak, Vatreni poljubac, Parni valjak, Atomsko sklonište, Divlje jagode), izdvojila se i u moj život na glavna vrata uselila Riblja čorba. Postala je vjerni pratilac mog odrastanja i sazrijevanja, mada sam i ja nju pratila koliko sam mogla, makar na koncertima.
Iskrenost, duhovna snaga, ljubav, pobuna, unijele su u moj doživljaj glasa i pojave Bore Đorđevića potrebu da se i ja javno i bez kompromisa borim za ono što smatram ispravnim. Iako je to u po četku, normalno, bilo samo neko tinejdžersko kočoperenje, oblikovalo je, bolje reći dogradilo moj karakter i vremenom od mene napravilo prilično čvrstu i borbenu osobu.
Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam, decenijama kasnije, uspjela da obezbijedim Borino gostovanje u Biblioteci „Radosav Ljumović“. Bilo je to 15.juna 2024.godine, par mjeseci prije njegove smrti. Dan prije toga Čorba je imala koncert u Nikšiću. Naravno da to nisam mogla propustiti.
Vidjela sam da je bolestan. Sporo je hodao, nije se bez pomoći mogao popeti na binu, počeo je koncert sjedjeći, bilo mu je teško da stoji. Ali, kad je zapjevao, kad su prve riječi izletjele iz njegovih slabašnih pluća – bio je onaj stari Bora! Ništa nije moglo pobijediti njegov glas, nikakva bolest, ni umor, ni godine! I to su, na isti način kao ja, razumjele hiljade ljudi na koncertu. Nije bio pozdravljen aplauzom, slaba je to riječ za ono što su te noći Nikšićani poklonili Bori. Bile su to ovacije, povezanost njega i publike nije bila samo uobičajeno koncertna, bila je mnogo više od toga. Ispostaviće se, sudbinska.
Sjutradan, 15.juna, Bora je čitao svoje pjesme podgoričkoj publici u našoj biblioteci, odgovarao na pitanja, pričao anegdote, s beskrajnim strpljenjem se fotografisao sa svima koji su to željeli, potpisivao ploče, knjige, notese…
Imala sam za mene dragocjenu priliku da razgovaram s njim nakon programa. Toliko blagosti, skromnosti, razumijevanja, topline, toliko milog osmijeha i odmjerenih riječi! Borin pitomi pogled obuhvatao je svu prostoriju, dobrota se širila kao nevidljivi veo i niko na nju nije mogao ostati imun. Ljude oko sebe je, jednostavno, činio boljima. Ima takvih pojedinaca, rijetki su, ali ih ima. Bora je, zasigurno, jedan od njih. Pored ostalog, zato mu ni smrt nije mogla ništa. Uostalom, smrti nema, ima samo seoba.
Izvor: Kulturno-umjetnički list KUL
