Piše: Elis Bektaš
Objavljeni rezultati popisa u Crnoj Gori, baš kao i rezultati popisa u Bosni i Hercegovini iz 2011. godine, pokazuju da u tim državama: a) ne postoje spektakularni demografski procesi izuzev dramatične i opominjuće senescencije i gerontofikacije i b) ne postoji razvijena i emancipovana društvena, odnosno nacionalna ali ni građanska svijest.
Opsesivno prebrojavanje procenata u popisnim rezultatima i mukla, nedovoljno artikulisana očekivanja od tih procenata potvrda su zlehude činjenice da pojam i fenomen nacije i građanskog društva na južnoslovenskom prostoru nije drugo doli – jeftina konzervirana mesna prerađevina za koju je tek pomnim čitanjem etikete moguće utvrditi šta je zaista, a i to samo donekle jer su pojedini sastojci skriveni iza nerazumljivih alfanumeričkih kombinacija.
Sve to naročito je izraženo u etnički kompozitnim zajednicama poput Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ali iz toga ne treba brzopleto izvući zaključak da su nešto homogenije zajednice, poput Hrvatske ili Srbije, ujedno i zrelije po tom pitanju. Dovoljno je pogledati primjer Hrvatske koja je procenat Srba na svojoj teritoriji svela na povijesni minimum, ali njenim dominantnim nacionalističkim politikama i onaj preostali i prilično sićušni procenat predstavlja ogroman problem i potiče ih na povratak frankovštini.
Korijene takvog stanja valja tražiti nešto dublje u prošlosti, a prevashodno u jugoslovenskoj državnoj epohi. Ni kraljevina ni socijalistička Jugoslavija, sastavljene od različito oblikovanih i u mnogim aspektima antagonizovanih zajednica, nikada nisu do kraja artikulisale svoju nacionalnu ideologiju i politiku, već su tom pitanju pristupale oportuno, u zavisnosti od trenutnih potreba.
Formalno prisutni jugoslovenski integralizam nikada nije otišao dalje od kulturološkog modela, baroknog i elitističkog u duhu, pa samim tim i odvojenog od najširih društvenih slojeva kojima je ostao maglovit i nejasan čak i kada su ga egzaltirano prihvatali. To je bila nužna posljedica činjenice da nijedna jugoslovenska vlast nije bila sposobna ostvariti jasan uvid u dva preplićuća nacionalna modela, francuski racionalistički po kom je nacija određena državom, te zajedničkom voljom i građanskim pravima i germanski realistički za kog je nacija zajednica povezana kulturom, jezikom i etničkom pripadnošću.
U kruto ideološkim i autoritarnim državnim okvirima, kakve su bile obje Jugoslavije, taj je problem potiskivan na marginu propagandom, obrazovnim sadržajima pa čak i policijskom represijom, ali ništa od toga nije vodilo ka emancipaciji društva i problem je nastavio da tinja ispod površine ideološki oblikovane stvarnosti. Sa raspadom socijalističke Jugoslavije i smrću ideologija, na čije mjesto su stupili postideološki i paraideološki sistemi lišeni svake kriteriologije i konzistentnosti, trenje između ovdašnjih varijeteta francuskog i germanskog modela nacije izbilo je na površinu i konstantno izazivati varničenje.
U praksi to znači da onaj dio zajednice koji uživa status većine na određenoj teritoriji ima sklonosti ka francuskom modelu i nastoji ga nametnuti manjini, istovremeno svoju manjinu na drugim teritorijama posmatrajući kroz prizmu germanskog nacionalnog modela, zasnovanog prevashodno na ideji krvi i tla. Političko Sarajevo bi rado da uspostavi francuski koncept nacije barem tamo gdje se proteže njegova realna politička moć, ali mu ne pada napamet da Bošnjacima u Sandžaku preporuči prihvatanje tog koncepta u državnom okviru Srbije. Na isti način bi politički Beograd rado vidio sve žitelje Srbije kao nacionalne Srbe, kojima se dopušta pravo na etničku, kulturološku i konfesionalnu posebnost, ali ni njemu ne pada napamet da Srbima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori predloži da slijede isti put.
Nema potrebe na ovom mjestu objašnjavati koliko je takav pristup podesan za političku manipulaciju i trgovinu, zbog čega mu vladajuće elite, koje se sve više transformišu u vladajuće kaste, ostaju dosljedno odane, ali itekako ima potrebe da se u svakoj prilici naglašava koliko je takav pristup poguban po sve aspekte realnog društvenog života, jer društvenu svijest izravno vodi u shizofreniju i tjera je da neprekidno odigrava svoju burlesknu i operetsku ulogu.
Opsesivno čeprkanje po brojevima i procentima u popisnim rezultatima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori potvrda je te shizofrene i zakržljale društvene svijesti koja u stvari pojma nema šta bi to tačno bilo drugačije u njenom životu kada bi rezultati popisa bili drugačiji i koje bi tačno korake načinila kada bi određeni statistički parametri dostigli sanjanu i priželjkivanu granicu.
Uostalom, zbunjenost i zaostalost najširih društvenih okvira čini te rezultate prilično nepouzdanim – ako i možemo prihvatiti da većina članova takvog društva može pouzdano iskazati svoju etničku i konfesionalnu pripadnost, kako vjerovati akumuliranom neznanju koje pokušava sebe artikulisati u složenijim okvirima kao što je nacija, pritom ne razumijevajući čak ni elementarni značenjski sadržaj tog pojma.
U tom ključu se valja prisjetiti i popisne histerije oko bosanskog jezika kao i histerije oko srpskog i crnogorskog jezika na popisu u Crnoj Gori. Premda je to pitanje predstavljeno kao vitalno i ultimativno za sam opstanak, ono je u stvari tragikomična opereta sa folklornim pocupkivanjem i podvriskivanjem – dok se političari, lingvisti, eksperti opšte prakse, pa i najširi društveni slojevi ogorčeno raspravljaju i svađaju oko imena jezika i prava vlasništva nad jezikom, dotle taj jezik (kog bi u semantičkom smislu najtačnije bilo zvati – našim) ubrzano propada i sve je manje sposoban da porodi smislena značenja i precizne nominacije, što ga čini sve podesnijim za papagajske monologe i sve neupotrebljivijim za razložne dijaloge. O propadanju estetičkih aspekata jezika bolje je ne govoriti jer bi to zvučalo kao lament i pogrebni govor, zato što bi to i bio lament i pogrebni govor.
Ukoliko čitalac na ovom mjestu očekuje prijedlog konstruktivnog rješenja i plan izlaska iz lavirinta zaostalosti i zbunjenosti, ostaće razočaran. Ne zato što je takav prijedlog i takav plan teško sačiniti i ponuditi već zato što je besmisleno i zaludno nuditi ih tamo gdje ne postoji kritična masa društvene volje da se izvuče iz septičke jame zaostalosti i neemancipovanosti. Reći ću samo da rješenje, i to ne samo jedno, postoji i da ga uopšte ne bi bilo teško ostvariti i to na način koji će uvažiti sve postjugoslovenske partikularizme i ublažiti antagonizme, dakle na način kojim bi ovdašnja društva bila zadovoljna i koji bi im omogućio da konačno načine taj prokleti prvi korak ka modernitetu i emancipaciji. Problem je, međutim, što takvim rješenjima ne bi bile zadovoljne političke elite, odnosno političke kaste, i što bi bile spremne poput divljih veprova krenuti u sumanuti rušilački trk, svjesne da bi stizanje do rješenja ujedno značilo i smrt potrebe za njihovim uslugama u politici i vlasti.
Zbog toga, čitaoče, pred sobom barem zasad imaš dvije opcije – ili da kao dio stada nastaviš čeprkati po popisnim procentima, ne shvatajući šta oni u stvari znače i zbog čega se uopšte popisi sprovode (a sprovode se isključivo da bi vlast znala na koliko poreza može okvirno računati), ili da sa margine i u dostojanstvenoj osamljenosti nastaviš posmatrati tu predstavu, nadajući se da će ti entropijski i agonalni procesi što prije stići do svog kraja i da će njihova smrt omogućiti rađanje nečeg novog, čovječnijeg, vitalnijeg i za smislen život sposobnijeg.
